Hitlera i naciste su financirali FED i “Bank of England”

Nedavno je Jurij Rubcov, doktor povijesnih znanosti, akademik Akademije vojnih znanosti i član Međunarodne udruge povjesničara iz Drugog svjetskog rata napisao nekoliko detalja o tome kako su Hitlera i naciste financirali američki FED i Bank of England, središnja banka Ujedinjenog Kraljevstva.

Iako tekst možete pronaći u izvornom obliku na ruskom jeziku, a preveden je i na engleski na portalu Fort Russ, podsjetimo što se zapravo događalo nakon Prvog svjetskog rata i kako su FED i “Bank of England” doprinijeli usponu nacističkog pokreta i kao takvi su među ključnim krivcima za katastrofu Drugog svjetskog rata, usprkos svim deklaracijama i rezolucijama EU i drugih “međunarodnih” tijela.

Hitlera su financirali FED i “Bank of England”

“Prije više od 70 godina je počeo najgori pokolj u povijesti. Nedavna Rezolucija Parlamentarne skupštine OESS-a izjednačava ulogu Sovjetskog Saveza i nacističke Njemačke u izbijanju Drugog svjetskog rata. Ova odluka, osim što joj je cilj izvući novac od Rusije zbog propasti određenih gospodarstava, nastoji demonizirati Rusiju, koja je pravna sljednica Sovjetskog Saveza, čime se priprema teren za oduzimanje prava Moskvi da govori protiv povijesnog revizionizma i o rezultatima Drugog svjetskog rata.

Ali ako se držimo pitanja odgovornosti za rat, prvo treba odgovoriti na ključno pitanje: tko je nacistima pomogao da dođu na vlast? Tko ih je gurnuo prema svjetskoj katastrofi?

Povijest Njemačke prije rata pokazuje da su “nužno” politike bile uvjetovane financijskom krizom, koja je u to vrijeme pogodila cijeli svijet.

Središnje financijske institucije Velike Britanije i Sjedinjenih Država, “Bank of England” i Sustav federalnih rezervi (FED), te financijska i industrijska oligarhija koji su oblikovali osnovne strukture koje su odlučivale poslijeratnu strategiju Zapada. Cilj je bio nametnuti apsolutnu kontrolu nad financijskim sustavom u Njemačkoj i tako kontrolirati političke procese središnje Europe”, piše ruski akademik, a svaka sličnost s aktualnim zbivanjima je slučajna. A možda i nije? Prosudite sami.

U provedbi ove strategije su se poduzeli sljedeći koraci:

• Od 1919. do 1924. se priprema teren za velika američka financijska ulaganja u njemačko gospodarstvo.
  Od 1924. do 1929. se uspostavlja kontrola nad financijskim sustavom u Njemačkoj i pruža se financijska potpora nacionalsocijalizmu.
  Od 1929. do 1933. je izazvana i potaknuta duboka financijska i gospodarska kriza koja je nacistima osigurala dolazak na vlast.
  Od 1933. do 1939. se provodi aktivna financijska suradnja s nacističkim vlastima i daje se potpora njezinoj ekspanzionističkoj vanjskoj politici, kojoj je cilj bio pripremiti i pokrenuti novi svjetski rat.

U prvoj fazi je trebalo osigurati mehanizme za prodor američkog kapitala u Europu, a sve je započelo s ratnim dugovima, usko povezanim s pitanjem njemačkih reparacija. Nakon formalnog ulaska Sjedinjenih Država u Prvi svjetski rat, Washington je dao kredite svojim saveznicima, prije svega Velikoj Britaniji i Francuskoj. Oni su iznosili tadašnjih 8,8 milijardi dolara. Ukupni ratni dug, uključujući i kredite koje su neke zemlje dobile u razdoblju od 1919. do 1921. godine, iznosio je više od 11 milijardi dolara. Kako bi riješili taj problem, vlade zaduženih naroda su u isplati ratne odštete nastojale nametnuti iznimno teške uvjete Njemačkoj. Ta je odluka dovela do odljeva njemačkog kapitala u inozemstvo i odbijanja plaćanja poreza, zbog čega je u Njemačkoj nastao ogroman proračunski deficit, koji se mogao “prevladati” samo tiskanjem maraka bez pokrića.

