U današnjem svijetu, posebno nakon napada Al-Qaide na WTC, problem terorizma se veže uz globalni islamski terorizam. Premda su diljem svijeta, posebno u zadnjih tridesetak godina, postojali i mnogi drugi oblici i ciljevi terorističke borbe, nakon 11. rujna 2001. god. primarni sigurnosni svjetski problem predstavlja ovaj fenomen. Kako je mreža terorističkih organizacija (prvenstveno Al-Qaidina) bila razapeta preko cijeloga Planeta, jedan je njezin dio prekrio i BiH. Da bi se ispravno pristupilo problemu terorizma u BiH, potrebno ga je promatrati u dva različita, a ipak međusobno usko povezana konteksta: 1.) BiH u mreži globalnoga terorizma i 2.) lokalni terorizam u BiH.
Na globalnom planu, BiH nije ostala izvan planetarne terorističke mreže. Od samoga početka rata 1992. god., BiH je služila kao poligon za djelovanje mnogobrojnih islamskih humanitarnih organizacija. Nedvojbeno je da određeni broj humanitarnih organizacija služi kao krinka za terorističko djelovanje. Uz humanitarne, kulisu za potencijalni terorizam predstavljaju i druge tzv. nevladine organizacije. Uz oblike takvoga organiziranja (kroz udruge građana, humanitarne udruge, nevladine udruge, klubove…) prostor za širenje terorističke mreže je otvoren i propustima u institucijama sustava i relativno poroznom zakonskom regulativom. Također, znatan broj osoba afro-azijskoga porijekla za koje se vežu terorističke aktivnosti je boravio ili još uvijek boravi na teritoriju BiH. Određenom broju tih osoba je dodijeljeno BiH državljanstvo zahvaljujući činjenici da su sklopili brak s domicilnim Bošnjakinjama.
Ovakvo stanje u BiH nije iznenađujuće s obzirom da se radi o zemlji sa značajnim postotkom muslimanskoga življa i imajući u vidu činjenicu da se mreža Al-Qaide rasprostrla diljem Planeta i Europe.
Ono što je posebno zabrinjava u BiH, gledano s aspekta protuterorističkoga djelovanja, jesu sociološka i politička gibanja u muslimanskom dijelu stanovništva i nastanak novoga socio-političkoga fenomena u BiH – aktivnoga islamizma. Radi se, dakle, o ljudima izrazito snažnog motiva i krajnjih ciljeva. U BiH ne bi bilo ovako militantnog islamizma da nije aktivnog vanjskog čimbenika u sprezi s domaćim.
Lokalni terorizam u BiH
Na području BiH bilo je više događaja koji se mogu okarakterizirati kao pokušaji terorističkoga djelovanja ili kao izvedeni teroristički akti. Neke od tih događaja su:
1.) Atentat na doministra unutarnjih poslova F BiH Joze Leutara,
2.) Ubojstvo policajca Ante Valjana,
3.) Nestanak Mirka Jozića (1997. god. iz Novoga Travnika),
4.) Podmetanje eksploziva pri Papinom posjetu Sarajevu,
5.) Bacanje eksplozivne naprave na upravnu zgradu Šuma Herceg-Bosne,
6.) Pucanje iz vatrenoga oružja na zgradu UN-a nakon prosvjeda zbog izručenja «Alžirske skupine»,
7.) Boravak Bin Ladenova suradnika u Zenici,
8.) Planiranje terorističkog napada na vojnu bazu SFOR-a «Eagle» kod Tuzle,
9.) Planiranje terorističkog napada na vojni logor «Connor» kod Srebrenika, 10.) Iskaz bivšega federalnog ministra policije Muhameda Bešića da u BiH želi ući 70 Bin Ladenovih pristaša iz Afganistana kako bi se sklonili od američkih napada,
11.) Napad na PU Zvornik,
12.) Napad na OS BiH,
13.) Stalne prijetnje i zastrašivanja.
