Ponedjeljak, 18 studenoga, 2024

MOJA SJEĆANJA

Vrlo
- Advertisement -

I svako malo mislim na tebe. Ne prođe ni dan, ni sat, da nisi u mojim mislima. Sve me podsjeća na tebe.

Nismo niti svjesni, koliko traga u nama ostavljaju osobe, koje svaki dan žive sa nama, tu pored nas, koje su dio nas. Nismo niti svjesni da su te osobe u stvari naš život. Tek kada ih nema tu pokraj nas, tad spoznamo njihovu ulogu u našem životu, tek tad shvaćamo koliko imaju mjesto u našim srcima, u našim mislima.

Sa nekim osobama sam živjela u neposrednoj blizini, provodila u danu dosta sati pored njih. I one danas nisu blizu mene ili više nisu žive. Ali, te osobe mi ne padaju na pamet danima, mjesecima, te shvaćam da one nisu niti bile posebno bitne u mom životu. Bili smo tu stjecajem okolnosti jedni pored drugih, imali neki, više ili manje, korektan odnos, pomalo simpatije i tu je sve završilo. Kad bolje promisliš, shvatiš da te osobe nisu toliko bitne, iako puno vremena provedeš sa njima. Na poslu, u susjedstvu, kolegice i kolege, rođaci, poznanici i još mnogo drugih. Često si im poklonio i vremena i pozornosti i novca, čak i kada nisu niti zaslužili, nekako misleći da tako treba i slušajući druge kako trebaš postupati, kako se trebaš ponašati. Kada stjecajem okolnosti više ne dijeliš to dragocjeno vrijeme sa njima, na kraju shvatiš, da te osobe nisu uopće bitne u tvom životu, da su bile tek prolazna stanica. Život nastaviš dalje, na drugim peronima i sa drugim osobama. Od svega, ako ih se tek ponekad sjetiš, u priči spomeneš, kao neke drage ili manje drage osobe, sa kojima si dijelio jedan dio života. I shvatiš, da si puno tog dragocjenog vremena potrošio na nebitne osobe, na one kojima nisi trebao obraćati toliku pozornost, a život ti tako nametne, ideš svaki dan u istom smjeru i ne znaš drugačije. Upadneš u neku rijeku navike, kolotečine, grozničavog jurenja za vremenom, ne promišljajući kako je svakom od nas jednom u životu, jedan dan, jedna osoba, jedno vrijeme, nešto što te zauvijek obilježi, što ti se utisne u srce i memoriju, kao neizbrisiv pečat tvojega dosadašnjeg i budućeg življenja.

To je trenutak, dan, vrijeme, kada nekoga gubiš. Kad gubiš, zbilja kad gubiš tebi bitne osobe, tada tek možeš sagledati njihovu važnu ulogu u tvom životu, koliki je to gubitak, kolika nastane praznina, kolika tuga, sjeta i čežnja.

O tim osobama intenzivno razmišljaš i dan i noć. Prizivaš ih u svoje snove, da ih još jednom doživiš, da ih još jednom vidiš. Svaki trenutak te podsjeća na njih, svaki novi događaj. Svaka situacija i vrijeme te ponovno vraća u prošlost i sjećaš se, ponovno i ponovo, proživljavaš vremena i događaje.

Bez obzira gdje bio, šta u tom momentu radio, mislio, govorio. Nesvjesno, iznenada, kao munja, sitne kretnje nepoznatih osoba, boja nečijeg glasa, zazivanje istim imenom nekog nepoznatog, tuđi grleni smijeh momentalno presjeku tvoju misao i podsjete te na te drage osobe. Tako stalno ideš u prošlost, po zna koji put premotavaš film, razne mile i nemile životne okolnosti. Puno puta se kaješ za neučinjena djela, za propuštene trenutke, za neizgovorene riječi. Ostaje žal što nisi više vremena posvetio tim osobama, što nisi iste više grlio i ljubio, što im nisi posvetio više strpljenja i ljubavi koju si za njih iskreno i do kraja osjećao.