Rezultat je bio kolaps njemačke valute, “velika inflacija” koja je 1923. godine dosegla 512%, kada je dolar vrijedio 4,2 milijarde maraka. Njemački industrijalci su otvoreno počeli sabotirati obveze reparacije, što je uzrokovalo poznatu “Ruhrsku krizu” i francusko-belgijsku okupacije Ruhra u siječnju 1923.

Vladajući krugovi u Washingtonu i Londonu, koji su provodili svoje planove, čekali su da se Francuska uključi u avanturu i da se dokaže nesposobnom riješiti problem.

Tadašnji američki državni tajnik Hughes je rekao: “Morate čekati da Europa bude zrela da prihvati američki prijedlog.”

Novi plan je razvijen od strane kuće JP Morgan & Co. Upute joj je dao čelnik “Bank of England”, barun Montagu Norman. U središtu ideje je bio predstavnik “Dresdner Banke” Hjalmar Schacht, koji ju je formulirao u ožujku 1922. na prijedlog Johna Fostera Dullesa, budućeg državnog tajnika predsjednika Eisenhowera i savjetnika predsjednika W. Wilsona na mirovnoj konferenciji Parizu.

Dulles je ovu bilješku dao glavnom povjereniku kuće JP Morgan & Co., koja ju je preporučila Hjalmaru Schachtu, M. Normanu i na kraju vladarima Weimarske Njemačke

U prosincu 1923. H. Schacht postaje direktor “Reichsbanke“, omogućujući ponovno okupljanje britanskih, američkih i njemačkih financijera. U ljeto 1924. godine je na Londonskoj konferenciji usvojen projekt pod nazivom “Plan Dawes”. Ovaj projekt je osmišljen od predsjednika komisije stručnjaka, bankara i direktora jedne banaka grupe Morgan. “Plan Dawes” je predviđao prepoloviti ratne reparacije i riješiti pitanje izvora njihovog pokrića.

Međutim, glavna zadaća je bila osigurati povoljne uvjete za američke investicije, a to je bilo moguće samo stabiliziranjem njemačke marke. U tom smislu se, prema planu, Njemačkoj posuđuje 200 milijuna dolara, od čega je polovicu dao JP Morgan, dok su međuvremenu angloameričke banke stekle kontrolu ne samo nad njemačkim transakcijama, nago i nad bilancom zemlje, monetarnim protokom i u velikoj mjeri nad kreditima zemlje.

U kolovozu 1924. je bivša njemačka marka zamijenjena novom financijskom notom stabiliziranom u Njemačkoj, nakon čega je rečeno da je Weimarska Republika bila spremna za “najpitoreskniju ekonomsku pomoć u povijesti, nakon čega je uslijedila najgora žetve u svjetskoj povijesti, jer se američka krv prelila u financijske vene Njemačke”.

Očekivane posljedice su se brzo pojavile, uglavnom zbog činjenice da su godišnje reparacije Njemačke morale pokriti  iznos duga kojeg su Americi morali vraćati saveznici. Tako je stvoren takozvani “apsurdni Weimarski krug“.

Zlato kojim je Njemačka plaćala ratne reparacije je prodano, preuzeto i nestalo je u Sjedinjenim Američkim Državama. Vratilo se u Njemačku u obliku “plana za pomoć”, a onda je davano Velikoj Britaniji i Francuskoj, koje su njime platili ratne dugove Sjedinjenim Državama. Onda je, preopterećeno kamatama, slano natrag u Njemačku. Naravno, ne u fizičkom obliku. Na kraju, svi su u Njemačkoj živjeli s dugom i bilo je jasno da će, ako Wall Streetu uskrati kredite, zemlja potpuno propasti.