Premda se ne može utvrditi čvrsta zajednička pozadina (operativna, kadrovska ili logistička) tih akcija, kao poveznica među tim događajima ističu su organizacije pobrojane u gornjem dijelu teksta. U tim, na prvi pogled nepovezanim aktivnostima, leži specifičnost sigurnosnoga stanja u BiH. Te aktivnosti, promatrane kao cjelina, daju sliku mikro-terorizma u BiH. Za njih možemo reći da su zbog opsega, intenziteta i posljedica poseban vid terorizma. Ta vrsta terorizma često je bila pod okriljem bivše službene vlasti i imala je za primarni cilj zastrašiti i spriječiti proces povratka prognanih u njihove prijeratne domove. Sekundarni cilj ovakvoga načina borbe, koji postoji nakon američkoga napada na Afganistan, jesu američki objekti i personal u BiH.
Odakle se regrutiraju teroristi?
Izvršitelji gore navedenih djela regrutirani su iz slijedećih rizičnih skupina:
1.)Bivši pripadnici vojne postrojbe El Mujahid, među kojima je bilo i članova terorističke organizacije Al-Qaide, koji su u među vremenu dobili bh. državljanstvo, osnovali obitelji i prividno se uklopili u društvo, ali čekaju pogodan trenutak za djelovanje, 2.) Aktivna islamska omladina, koja ima svoje organizacije skoro na cijelom teritoriju F BiH, 3.) Organizacije koji po raznim osnovama (radnim, humanitarnim) dolaze u BiH, a utemeljene su u islamskim zemaljama, 4.) Strani državljani afro-azijskoga porijekla kojima je po bilo kojoj osnovi odobren boravak, 5.) Razvojačeni pripadnici Armije BiH koji nemaju riješena egzistencijalna pitanja, 6.) Pripadnici vojske i razvojačeni koji su prolazili razne obuke u rukovanju minsko-eksplozivnim sredstvima.
Aktivna islamska omladina- AIO
Ideja o formiranju Aktivne islamske omladine nastala je u proljeće 1995. god. kada je skupina muslimanskih mladića osjetila potrebu da «primjetno islamsko buđenje u ratu bude nastavljeno i u miru» na jedan, po njima, organiziran i pravno uokviren način. AIO je nastala «kao plod želje da Islam zauzme mjesto koje mu pripada u životu pojedinca, obitelji i društva ukupno, a da islamska omladina postane kvalitetan faktor u muslimanskom životu» i u određenom smislu bila je iznenađenje za šire društveno okruženje. «Sive eminencije» AIO potječu uz miljea bošnjačkog vjerskog i političkog vrha. Stvarni je cillj utemeljenja AIO cilj okupljanje bošnjačke mladeži i njen odgoj po strogim islamskim pravilima «uvezenim» iz arapskih zemalja. Osim javnog rada značajan dio aktivista AIO je i danas u službi MOS-a, tajne obavještajne strukture.
Poznato je kako se aktivisti prepoznaju po specifičnom načinu oblačenja i nošenju brada, dok se javno zalažu i propagiraju stvaranje islamske Bosne i Hercegovine. Deklarirani cilj AIO je «aktivno sudjelovanje u procesu islamskog buđenja i u tom smislu animirati što veći broj mladića spremnih na davanje svoga doprinosa u islamskom radu».
Ideja je realizirana u listopadu 1995.god. i tada je AIO registrirana na Višem sudu u Zenici na čelu s predsjednikom Nedimom Haračićem koji je bio i glavni inicijator formiranja AIO. AIO je počela s radom u Srednjoj Bosni gdje su već postojali uvjeti za njezino aktiviranje. Centrala je bila u Zenici, a formirani su još i odbori u Sarajevu, Visokom, Zavidovićima, Travniku i Bugojnu. Naravno, jedan od glavnih zadataka je bio i širenje AIO na ostale krajeve BiH. Stoga su aktivisti organizacije odlazili u ostale krajeve BiH kako bi popularizirali ideju AIO i kako bi u kontaktu sa tamošnjom omladinom ispitali mogućnost širenja AIO. Tako su nastali novi odbori AIO kao npr. Odbor u Tuzli, V. Kladuši, Mostaru, Maglaju, Tešnju i klubovi u mnogim manjim mjestima.
Spomenuti odbori i klubovi su činili operativnu strukturu, a organizacijom je rukovodio Glavni odbor na čelu sa predsjednikom AIO, a članovi su bili predsjednici odbora i odsjeka organizacije.