Svi živimo u nekom ludom tempu koji nam je život nametnuo. Nismo niti svjesni koliko vremena provedemo bez ikakva krajnjeg cilja ,misleći da je to pravi put. Osvrnimo se oko sebe, koliko smo danas vremena potrošili na neke nebitne stvari, koliko smo se naljutili na neke nevažne i prolazne situacije, koje su nas toliko zaokupile, da ne vidimo bitno u našem životu. Zastanimo i upitajmo se, je li vrijedilo toliko truda, je li vrijedilo tom poslu posvetiti se toliko i izgubiti to vrijeme. Kad već sutra, to postane toliko nebitno, jer te nešto drugo i neka druga situacija zaokupi, to brzo izbrišeš iz sjećanja.

Zapitajmo se jesmo li danas ikako mislili na nama drage i bitne osobe. Jesmo li ih nazvali, jesmo li sa njima popričali, upitali ih za zdravlje, udijelili koju riječ utjehe i razumijevanja. Našalili se , unijeli toplinu u naš odnos ili smo ih uzeli zdravo za gotovo. Oni su tu pored nas i oni su sigurni , oni su naši. Kako griješimo.

Tek kada nema tih osoba, kada nisu više dio našeg života, kad nemamo drugu priliku, tek tada sagledamo suštinu međusobnog življenja. Kako smo te, nama izuzetno bitne osobe, uzimali olako, kao smo im malo posvećivali vremena, kao smo ih stavili u pretinac, misleći da dovijeka možemo tako. Tek kada te život zaskoči, kad naprasno ostaneš bez tih osoba, imaš nesretnu prigodu napraviti reviziju života, licem u lice. Kako su nam norme u životu pogrešne i kao smo trebali živjeti.

Svi tada žalimo za izgubljenim vremenom, za propuštenim trenucima, za lijepim uspomenama. Žalimo što nismo baš njima posvetili više pozornosti, žalimo što im nismo više udijelili toplih zagrljaja, što ih nismo znali često razumjeti, što nismo više izmamili osmijeha na njihovim licima. Žalimo za svakom neizgovorenom riječi ljubavi, za svakom neispijenom kavom, za svakim dragim susretom.

Zato, neka ovo moje iskustvo, sve vas, čitatelje, potakne na razmišljanje.

Zapitajte se tko su osobe koje su vam najvažnije u životu. Ne sad, ne u ovom trenutku, nego, koje su vam osobe neprolazne, koje su u vašem srcu samo vaše. Danas sve ostavite i samo danas posvetite dan njima. Ako ne možete danas biti sa njima, ako ništa drugo, samo mislite o njima. Preberite u svojoj glavi sve proživljene trenutke sa njima, sjetite se lijepih događaja i pokušajte vratiti ono lijepo proživljeno sa njima. Još ako su tu , kupite im cvijeće, pozovite ih na kavu i razgovor , posjetite ih , udijelite im veliki zagrljaj. Neka osjete da su vam bitni, neka osjete da samo ovaj dan jeste njima posvećen , da vaš život i vaša radost dolazio radi njih , što su tu , što žive sa vama i pored vas.

Samo će danas biti ovaj dan i nikad se više neće vratiti. Nemojte ga uludo potrošiti, jer već slijedeći dan, životne prilike i neprilike, odvest će vas u drugom smjeru. Već sutra, idući tjedan, mjesec, neke životne okolnosti će vas udaljiti ili ne daj Bože otrgnuti od njih. Nitko od nas ne zna koliko ima vremena, jer sudbine su čudne i nepredvidive. Iskoristite ono što vam život sada stavlja na raspolaganje, živite ponovno slijedeći i svaki slijedeći dan samo, za vama, drage osobe. Životnih problema ne manjka nikom, ali nek nisu u prvom planu, ta riješit će se ovako ili onako.

Vrijeme i život nezaustavljivo prolaze, ali uspomene, kakve vi stvorite, zauvijek ostaju.

U spomen mojoj ……

 

- Advertisement -

14656 KOMENTARI

guest

14.7K Mišljenja
Najstariji
Najnovije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Последняя новост

Čović: Herceg Bosna je sačuvala hrvatski narod u BiH, žrtva je bila ogromna

U Mostaru je svečano obilježena 33. obljetnica osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB), ključnog povijesnog trenutka za očuvanje identiteta...
- Advertisement -
- Advertisement -

More Articles Like This

- Advertisement -