Drugo, čak i ako je kredit Njemačkoj formalno otvoren samo kako bi jamčio isplate ratnog duga drugih zemalja, on je zapravo obnovio vojno-industrijsku moć u zemlji. No, kako su Nijemci bili plaćeni s dionicama tvrtki u kreditima, Sjedinjene Države su se aktivno integrirale u njemačko gospodarstvo.

Iznos stranih ulaganja u njemačku industriju od 1924. do. 1929. je iznosio 63 milijarde zlatnih maraka, od čega se 30 milijardi se odnosilo na zajmove, a za isplatu reparacija oko 10 milijardi maraka. 70% od iznosa su dale američke banke u većinskom vlasništvu JP Morgana. Posljedica ove politike je bila da je 1929. godine njemačka industrija bila na drugom mjestu u svijetu, ali je uglavnom bila u rukama velikih financijskih i industrijskih skupina iz Sjedinjenih Država.

Na primjer, “Interessen-Gemeinschaft Farbenindustrie“, glavni dobavljač njemačkog ratnog stroja, koji je 1930. godine financirao 45% Hitlerove izborne kampanje, bio je pod kontrolom “Standard Oila” obitelji Rockefeller.

JP Morgan je kroz “General Electric” kontrolirao njemačku radio-električnu industriju AEG i Siemens. Do 1933. godine je 30% AEG-a bilo u vlasništvu  “General Electrica”, a kompanija ITT je držala 40% telefonske mreže Njemačke.  Također su posjedovali i 30% zrakoplovne tvrtke “Focke-Wulf”.

“General Motors” i obitelj DuPont su kontrolirali “Opel“. Henry Ford je držao 100% dionica “Volkswagena“.

1926. godine, uz sudjelovanje banke “Dillon Reed & Co.”, pojavljuje se Rockefeller, nakon “IG Farbena” drugi najveći industrijski monopolist Njemačke. Tada nastaje metalurški kartel “Vereinigte Stahlwerke”, odnosno, “čelična unija” koju čine Thyssen, Flick, Wolff, Feglera i drugi.

Američka suradnja s njemačkim vojno-industrijskim kompleksom je bila toliko intenzivna i raširena da su 1933. ključni sektori njemačke industrije i velike banke, kao što su “Deutsche Banka”, “Dresdner Banka”, “Banka Donat” i druge, sve bile pod kontrolom američkog financijskog kapitala.

Istovremeno je pripremana i politička sila koja je igrala ključnu ulogu u anglo-američkim planovima. To je bilo financiranje nacističke stranke i samog Adolfa Hitlera.

Kao što je njemački kancelar Brüning napisao u svojim memoarima, 1923. je Hitler dobivao velike svote novca iz inozemstva. Odakle je novac dolazio, nije poznato, ali je prolazio kroz švicarske i švedske banke. Također je poznato da je 1922. godine u Münchenu održan sastanak između Adolfa Hitlera i američkog vojnog atašea u Njemačkoj, kapetana Trumana Smitha, koji je napisao detaljno izvješće svojim nadređenima u Washingtonu i uredu vojne obavještajne službe u kojem je pohvalio Hitlera.

Kasnije se saznalo da je preko Smithovih poznanstava Hitler predstavljen Ernst Franzu Sedgwick Hanfstaenglu, koji je  diplomirao na Sveučilištu Harvard, te odigrao važnu ulogu u oblikovanju politike Adolfa Hitlera, dajući mu značajnu financijsku potporu i omogućavao kontakte s važnim britanskim akterima. Hitler je bio pripremljen za politiku, međutim, dok je u Njemačka vladalo blagostanje, njegova stranka je javnom životu ostala na margini. No, situacija se dramatično promijenila s dolaskom krize.

Od jeseni 1929. godine, nakon sloma na američkom tržištu dionica, počinje treća faza strategije anglo-američkih financijskih krugova. FED i JP Morgan su odlučili prestati plaćati Njemačku, inspirirani bankarskom krizom i gospodarskom depresijom u središnjoj Europi. U rujnu 1931. Velika Britanija napušta zlatni standard, namjerno uništava međunarodni sustav plaćanja i prekida dotok kisika Weimarskoj Republici. No, u nacističkoj stranci se događa financijsko čudo. U rujnu 1930. godine, zbog velikih donacija iz “Thyssena” i “IG Farbena” stranka je dobila 6,4 milijuna glasova i bila je druga po snazi u Reichstagu. Nakon toga je dobila dovoljno sredstava i iz inozemstva.

