Desnica shvaća da prvi put ima posla sa strankom i s ljudima koji se ne boje ni nacionalističkih mitova, ni tabua, ni državotvorstva, niti se boje imenovati stvarno stanje u Hrvatskoj. Nas ne mogu prepasti, a jasno razumijemo o čemu se radi
U prošlu nedjelju, nakon što je osnovana stranka Nova ljevica, njezin predsjednik, povjesničar Dragan Markovina ugasio je facebook profil nakon što je u sat vremena primio petnaestak grubih prijetnji.
»Na prijetnje sam navikao, ali toliku količinu gadosti uistinu više nisam mogao trpjeti, pa sam na 24 sata ugasio profil«, kazao je na početku intervjua za naš list. Markovina ne dvoji: »Jasno je da svi ti koji prijete znaju da imaju signal dopuštenja s vrha. Da nemaju, bili bi oprezniji. Hoće li atmosfera mržnje i prijetnji postojati ili ne, stvar je političke volje«, kaže. Kako bilo, nisu samo anonimni »troleri« Novu ljevicu zasuli prijetnjama – »na nož« su je dočekale i mainstream novine.
Četiri dana nakon osnivanja stranke, zasula vas je lavina ružnih optužaba. Ne sjećam se da je ijedna nova stranka dočekana s toliko zle volje. Može li vam takva atmosfera biti opterećenje?
– Istina je, nikad nijedna stranka nije dočekana s tako teškim optužbama. Teško mogu procijeniti hoće li nam to biti opterećenje. Mislim da ljudi koji poznaju djelovanje osnivača Nove ljevice, a nije ih malo, razumiju tko smo i što zastupamo. Ne vjerujem da će tim ljudima napadi išta značiti. U široj bi javnosti napadi desnice mogli izazvati protuefekt, jer dokad će ta desnica ponavljati istu pačju školu o »jugoslavenstvu« i »nevladinom sektoru«? Ti napadi, uostalom, nemaju nikakvu logiku. Histerični su, a takvi su zato što desnica shvaća da prvi put ima posla sa strankom i s ljudima koji se ne boje ni nacionalističkih mitova, ni tabua, ni državotvorstva, niti se boje imenovati stvarno stanje u Hrvatskoj. Nas ne mogu prepasti, a jasno razumijemo o čemu se u ovome društvu radi. Ne može nas se ni ucijeniti. To je nacionalistička javnost prepoznala, pa se uplašila da konačno počinje demontaža mitološko-nacionalističkog diskursa Tuđmanove Hrvatske.
Varirate temeljni stav: važnija je vladavina prava i kvaliteta života, nego ime zemlje u kojoj živimo.
– Besmislen je cijeli taj diskurs »ljubljenja domovine«, diskurs ljubavi u politici. Raspravlja se o emocijama, umjesto o politici. Ako to nije totalitarni refleks, ne znam što jest.
Govorimo, dakle, o politici. Što će biti vaš prvi potez?
– Ugodno je bilo spoznati da se ljudi masovno učlanjuju u Novu ljevicu. Već poslije osnivačke skupštine dobili smo tristo online potpisanih pristupnica. Ljudi se učlanjuju svaki dan. Očito je postojala ozbiljna potreba za strankom ove vrste. Čim blagdani prođu, okupit ćemo što više ljudi koji su se javili, obaviti s njima inicijalne razgovore, a potom krenuti ozbiljno i temeljito razrađivati stranački program, i to po sektorima. Okupit ćemo timove i do godišnje skupštine u veljači osmisliti temeljiti program stranke.
No hoćete li, povrh biračima nezanimljivog stranačkog rada, odmah učiniti što konkretno?
– To je posljednjih dana predmet ozbiljnih razgovora. Mislim da trebamo osnovati fond solidarnosti iz kojeg bismo pomagali ljudima. Uključuje to i besplatnu pravnu pomoć onima koji nemaju novca. Podržavat ćemo i građanske prosvjede, poput ovoga u Slavonskom brodu protiv zagađenja. Dolazit ćemo, podržavati ljude, razgovarati s njima. To je plan za ovu prvu fazu.
Ambiciozni i rezervirani
Otkud novac za fond solidarnosti, i kome ćete pomagati?
– Novac zasad uglavnom iz donacija članova stranke, a eventualno i iz donacija ljudi koji imaju novca, a sviđa im se ideja naše stranke i zamisao takve vrste pomoći građanima. Što se korisnika fonda tiče, ogroman je broj siromašnih, onih koji ni osnovno ne mogu priuštiti. Otvoreni smo za svaku vrstu razgovora te vrste.
