Sjeća li se iko Platforme? To je bilo ono vrijeme kada su nadobudni Lagumdžijini socijaldemokrati, Tihićevi narodnjaci, mesarovi plavi revolucionari plus crnokošuljaši naobećavali mnogo toga. Ako izuzmemo standardne floskule o evroatlantskim integracijama, govorilo se o “novim investicionim zahvatima”, “novim direktnim stranim i domaćim investicijama”, “formiranju Savjeta/Vijeća za konkurentnost”, “ stimuliranju malih i srednjih preduzeća od registracije do realizacije poslovnih planova”, “podršci domaćoj poljoprivrednoj i prehrambenoj proizvodnji, a naročito svakoj izvozno orijentiranoj i iz proračuna Federacije BiH”, “redefiniciji uloga i funkcioniranju Razvojne banke Federacije BiH i IGA-e kao institucija koje će primarno biti u funkciji proizvodnje, poljoprivrede i izvoza”, “umanjenju stope PDV-a na osnovne prehrambene namirnice, knjige, štampu, školski pribor i lijekove”, “usvajanje zakona o popisu stanovništva tako da se popis izvrši tokom 2011. godine”, “Paket garantovanih zdravstvenih usluga usklađen za cijelu teritoriju BiH” itd. Međutim, “Platforma”, ma kako lijevo-liberalno manjkava bila, je propala, čak i prije nego što je postalo potpuno jasno da se radi o još jednom zbiru lijepih želja proizniklih iz laži raznobojnih kompradorskih družina. Medijski spinovi Zlatka Lagumdžije o izgradnji Federacije, po modelu nekadašnje Zapadne Njemačke (i to u doba globalne krize kapitalizma koja, posebno uništavajuće efekte ima na države kapitalističke periferije), u realnosti su se manifestovali u svoj silini svoje glupe lažnosti. Izgradnja “Zapadne Nje
mačke” je ipak zapela.
____________piše: Vuk Bačanović l 6yka.com
Tajna je opšti duh birokratije.
Karl Marx
Nacionaln
i princip moramo svim silama, koje nam nauka pruža, da napadamo i uništimo.
Svetozar Marković
Kad je koaliciona ljubav pukla, zeleni su optužili “crvene” da su planirali prodati profitabilna državna preduzeća Fabriku duhana Sarajevo i BH Telecom, da bi “crveni” uzvratili optužbom da je to namjera “zelenih”, ali da sve hoće svaliti na njih. Onda su “crveni” izbacili “zelene” iz državne vlasti, “zeleni” crvene u kantonima u kojima su to mogli, a sada “crveni” sa svojim novim saveznicima, “većinskim Hrvatima” i novim “zelenima” izglasavaju nepovjerenje vladi koju su sami formirali. U isto vrijeme je u Vijeću ministara aktueliziran nadrealni zahtjev o formiranju “TV kanala na hrvatskom jeziku” (jednako nadrealan kao i “realnost” da se u BiH govori različitim jezicima), pri čemu su i “crveni” i svi “zeleni” protiv, dok “većinski Hrvati” svojim novim koalicionim partnerima, istim onima s kojima ruše federalnu vladu,, ponovo zamjeraju “majorizaciju”. Dok hrvatski mediji ponovo dižu buku oko uskraćivanja prava Hrvatima na sve i svašta, neko se dosjetio minirati spomenik poginulim borcima Armije BiH ispred mostarske vijećnice sa porukom da muslimanima nema mjesta u Republici Herceg Bosni.
Prvo je umrla platforma, pa spomenik, a hrvatski i (ono što nalikuje na) bošnjački nacionalizam još životare kao zombiji koji razvlače pamet federalne populacije, ionako razvučenu propagandom kontrolisanih medija. Željko Komšić, za sada, nije više toliko zanimljiv kao protivhrvatsko strašilo, a u toj ulozi ga je zamijenio crnokošuljaš i “manjinski” Hrvat, Živko Budmir, kojeg sada, skupa sa “većinskim” Hrvatima mrze i “crveni” majorizatori od kojih je Komšić utekao radi nedovoljnog patriotizma. Dragan Čović i Božo Ljubić jedan drugome stežu ruku
Koloplet političkog ludila u Federaciji je neobjašnjiv bez shvatanja same suštine njenog postojanja, a to je kompradorsko-birokratska kontrola nad resursima, profitabilnim javnim kompanijama, te ostvarivanjem koristi od njihove kriminalne privatizacije. Uz to, Federacija je birokratsko-klijentilistički sistem, koji sistemom mita i korupcije, veže klijenta za vladajućeg korupcionaša. To je stvarni kostur društvenih odnosa, koji se, potom, zamagljuje velom bošnjačko i hrvatskog “nacionalnog interesa”. Treba imati u vidu da različite interesne grupacije jednog etničkog okvira stupaju u paktove sa grupacijama drugog etničkog ovira kako bi, podjelom fotelja, ostvarili svoje lične ambicije i interese, te zadržali ili poboljšali privilegovane društvene položaje. I tu nastupa pitanje reforme.
