Published On: Wed, Jun 17th, 2020

KAKO SU HRVAT PANDŽA I DVA SLOVENCA OSVETILI BEOGRAD I ZADUŽILI SRBE: Ovo je istina o slavnom Kraljevskom zrakoplovstvu koju je Tito dugo skrivao od javnosti!

Jugoslovensko kraljevsko zrkaoplovstvo osvetilo se Njemcima za bombardiranje Beograda.

Riječ je o jednoj od najsmjelijih i najslavnijih akcija u povijesti ratovanja na ovim prostorima, a povijesne činjenice o kontraudaru bombardera kraljevskog zrakoplovstva po ciljevima na teritoriji Trećeg Reicha dugo su skrivane od srpske  ali i hrvatske javnosti

Donosimo  priču Saše Savićevića, sinovca pilota Ivana Salevića, koji je bio jedan od rijetkih Srba koji je sudjelovao u odmazdi zbog bombardiranja Beograda i mučkog napada na Kraljevinu Jugoslaviju!

Učinio je to zajedno sa svojim kolegama Hrvatima i Slovencima. Upravo ovaj multietnički karakter Kraljevskog zrakoplovstva Prve Jugoslavije nije odgovarao Titu. Prva Jugoslavija morala je ostati omražena buržujska monarhija, mrska boljševizmu.

Osim toga Komuniste je nakon rata proganjala savijest zbog masovnog pokolja Kraljevskog zrakoplostva. Zločina koji nikada nije istražen.

Hrvatski nacionalisti okupljeni oko Pavelićeve emigracije također nisu davali značaj nekim Hrvatima koji su ginuli za kralja i ideju prve federalne države Jugoslavije. Pavelić je sam ubijao Hrvate koji su bili odani Mačeku.

Hrvat pilot koji nije komunist i koji osvećuje smrt brata Srbina u Beogradu njima je nešto nepojmljivo. Rasizam ne trpi takve Hrvate.

Kao što je danas nepojmljio mladom ustašoidu koji se pumpa lažnim slavama lažne NDH, države koja nikada nije bila nit država, nit nezavisna nit hrvatska,  kako je moguće da je dio Hrvata odbio ići i u ustaše ili u partizane te je jedini logičan nastavak borbe vidio u očuvanju prve Jugoslavije, u kojoj je netom bila stvorena i Banovina Hrvatska.

Većina naših čitatelja zna da je 6.4.1941. godine bez objave rata bombardiran Beograd.

Jesu li  zbog diskreditacije  ideje banske Jugoslavije i same Banovine Hrvatske, te njene Jugoslovenske Kraljevske Vojske, koja je krenula odmah nakon rata a i u samom ratu od strane komunističke propagande  skrivane herojske akcije Kraljevskog zrakoplovstva u kojima su ginuli jednako svi piloti, i Srbi i Hrvati i Slovenci? Jesu li zbog toga svi koji su preživjeli morali biti streljani ako u međuvremenu nisu prešli u partizane? Koji lider svijeta je prije ili poslije Tita streljao zarobljene pilote? Nitko. Samo ISIL u novije vrijeme i nitko nikada više.

Šestog travnja, u 6:30 ujutru, bez objave rata, sile Trećeg Reicha su napale Kraljevinu Jugoslaviju.

Njihove zračne snage su bombardirale Beograd koristeći 234 bombardera i 120 lovaca. Avioni su poletjeli iz Beča (Cvolfašing, Viner Nojštat, Aspang), Graca i Arada. Beograd je bombardiran u četiri naleta 6. travnja, i ponovo 7, 11. i 12. travnja 1941.

Upotrebljeno je oko 440 tona zapaljivih bombi.

Većina naših čitatelja  nikada nije čula za osvetničku akciju bombardiranja ciljeva u Austriji, Mađarskoj, Albaniji…

Pokušat ćemo baciti više svjetla na dugo skrivanu povijesnu (i odvažnu) epizodu o kontraudaru pilota kraljevskog zrakoplovstva na ciljeve u Trećem Rajhu. Ti događaji zaslužuju da se čuju, razmatraju i analiziraju.

Osvetnički 8. bombarderski puk (8. BP) koji je bio stacioniran na vojnom aerodromu Rovine (Nova Topola, Banjaluka) je pokrivao zonu djelovanja u zapadnom dijelu Kraljevine Jugoslavije.

Komandant 8. Bombarderskog puka Stanko Diklić je u skladu s planom R41, 6. travnja 1941. u podne, naredio da dva bombardera Bristol Blenhajm polete s aerodroma Rovine, a za pratnju su im određena dva lovca tipa Hariken s obližnjeg aerodroma Aleksandrovac (koji je u ratu 1991-1995 bio također vojni aerodrom). Plan R41 je predviđao zadatke avijacije u slučaju prekida komunikacija s komandom u Zemunu. Prvi zadatak je izveden kako bi se usporila koncentracija trupa njemačke Druge armije.

