Ovako je 1957. trener Hajduka kažnjavao igrače

Dokument se zove „Spisak“, u podnaslovu objašnjava da su to „kazne zbog nediscipline u mjesecu augustu 1957.“, a u potpisu stoji trener Frane Matošić. Bila je to njegova prva trenerska sezona u svom klubu, koji je „njegov“ bio kao malo koga drugoga, jer Matošić je bio kapetan Hajduka takve legendarne težine da si je čak dvaput dopustio pristojno zahvaliti Josipu Brozu Titu da klub postane klub JNA. A ne Partizan. No, u tom slučaju tadašnji mladi oficir JNA u usponu Franjo Tuđman ne bi imao priliku voditi jedan nogometni klub, FK Partizan, i tko zna bi li bio kadar s onakvim smislom za detalje pratiti nogomet u neovisnoj Hrvatskoj.

Ali OK, povijesni dokument svjedoči o tome kako disciplinirao svoje igrače tada 39-godišnji Frane Matošić koji je i u godinama dok je bio igrač, kao kapetan, bio onaj koga se u svlačionici i na terenu moralo slušati. Iznad njega bio je samo trener. A sad je trener bio on.

Ivo Bego nije došao na trening pet dana u drugoj polovici kolovoza, a bilo je ljeto, je li, pa još nije došao niti na neko gostovanje u Zadar. I Frane Matošić kaznio ga je s 1000 dinara. Bogdan Kragić nije došao na trening 22. kolovoza, pa je fasovao 200 dinara. Miroslav Brkljača na treningu je bio „neozbiljan“, što je Matošiću bilo čak i gore od „picavanja“, markiranja, pa mu je odrapio 300 dinara. Gadno je to bilo s treninzima u kolovozu, ljeto, plaža, a navečer…

Uglavnom i Zlatko Papec si je tog mjeseca uzeo dva dana neopravdano, pa je ostao bez 400 dinara. A Nikola Radović, e taj je stvarno uprskao, da ne kažemo nešto puno gore. Trener mu je doznao da je na dan utakmice 11. kolovoza bio na kupanju na Bačvicama do 13 sati, što nije bilo dopušteno. Dva dana poslije feštao je u kafiću do dva iza ponoći. 23. kolovoza u Omišu je zaglavio do duboko u noć „s nekom ženskom“, a sutradan na treningu vrijeđao Krstulovića, još ga i napao da će se tući.

3000 dinara opalio mu je Matošić. Sulejmanu Rebcu, pisao je Matošić, čak ne bi zamjerio što nije htio igrati utakmicu u Titogradu 18. kolovoza da je bila istina da ne može podnijeti vrućinu, nego to što se ovaj tog mjeseca temeljito i redovito opijao. Kao i mnogi drugi Hajdukovi treneri tog doba, starog kova, i ovaj je imao svoju mrežu informatora po tada zbilja malom Splitu, pa mu je pobrojao gdje je sve i kada lumpovao. Na kraju mu je odvalio kaznu od čak 5000 dinara.

IZGUBLJENA GENERACIJA

Anti Vičeviću nedolazak na trening 22. kolovoza, kao i još nekoliko njih u to doba ljeta, nije posebno zamjerio, samo 200 kuna. A po 500 dinara zbog ostanka na turneji po šankovima po gradu, što očito nije podnosio kao „nesolidan način života“, ispisao je kazne Jošku Vidoševiću, Anti Vuliću i Anti Žanetiću. Ukupno 11.900 dinara za Hajduk samo tog mjeseca od kazni.

Ako tko misli da je Frane Matošić bio rigorozan, ona bi trebao znati da su stari Splićani znali biti vrlo patrijarhalni, pravi tirani, kako je napisao jednom prilikom Miljenko Smoje. Tako je barba Luka Kaliterna, brat Fabijana, jednog od osnivača kluba, a poslije kratke igračke karijere trener Hajduka i RNK Splita u niz navrata, bio strah i trepet. Taj kad bi zavikao preko „Starog placa“… Uostalom, u tom gradu tada, „najluđem na svitu“, nekad mediteranski brutalnom, valjalo je znati preživjeti.