Prije bilo kakvog razgovora o reformi u Federaciji, treba imati na umu da je ta “reforma” samo i jedino pitanje novog dogovora kompradorsko-birokratske podjele interesnih sfera, kao i, naravno “kolača” u vidu viška vrijednosti koji proizvodi radna populacija. Nastala 1994. kao nadstruktura za teritorije pod kontrolom ratne vlade RBiH i hrvatske “zajednice” Herceg Bosne, Federacija je, uz razne, ustavne amandmane, uglavnom nametnute od strane međunarodne zajednice 2002. godine, ostala segmentirana kombinacija birokratija zaraćenih strana. Bez obzira na deklamovanje o ravnopravnosti, ostalo je jasno šta je i dokle čije, to jest da je Federacija instrument stišavanja svađe bošnjačkih i hrvatskih kompradorskih-birokratija, kako bi se, kada im to nalaže minimum zajedničkog interesa, mogle djelotvornije svađati sa srpskom, čija je dominacija na 49% BiH osigurana dejtonskim mirom.
Na kraju krajeva, bolja usklađenost svađalačkih klackalica među kompradorima mirkoetničkih zajednica na kapitalističkoj periferiji je kontinuirana praksa usklađivanja suprotstavljenih interesa velikih sila na Balkanu. Nekada ti suprotstavljeni interesi izazovu veći haos nego što to, u određenom trenutku, bilo kome odgovara. Svako želi svoj dio kolača, ali i regulisati kako će podložni dijeliti mrvice, kako bi i dalje bili poslušni i zadovoljni. Nikakvo čudo, prema tome da je Ambasada SAD u BiH glavni inspirator boljeg funcionisanja Federacije. Ipak je malo nezgodno vladati i trgovati, kada je, s obzirom na desetine ministarstava i, uz nejasne nadležnosti, nejasno ko je, zapravo, odgovoran da nešto (pro)da u bescjenje i kada vlada “negativna poslovna klima”. A i Evropska komisija nije nikako zadovoljna kako stvari stoje u cijeloj BiH:
U prvih 11 mjeseci industrijska proizvodnja je pala za 5,3 odsto u odnosu na 6,1 odsto prije godinu dana. U uslužnom sektoru zabilježen je pad od osam odsto. Došlo je i do minimalnog smanjenja spoljnog duga od 0,5 odsto u trećem kvartalu u odnosu na period april – jun, ali je na kraju godine iznosio 26,8 odsto u odnosu na 26,1 odsto krajem 2011.
aNegativna tendencija je negativna unutrašnja potražnja, koja je u trećem kvartalu pala za 0,7 odsto, ali i zabrinjavajuće visoka zvanična stopa nezaposlenosti, koja iznosi čak 44,2 odsto.
Kakva je, dakle, budućnost Federacije? Hoće li se raspasti? To je vrlo malo vjerovatno, osim u slučaju velike globalne destabilizacije odnosa među velikim silama. Postojeće bošnjačko-hrvatsko razgraničenje će se sačuvati implementacijom svakog reformskog prijedloga, ali totalni razlaz nikome nije u interesu. Bilo da se radi o smanjenju broja kantona, kreiranju zajednica opština, ili ekonomskoj regionalizaciji, postojeće birokratske strukture će se transformisati i preživjeti, jer ni jedna ni druga birokratsko-klijentilistička elita nemaju ni mogućnosti, ni ekonomskih preduslova, ni znanja da stvore nekakvu “Zapadnu Njemačku”. To znači da preživljavaju i njihove sadašnje mogućnosti i, u skladu s njima, interesi. Ko god da je osmišljao upravljanje Federacijom znao je na koji će način ona funkcionisati, a to je, u nedostatku jake nacionalne privrede, široka klijentela u javnoj upravi i državnim preduzećima. Gdje zaposliti birokrate? U firmama koje je nemoguće preko noći pokrenuti, ili u onima koje će svakako biti privatizirane i podložne sječi “tehnološkog viška”? Iako hrvatske birokrate kreiraju buku i silu medijskih spinova oko “Trećeg entiteta”, radi se isključivo o pijačarskom pogađanju.
Zbog čega bi se neko sveo, isključivo, na teritoriju dva kantona, dijeleći, međusobno neku siću, kada u Federaciji, uz svu halabuku o stalnoj neprijateljskoj opasnosti može imati daleko više, uz, razumije se, podršku stanovništva prestravljenog “majorizacijom”? Čak i kada se, u skladu sa pismom preporuke MMF-u sve rasproda, tal će biti daleko veći, a teško da bi i Rimokatolička crkva tek tako pristala na konačnu koncentraciju sve pastve u Hercegovini, uz još otežaniju mogućnost vraćanja na staro. Bošnjački kompradori, iako nesposobni za kreiranje konkretne nacionalne politike, također nisu blesavi da se svedu na 33 posto razdvojene teritorije bez izlaska na more. Na kraju krajeva, i ukoliko se ponovo bude moralo ratovati oko ekonomskih ruševina, svako će lakše odrediti gdje su mu (bolje) startne pozicije za novu klanicu i nove pregovore.
wpDiscuz