Da sve bude još interesantnije 8. Bombarderski puk nije imao vezu s Beogradom jer su komunikacije bile presječene u vojnom centru veze koji se nalazio u Zagrebu.

Oficiri su za bombardiranje Beograda saznali putem radio programa.Za komandire-navigatore bombardera su određeni poručnik Ivan Salević (Srbin) i poručnik Ivan Pandža (Hrvat).

Vojno zrakoplovstvo Kraljevine Jugoslavije je imalo u naoružanju 62 aviona Bristol Blenhajm Mk I, i njima su bili opremljeni 1. i 8. bombarderski puk i 11. zrakoplovna grupa za daljinsko izviđanje.

U 14:40, su upaljeni motori dva bombardera na aerodromu Rovine (Nova Topola) kod Banjaluke. Posade su spremne da polete na prvi zadatak kojim će ući u povijest. Bombardovat će 3. Rajh, osvetit će Beograd, pokazat će Njemcima svoje borbeno raspoloženje.

Od tada će Njemci znati da će za svaku akciju s njihove strane slediti naša odmazda.

Bombarderi su poletjeli, a ubrzo zatim im se priključuju dva lovca tipa Hariken kao zaštita. Harikene su letjeli kapetan 1. Klase Janko Dobnikar (Slovenac) i još jedan nepoznati oficir VVKJ.

Ivan Pandža je dao naređenje svom pilotu Karlu Murku (Slovencu) da leti prema Murskoj Soboti. Iznad gradića Goričko, odakle ruta leta ulazi u zračni prostor 3. Rajha (današnje Austrije), po naređenju komandira bombardera Ivana Pandže, pilot Murko naglo smanjuje visinu, kako bi pokušao da neprimijećen dosegne cilj u Gracu i izvrši zadatak.

Naglo sam počeo snižavanje visine. Prešli smo granicu u visini krošnji drveća, kako bi nas osmatrači teže uočili. Pravim nagli lijevi zaokret i snižavam avion u dolinu rijeke Raab, čije obale će nas zaklanjati skoro do trenutka kada dođemo do cilja. Letimo i dalje iznad krošnji, dok vrhovi krošnji nestaju ispod mojih stopala. S lijeve strane na putu koji je iznad nas vidim ogromnu vojnu kolonu… Vidim mnogo tenkova. Ispod nas sam ugledao prugu iznad koje brišem 380 km/h…Predgrađe… Teretna željeznička stanica je ispred nas. Penjem avion na 300 metara i dajem znak komandiru Ivanu Pandži. On će za koju sekundu izbaciti bombe.

Prva bomba (od četiri, prim. aut.) je pala među vozila, druga na mrežu željezničkih skretnica, gdje se pojavio veliki krater. Treća bomba je pogodila dvokatno skladište. Četvrta bomba je preletjela krov skladišta, te sam počeo naglo da idem u nagli penjući zaokret našim bombarderom, tako da nisam vidio gdje je pala.Van sebe smo od uzbuđenja i zadovoljstva. Učinili smo to. Bombardirali smo Treći Rajh! Ovo vam je za Beograd!

Krenuli smo prema Mariboru, spustio sam avion iznad krovova kuća. Letjeli smo iznad puteva s kojih su nam ljudi mahali. Pomiješali su Jugoslovensku kokardu sa njemačkim krstom. Dok smo letjeli iznad puta uočili smo kolonu vojnih vozila. Pucali smo na njih iz mitraljeza. Napravili smo zaokret i ispalili još jedan rafal po koloni.

Leteći pored Leibnitza uočili smo neprijateljski aerodrom sa slabo maskiranim bombarderima Ju87. Uočili su i oni nas također. Spustio sam avion koliko god sam mogao do zemlje i uzeo pravac prema Mariboru. Na kraju smo shvatili da nam je taj manevar niskog leta i spasio živote, jer su dva Meseršminta Bf 109, uzletjela s tog aerodroma i pokušali da nas obore. Nestali smo im pred očima.

Kada smo sletjeli u bazu u Rovinama (Nova Topola, Banjaluka), mitraljezac nam je rekao da su nas Meseršmiti pratili od Graca do Maribora. Na repu smo našli rupu od metka. Odmah smo obavijestili komandanta Zrakoplovne grupe o lokaciji aerodroma i zahtijevali da se odmah pošalje čitava naša eskadrila u napad na taj cilj. Nikada nismo dobili odgovor na ovaj zahtjev, napisao je Karlo Murko u svojoj ispovijesti koja je objavljena u knjizi Bristol Blenheim, Yugoslav Story, autora Aleksandra Ognjevića, historičara zrakoplovstva.

U isto vrijeme kada je poletio bombarder pod komandom Pandže, poletio je i bombarder s posadom pod komandom Ivana Salevića, s pilotom Đorđem Puticom i nepoznatim mitraljescem. Ne postoji službeni opis izvršenja zadatka tog bombardera, ali je iz austrijskih izvora sigurno da je ta posada izvršila taj zadatak.