Fabijanu Kaliterni, kad se sa studentskim društvom iz Praga vratio s loptom i idejom redikula za osnovati klub koji će biti „prvak svita i okolice“, po gradu su na sav glas vikali: „Pederu!“ Samo, svi ti tvrdi, nekad i grubi stari Hajdukovci za te iste igrače i klub, za grad i Splićane, bili su spremni doslovno izginuti. To je bio osnovni razlog zašto Hajduk u Drugom svjetskom ratu nije prihvatio igrati u Serie A u Mussolinijevom prvenstvu, plus novi stadion.

Osjećaj odgovornosti i časti bio je razlog zašto je Frane Matošić odbio samog maršala s ponudom da bude klub JNA. Malo je reći da je sigurno da bi od toga pusti novci, povlastice i prvenstva išli i klubu i tolikima u Splitu. Kad ga je Matošić drugi put odbio, Tito je navodno rekao nešto u stilu: „ Pa da, i mislio sam da ćete tako odgovoriti.“ Užasno su na takav ugled Hajduka bili ljubomorni i u Beogradu i u Zagrebu.

„Navijači Crvene zvezde i Partizana smatraju me vašim navijačem, ali ja ne navijam ni za jedan klub“, rekao je jednom prilikom Tito, praktično je bio prisiljen javno se distancirati od kluba koji je onomad 1944. kao prvi slobodni klub u Europi igrao onu utakmicu u Bariju.

A onda se Tito izlanuo 1971. kad je Dragan Holcer donio vijest Titu da je Hajduk novi prvak Jugoslavije:

„Znam. I čestitam. To je bio moj klub… Bili ste i za vrijeme narodnooslobodilačke borbe najbolji tim.“

Samo, nije zbog toga klub uživao ikakve povlastice osim poštovanja. U prvoj polovici 50-ih upravo je Matošić bio taj koji je poludio nakon što su, bar tako su smatrali u klubu, klubu ukradena dva nogometna prvenstva. Tada su ih, osim Hajduka, osvajali još i Dinamo i Crvena zvezda. Pa je Matošić ljut kao pas upao na sjednicu NSJ-a. „Imate li ovdje barem gram poštenja!?“, napravio je skandal.

JAKOV VILOVIĆ/ FLICKR/ CC BY 2.0

A onda je bio i onaj slučaj kad je na utakmici protiv Crvene zvezde u neredima odalamio beka Branka Stankovića, pa su ga izbacili iz Partije. Pa je Tito, onog dišpetožastog Splićanina koji se ne da krstiti ni milom ni silom, naredio da ga vrate u Partiju. Već pod stare dane nije bio ništa drugačiji. Sjedio je u predsjedničkoj loži blizu Franje Tuđmana na utakmici Hrvatske na Poljudu protiv Italije, bilo je 1:1.

I onda krenuo predsjedniku držati bukvicu zato što je Croatia, za koju je rekao da je „njegova“, u prvenstvu nedodirljiva i privilegirana na jednoj strani lige, a svi ostali su potisnuti na drugu. Utoliko tragičnije što je HNK Hajduk već godinama u sve jadnijem i jadnijem stanju.

Jest platio mnoge dugove, ali glavinja, ne stoji dobro, pitanje je kako se vodi. Ipak, ove godine u lipnju klub je barem raspisao javni natječaj za izradu spomenika Frani Matošiću što na namjeravaju postaviti na zapadnoj strani Poljuda; u bronci, u prirodnoj veličini, s kamenim postoljem, u položaju kao da će u trku zapucati „balun“. Razlog za ovakav tajming je 100 godina od rođenja legendarnog kapetana Hajduka.

To je bio i povod za javno upriličenu emisiju „Izgubljene generacije 58.000 Split“ Blaža Duplančića koja je održana u Gradskom kazalištu mladih. Nije to emisija koja bi iole bila katastrofične tematike, kako bi možda sugerirao naslov, nego već 20 godina stara emisija, koja s dozom nostalgije, kroničarski čuva i dokumentira nekad ludu nekad ponosnu povijest Splita. Emisija se posljednjih godina emitira na Radiju Dalmacija, no ranije se emitirala na nekim drugim radio stanicama. Pa je tako, kako se i pristoji, na 100. godišnjicu rođenja Frane Matošića obradila i taj stup povijesti Splita.