Kurban-bajram ili Hadži-bajram je muslimanski praznik koji nastupa 10. Zu-I-hidždžeta islamske lunarne godine i traje četiri dana. To je praznik koji je u uskoj vezi sa obavljanjem hadža i klanja kurbana. Sva četiri dana, koliko traje Kurban-bajram, zabranjeno je muslimanima postiti.
Posebni običaji koji su vezani isključivo za Kurban-bajram, osim nekih koji su već spomenuti, jesu sljedeći:
– muslimani na putu od kuće do džamije na bajram-namaz uče, u sebi i tiho, tekbire;
Po povratku iz džamije s bajram-namaza kolju se kurbani i poslije toga se kurbansko meso dijeli rodbini, komšijama i prijateljima, siromašnim i drugima. Kurbane dijele najviše djeca i običaj je da oni kojima se udijeli kurban daruju djecu i daju im bajramluk u novcu. Valja posebno naglasiti da se pod pojmom “komšija”, kojima se, pored ostalih, dijeli i daje kurban, podrazumijevaju i komšije drugih vjeroispovjesti, jer je tako i Alejhisselam radio i postupao kada se radilo o podjeli kurbanskog mesa komšijama;od kurbanskog mesa sprema se ručak kojem prisustvuju članovi uže porodice.
Kada je riječ o kurbanu, treba reći da kod Bošnjaka postoji, reklo bi se, neka posebna vrsta kulta kurbana. Evo u i čemu u se to ogleda: poznato je da je klanje kurbana, po islamskim propisima, za one koji ispunjavaju imovinske i druge uvjete, drugostepena islamska dužnost. Međutim ima slučajeva, naročito na selu, da pojedini vjernici više drže do klanja kurbana nego do neke prvostepene islamske dužnosti, namaza ili posta, naprimjer.
Naime, u narodu postoje razna vjerovanja i uvjerenja da klanje kurbana otklanja bolesti, nesreće i druge nedaće u životu onoga koji ga kolje te životu njegove porodice i sl.
U mnogim našim krajevima običaj je da pojedini ljudi kurbane za svoje mrtve kolju uoči Kurban-bajrama, iako je vrijeme i njihovog klanja od klanjanja bajram-namaza pa do zalaska sunca treći dan Kurban-bajrama. Gledano sa stanovišta islamskih propisa o kurbanu, takav “kurban” nije valjan pa makar se klao iz imovine koju je umrli ostavio i oporučio i predstavlja običnu sadaku. Osim toga, običaj je da se od takvih kurbana, koji se kolju za duše mrtvih, kako onih koji se kolju uoči Bajrama tako i onih koji se na Bajram kolju, sve meso dijeli isključivo siromasima, kako bi oni što bolje osjetili i proveli Bajram.
Zajednički bajramski običaji
Običaji koji su zajednički za oba bajrama mogli bi se ukratko ovako opisati:
Za bajrame se pripremaju da ih što ljepše dočekaju i provedu podjednako stari i mladi, bogati i siromašni, svaki na svoj način i prema svojim mogućnostima i običajima.
Uoči Bajrama, iza ikindija-namaza, a ponegdje i na bajrame ujutro, po izlasku iz džamije nakon klanjanja bajram- namaza, odrasli muškarci i djeca posjećuju i zijaret čine mezare svojih bližnjih i uče Kur’an, a najčešće suru Jasin i sevab poklanjaju za njihove duše. U Sarajevu je običaj da se na Ramazanski bajram, odmah iza bajram-namaza, ide na zijaret mezara svojih umrlih, osim pojedinaca koji to čine uoči Bajrama. Danas je u nas običaj da i žene prilikom Bajrama sve više zijaret čine mezare svojih bližnjih, što ranije nije bio običaj.
Nekada su poslije ikindija-namaza uoči Bajrama pucali topovi ili prangije. Kao jedan vidan znak njihovog nastupanja, uoči Bajrama se, u akšamsko doba, pale kandilji na munarama i pred jacijski ezan uče salavati na njima. Na selima je doskoro bio običaj da ujutro, na bajrame, hodaju bubnjari i svirači od kuće do kuće, bubaju i sviraju na svojim bubnjevima i sviralama, a domaćini ih časte i darivaju. To se običavalo raditi naročito prvi dan Ramazanskog bajrama.
U noći uoči Bajrama običaj je da se djeca vanredno okupaju, a odrasli ujutro, prije odlaska u džamiju na bajram- namaz, a svi ukućani u te dane oblače najljepšu odjeću i obuću koju imaju. Često se djeci kupuje odjeća i obuća pred bajrame pa se i na taj način bajrami obilježavaju i uljepšavaju. Odrasli muškarci i muška djeca s njima odlazili su, obučeni u bajramska odijela i namirisani, u nzjbližu džamiju na sabah i bajram-namaz. Po povratku iz džamije nastaju čestitanja. Pucalo se iz lovačkih pušaka s kućnih prozora, i to mecima punjenim samo barutom, koji bi se za to posebno pripremali. I djeci se davalo da “povuku” obarač na pušci dok bi je otac, ili neko stariji, držao svojim rukama. Djeca čestitaju bajrame roditeljima ljubljenjem u desnu ruku, a roditelji uzvraćaju djeci ljubljenjem u čelo i davanjem bajramluka, obavezno u novcu, uz hajr-dovu.
Nekada su se u većim mjestima i gradovima bajram- namazi i džuma-namazi klanjali isključivo na jednom mjestu, tzv. musalli, na kojoj su se okupljali svi klanjači toga grada. Lokaliteti na kojima su se nalazile musalle i danas se tako nazivaju. Jedna musalla koja se do naših dana najviše sačuvala i zadržala od svojih obilježja jest svakako ona u Travniku.
wpDiscuz