Još prije nekoliko godina je povjesničar Vladan Jovanović došao do šokantnog zaključka. Povardarje, a s time i Jugoslavija, ispunjavalo je 43% legalne svjetske potražnje za opijumom između dva svjetska rata. U svom članku, Rađanje balkanske Kolumbije, opisao je i kako je u čitavu krijumčarsku mrežu bila uključena i država.

Kako prenosi srpski Nedeljnik, od 1919. godine pa sve do početka tridesetih, glavni posrednici u izvozu makedonskog opijuma bili su konzulati Kraljevine SHS u Marseilleu, Parizu, Baselu, Londonu, Bostonu i Chicagu. Kupci su se obraćali izravno u konzulat, oni bi zatim javili se Ministarstvu trgovine i industrije, a ono bi onda angažiralo ovlaštene izvoznike. Naravno, suradnja izvoznika i političara bila je iznimno bliska pa bi pravo na izvoz dobivao onaj koji bi imao najbolje veze u političkom vrhu.

Dilanje droge bio je doista unosan posao, a njime su se bavili čak i vlasnici skopske tvornice alkaloida Ognjanovići. Toliko su razgranali posao da su američki dužnosnici prijetili Jugoslaviji uvođenjem embarga zbog nelegalne proizvodnje i izvoza heroina.

Nije ni čudo da je država htjela veću kontrolu nad proizvodnjom i prodajom opijuma. Već od 1933. godine postoji Jugoslovenski zavod za izvoz opijuma,a Privilegirano izvozno dioničko društvo (PRIZAD) također je osnovalo svoj Opijumski odjel. Sve je to utemeljeno godinu dana ranije, 1. siječnja 1932. godine stupanjem na snagu novog Zakona o opojnim drogama kada je proizvodnja opijuma dozvoljena samo u 17 srezova Vardarske banovine. Sirovim opijumom na veliko mogli su trgovati i veletrgovci, i to samo uz odgovarajuća dopuštenja. Prodavati manje količine opijuma smjele su samo ljekarne. Izvoz opijuma bio je u isključivoj domeni PRIZAD-a.

Koliko važna je bila proizvodnja u Povardarju govori i procjene beogradske Stalne komisije za opojne droge koja kaže da je čitava svjetska potražnja bila oko 250 tona godišnje sirovog opijuma, a da je samo u Povardarju proizvedeno do 70 tona.

Novcem od prodaje droge netko je financirao svoje skupe životne navike, država je krpala rupe u proračunu, a VMRO (makedonski pokret za nezavisnost) je po uzoru na neke druge “revolucionarne” grupe financirao svoju “borbu”.