Glavna veza između ključnih njemačkih industrijalaca i stranih financijerima je opet Hjalmar Schacht. 4. siječnja 1932. je održan je sastanak između engleskog glavni financijera M. Normana, A. Hitlera i Franza von Papena, koji su zaključili tajni sporazum o financiranju stranke NSDAP. Na o ovom susretu je također bio prisutan američki političar Dulles. Naravno, njihovi biografi to ne spominju.

14. siječnja 1933. je održan je sastanak između Hitlera, Schrodera, Papena i Keplera, gdje je usvojen Hitlerov program. Tada je konačno odlučeno da se vlast preda nacistima, a 30. siječnja Hitler postaje kancelar i počinje provedba četvrte faze gore navedenog plana.

Stav anglo-američkih vladajućih krugova prema novoj vladi je bila otvorena simpatija. Kada je Hitler odbio platiti reparacije, čime je izravno doveo u pitanje vraćanje ratnih dugova Londona i Pariza, niti Velika Britanija, niti Francuska nisu prosvjedovali. Štoviše, nakon posjeta Sjedinjenim Državama u svibnju 1933. H. Schacht je ponovno postavljen na čelo “Reichsbanke”, a nakon sastanka s predsjednikom i najvećim bankarima s Wall Streeta, SAD Njemačkoj odobravaju novi kredit u iznosu od milijardu dolara. U lipnju, tijekom posjeta Londonu i susreta s M. Normanom, H. Schacht je tražio od Londona kredit od 2 milijarde dolara i umanjenje ili obustavu plaćanja starih kredita. Dakle, nacisti su dobili ono što nije mogla dobiti nijedna prethodna vlada. U ljeto 1934. godine Velika Britanija potpisuje anglo-njemački transfer, koji je postao kamen temeljac  britanske politike prema Trećem Reichu i krajem ’30-ih Njemačka postaje najveći trgovinski partner Velike Britanije.

“Schroeder Banka” je bila ključni njemački agent u Velikoj Britaniji, a 1936. njen ured u New Yorku surađuje s Rockefellerom kako bi stvorili investicijsku banku “Schroeder, Rockefeller & Co.”, koju je časopis Times nazivao “jeftinom propagandom  osovine Berlin-Rim”.

Kao što je i sam priznao, Hitler je svoj četverogodišnji plan zamislio na temelju inozemnih financijskih kredita, tako da u financijskim krugovima nije stvorio ni najmanju uzbunu. U kolovozu 1934. godine je “Standard Oil” u Njemačkoj stekao 730 000 hektara zemljišta i izgradio velike rafinerije nafte, koje su isporučivale gorivo nacistima. Istodobno je Njemačka potajno preuzimala najnovije američke opreme za tvornice zrakoplova i onda je pokrenula vlastitu proizvodnju.

Njemačka dobiva brojne patente iz američkih vojnih tvrtki “Pratt i Whitney“, “Douglas“,”Curtis Wright“, a američka tehnologija je zapravo proizvela “Junkers Ju-87“. Ulaganja u gospodarstvo Njemačke su dosegla tadašnjih 475 milijuna dolara. Samo “Standard Oil” je uložio 120 milijuna dolara, “General Motors” 35 milijuna, ITT 30 i “Ford” 17.5 milijuna.

Čvrsta financijska i gospodarska suradnja anglo-američkih poslovnih krugova i nacista je neminovno ’30-ih podržala politiku koja je na kraju dovela do Drugog svjetskog rata, tvrdi akademik Jurij Rubcov.

Danas, kada je globalna financijska elita počela provoditi plan “Velike depresije – 2”, s naknadnim prijelazom na “Novi svjetski poredak“, identifikacija onih koji imaju ključnu ulogu u organiziranju zločina protiv čovječnosti postaje prioritet.