U isto vrijeme kada je prvi jugoslavenski bombarder izvršio napad na glavnu željezničku stanicu u 16:02 sati, drugi bombarder je doletio prema stanici s istoka gdje je bilo parkirano mnogo transportnih vozila s našim trupama.

Bombarder je ispustio 3 bombe. Jedan dio velikog skladišta je izgorio u kratkom vremenu sa 60 vozila i velikom količinom potrpepština, piše u izvještaju o prvom bombardiranju Graca, državnog arhiva Austrijske Štajerske. Poslije toga je Grac bombardiran poslije 4 godine 56 puta, i to 49 puta od strane američkog ratnog zrakoplovstva i 7 puta od strane zrakoplovstva Crvene Armije.

Meteo uvjeti, ne samo taj dan, nego cijelog toka travanjskog rata, bili su katastrofalni, tako da je sam dolazak na cilj u ratnim uvjetima smatran malim čudom navigacije obzirom na tehniku koju im je tada bila na raspolaganju. Dakle, Ivan kao navigator i zapovjednik bombardera, taj je posao obavio na najbolji mogući način.

Bez obzira što je napad bio šok iznenađenja, vratili su se u bazu dosta izbušeni jer je napad morao biti izvršen s male visine.

Naime, nakon ispuštanja bombi na poštu i na željezničku stanicu ugledali su veliki logor vojske za koju nisu imali obavještajne informacije, pa su izvršili rizičan manevar povratka radi dolaska u poziciju za mitraljiranje pješadije.

U tom povratku dali su obrani priliku da se sredi i otvori protuavionsku vatru. Sve je ipak završilo bez težih posljedica i zahvaljujući velikoj brzini Blenhajma dokopali su se teritorije Jugoslavije bez većih problema, kaže nam jedan od potomaka pilota Ivana Salevića.

Po austrijskom policijskom zapisniku, napad na Gratz je u istom momentu izvršio i treći bombarder iz pravca Rijesa (Ries), ali o tome u jugoslovenskim arhivima nema zapisa.(Aleksandar Ognjević, Bristol Blenheim, Yugoslav story, 2014).

Austrijski izvor navodi da je grupa vojnika 10. Pancer divizije koje se nalazila u Gracu, njih 500, imala mnogo sreće jer su 4 bombe pale među njih i nisu eksplodirale.

Uzimajući u obzir da je na aerodromu Rovine bilo nekoliko slučajeva sabotaža na avionima, moguće je da je potencijalni saboter onesposobio upaljače na bombama prije poletanja bombardera na zadatak. U selima pored Banjaluke gdje su bila stacionirana dva vojna aerodroma, živjelo je mnogo Folksdojčera, koji su u travanjskom ratu vršili sabotaže i dojavljivali pokrete trupa Zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije.

Svi bombarderi su se vratili u bazu Rovine kod Banjaluke i 8. Bombarderski puk nije imao gubitaka u ljudstvu i tehnici.

Isti dan, po dobijanju informacija krenulo se s planiranjem drugog udara na ciljeve u Austriji: Feldbah, Vilah, Firstenfeld, Pinkafeld, Glajhenberg i Vildon, a sve u skladu s planom R 41.

Sljedećih nekoliko dana, 8. Bombarderski puk će u nekoliko navrata napadati ciljeve u Trećem Rajhu i aerodrome u Mađarskoj, s kojih je bombardiran Beograd. U tim napadima će pretrpjeti velike gubitke u ljudstvu i tehnici. Njihovi suborci iz 1. Bombarderskog puka će u to vrijeme bombardirati i usporavati nadiranje njemačkih oklopnih kolona koje su nadirale u Srbiju iz Bugarske.

Na suđenju u Beogradu 1947 godine tadašnji Feldmaršal Aleksandar Ler je izjavio: Napadi jugoslovenske avijacije na Grac, Bruk na Muri, Bruk na Lajti i Mistelbah, u grupama od dva do tri dvomotorna aviona, značajno su usporile naše aktivnosti, iako su štete i gubici bili mali.

Da podsjetimo čitatelje, da je Ler bio zadužen da provede Hitlerovu naredbu o barbarskom bombardiranju Beograda.

Ipak, možda je od svega važniji psihološki moment, a to je da je zrakoplovstvo Kraljevine Jugoslavije, pružilo otpor i uspjelo da nanese udare na teritoriji neprijatelja.

Podsjetimo. Većinu pilota Kraljevskog zrakoplovstva Banske Jugoslavije, neovisno o naciji i vjeri, Tito je pred kraj rata dao streljati. To se u ratovanju ne čini, a taj zločin . već je morao biti naznaka svima u Jugoslaviji, što tek sljeduje, i da on neće ubijati samo vojne neprijatelje nego sve što procijeni opasnim. Kraljeva avijacija, očito mu je bila previše buržujska. Istovremeno Titov NOB ne može se pohvaliti da je ikada napado Treći Reich.