AIO je ima dva osnovna odsjeka: 1.) odsjek za da’vu, koji je bio zadužen za obrazovno odgojne aktivnosti, i 2.) odsjek za kulturu, medije i sport, koji je upravljao izdavaštvom (knjige, leci, audio-video), a unutar ovog odsjeka formirana je i Taekwondo akademija «SILAT» koja je imala klubove u Zenici, Travniku i Bugojnu. Također, ovaj odsjek je pokrenuo bilten AIO pod imenom «RISALA» koji je krajem ’96. odlukom Glavnog odbora prerastao u Islamski omladinski časopis «SAFF» čiji je prvi broj izišao u siječnju 1997.god. Osobe koje rade u pripremi lista SAFF su: Ezher Beganović, Sanel Palislamović, Muris Šupić, Nezo Abdulmedžić, Hamza Sivro, Salahudin Kovačević, Salih Tufekčić, Tarik Lazović, Kenan Šumarić, Haris Rizvanbegović, Muris Ljubunčić, Abdusamed Nasuf Bušatlić.
AIO se do sada financirala donacijama iz Saudijske Arabije, Njemačke i Austrije, a manjim dijelom i iz drugih islamskih zemalja. Najveći donator bila je Saudijska Arabija, čemu je naročito pogodovalo to što je u Zenici postojao ured saudijskog komiteta, tako da je distribucija donacija bila omogućena preko te ustanove.
Organizacija je u čvrstim vezama s raznim islamskim organizacijama u kojima se nalaze bivši pripadnici zloglasnog odreda El Mujahid.
AIO je ustrojena po raznim kantonima u F BiH: Sarajevski, Srednjobosanski, Unsko-sanski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosansko-podrinjski, Hercegovačko-neretvanskom kantonu…Ispostave Aktivne islamske omladine su tada, ali i danas (nešto slabijeg intenziteta) najorganiziranije na prostoru Središnje Bosne, osobito Travnika i Sarajeva, ali i Zenice. Tako je poznata veza AID – AIO na potezu Zenica, Travnik, Asim Perenda iz Zenice, Ismet Fazlić, Asim Ramulj, te Muris Ljubunčić, koji su svoje djelovanje na područje Travnika tada ostvarivali posredstvom Dževada Rujanca, predsjednika AIO Travnik, te Halila Islamovića člana OO AIO Travnik.
Spomenuta AIO je na području Travnika sumnjiči se za niz terorističkih akata, među kojima i ubojstva policajaca Ante Valjana i Perice Bilića. Da iza AIO stoji AID govori i činjenica da su sve istrage tada po ovim djelima vodili djelatnici AID-a iz Centra Sarajevo, Agić Malić, te Ibro Šabanović (uposleni tada kao djelatnici MUP-a F BiH), te da su one rezultirale skretanjem istrage u krivom smjeru, kao i uništavanjem ključnih dokaza i provođenjem svih vještačenja u MUP-u F BiH u Sarajevu, pod nadzorom AID-a. AIO za vlastitu vjersku promidžbu i danas koristi list SAFF.
AIO i ubojstvo policajca Ante Valjana, mogući počinitelji
Prema operativnim saznanjima, eksplozivnu napravu od koje je 31.07.1998. godine u 05,55 sati u Travniku smrtno stradao Anto Valjan iz prostorija AIO u Travniku aktivirao je Ezher Beganović rođen 11.06.1966. u Travniku, nastanjen tada u Zenici ul. ZAVNOBiH-a br.154, a uz pomoć Samira Huseinovića. Istu je konstruirao Muris Ljubunčić, rođen 29.01.1970. godine u Bugojnu, dok su je u kontejner postavili Nihad Kurtalić zv. Šiljo rođen 29.06.1970.godine u Travniku i Evel Majušak.
Poznato je, kako do danas nije rasvijetljeno niti jedno ubojstvo povratnika Hrvata u Travnik, iako je nakon svakog ubojstva od strane PU Travnik vršen očevid na okolnosti ubojstava. Iako je policija poduzela niz operativno taktičkih i tehničkih mjera i radnji na otkrivanju počinitelja ovog ubojstva, isto tako je načinjeno više “pogrešaka” koje su utjecale na pravac vođenja istrage i ne otkrivanje počinitelja ovog i drugih terorističkih djela.
1.Policajac PU Travnik Munir Memeledžija, je neposredno nakon eksplozije identificirao jednog od suučesnika Samira Husejnovića, koji je izašao iz zgrade AIO, što je naknadno i potvrdio u svojoj izjavi dana 9.6.1999. godine. Imenovani stanuje iznad prostorija AIO i iz njegovog stana se vidi mjesto stradavanja policajaca Valjana i Stojaka. Također dobar poznavatelj minsko eksplozivnih sredstava, često je u društvu Safeta Haračića zv. Sajo, sin Muharema, rođen 27.10.1973. godine u Travniku, iz čijeg se stana također vidi mjesto eksplozije. Prema saznanjima obavještajnih agencija isti nije obrađivan od strane policije, iako je sudjelovao u pripremi i postavljanju eksplozivne naprave.
2.Interesantna i nikada razjašnjena činjenica jeste posjedovanje ključa od prostorija AIO kod Beganovića, koji su imali Edin Zukić, Dževad Rujanac i Halil Islamović, a koji je Islamović “izgubio” u vozilu Beganović Ezhera, čega se poslije “nije sjećao” u datom iskazu. Istodobno u 7,30 istog dana po ulasku policije u prostorije AIO uočene su dvije stolice ispred prozora usmjerene ka ulici Lukačka u kojoj je stradao Valjan.
3. Djelatnik PU Travnik Islamović Enes, koji je nakon eksplozije u 07,30 sati legitimirao Ezhera Beganovića, zabilješku o legitimiranju dostavio je četiri mjeseca poslije eksplozije u cilju zaštite svog rođaka Halila Islamovića, također osumnjičenika u ovom slučaju. Pretres kuće Islamović Halila vršen je tek 09.10.1998. godine, a prvi iskaz dao je 7.8.1998 godine, a drugi 12.11.1998. godine.
4.Beganović Ezher je priveden u PU Zenica 11.8.1998. godine i obavljen je informativni razgovor sa istim, ali nije uzeta izjava, da bi dana 12.11.1998. godine napisao izjavu u rukopisu u kojoj tvrdi kako je ušao u prostorije AIO iako je lice mjesta bilo blokirano od strane policije od 06,00 sati, a on je prema izjavi provjeravao da li je ključ koji je našao u vozilu od vrata AIO. Ušao je u prostorije i odmah izišao, a policajac ga je legitimirao u 7,30 sati. Prema njegovoj izjavi on je bio u Zenici u prostorijama SAFF-a u 7,30 sati.
5.U 5,30 sati nedaleko od mjesta eksplozije primjećen je Nihad Kurtić zv. Šiljo, sin Edhema, rođen 29.06.1970. godine u Travniku, sklon vršenju težih oblika kaznenih djela, pripadnik brigade «El Mudžahid», i blizak pripadnicima terorističke skupine GIA koji su boravili na ovim prostorima, odakle se udaljio sa m/v “VW GOlf – I”, žute boje, a u vozilu sa njim je bio i MAJUŠAK EVEL. Ova tvrdnja je potkrijepljena izjavom očevidca Patković Senada nakon 30 dana od eksplozije, za kojeg je kasnije utvrđeno da je nepouzdan kao svjedok.
6.Asim Ramulj zv. Talha i Muris Ljubunčić su bili osumnjičeni i optuženi za navedeno ubojstvo, te kasnije oslobođeni od optužbe zbog «nedostatka dokaza». Kod Ljubunčića su pronađene razne elektronske naprave, dok mu je pretres stana izvršen tek 19.10.1998. godine. Asim Ramulj je prije pretresa stana dobio upozorenje da skloni kompromitirajući materijal i to od policajca Mehrudina Ramulja uposlenog u PU Novi Travnik.
7.Zahtjev Županijskom sudu Travnik za provođenje istražnih radnji iz članka 196. ZKP-a F BiH te otvaranje krim. istrage nad Samirom Husejnović i Safetom Haračić upućen je dana 2.9.1999. godine, a sud nije reagirao na taj zahtjev, iako je postojala osnovana sumnja da su i njih dvojica sudjelovali u postavljanju eksplozivne naprave, dok je Ezher Beganović aktivirao eksplozivnu napravu.
8.Znakovito je kako na dan ubojstva policajca Ante Valjana u džamiji ispred koje je stradao nije se klanjao «sabah namaz» koji se redovito klanja, džamiju posjećuju «vehabije». /J. Šimić/HMS/