Predstoje lokalni izbori. Najavili ste izlazak u Zagrebu, Splitu, Šibeniku, spominje se i Rijeka… Kako ćete formirati liste i u svakoj sredini osmisliti ponudu biračima?
– Odbacit ćemo taštine. Nikome nijedno mjesto nije zajamčeno. Osnovna je ideja da ne idemo na izbore ukoliko bismo išli sami, ali ne zato što bismo procijenili da sami nećemo uspjeti, nego zato što treba odati priznanje ljudima koji su se dosad već istaknuli u svojim sredinama, a istomišljenici smo. Dakle, razgovarat ćemo s Radničkom frontom, naročito u Zagrebu, s veteranima borbe u Varšavskoj, s protivnicima gradnje crkve u parku na Savici, s ljudima koji se bore za zaštitu Cvjetnog trga, s Kulturnjacima2016… U Splitu ćemo razgovarati sa zaštitarima Marjana i protivnicima novog generalnog urbanističkog plana; u Puli, ako uspijemo, s borcima za Muzil, u Dubrovniku možda s protivnicima golf igrališta na Srđu… S nizom ljudi, aktivista, koji su se bavili konkretnim stvarima, a dijele naša temeljna uvjerenja. Još, dakako, ne znam hoće li svi ti ljudi željeti na izbore – premda imam naznake da hoće – a ne znam ni hoće li htjeti s nama. Namjera nam je, u svakom slučaju, s njima razgovarati.
Hoćete li u Splitu imati kandidata za gradonačelnika?
– Razgovaramo. Sugovornici su, rekao bih, ponešto ambivalentni: i ambiciozni i rezervirani istodobno. Ako se dogovorimo, imat ćemo kandidata.
Imena?
– Nekoliko je ljudi koje bismo voljeli kao kandidate Nove ljevice za gradonačelnika Splita. Tek ako nijedan od njih ne prihvati, bio bih spreman pokušati i ja. No da se razumijemo – posljednji sam u tom redu.
Ostala imena?
– Nisu članovi Nove ljevice, iz civilnog sektora su. Razgovori još traju, pa dopustite da još malo pričekamo.
Recite tri ključne točke s kojima bi Nova ljevica trebala na izbore u Splitu.
– Split postaje, ako već nije, »turistička destinacija«, kako se to danas nezgrapno kaže. Splićani se pretvaraju u uslužne djelatnike turističke sezone. Gradu treba alternativna ekonomija, vezana uz kulturu, ali u uz reindustrijalizaciju temeljenu na znanju i pameti. Takav je pokušaj bio Radmanov »Medils«, koji nažalost nije naročito zaživio. Splitu treba zaštititi i javni prostor, koji se građanima otima. Grad ima sve uvjete da promijeni paradigmu, da postane, u punom smislu riječi, europski grad koji punim životom živi 365 dana u godini.
Tu lijepu viziju, nadam se, konkretizirat ćete do lokalnih izbora.
– Istina, govorim preopćenito. Činjenica jest da danas u Splitu crkva odlučuje gotovo o svemu. To treba promijeniti što prije.
Kada ćete osnivati ogranke?
– Čim prođu inicijalni razgovori s ljudima koji su se javili, a ne poznajemo ih, te nakon što načinimo temeljiti program. Zagreb i Split bit će prvi, potom ćemo vidjeti.
Prepreka je iskrsla već na prvom koraku: nadali ste se da će vam u Osijeku prići Jaroslav Pecnik, saborski zastupnik laburista u prethodnom mandatu, no on je ponudu javno otklonio, uz poruku »prijateljima iz nevladinog sektora« neka nastave raditi što su radili i dosad, jer »borci za ljudska prava ne mogu osvojiti vlast«.
– Nezgodno je da to komentiram. Nisam ja razgovarao s Pecnikom, pa ne znam detalje. Znam da smo s njim razgovarali i da je bio vrlo dobronamjeran, i pristao da nam priđe. Što se u međuvremenu dogodilo, ne znam
Obrazovna politika
Društvo je socijalno raslojeno i ideološki posvađano, zatrovano mržnjom. Kako bi Nova ljevica to promijenila?
– Siguran sam da nikakvo poboljšanje ekonomije neće promijeniti stanje svijesti u Hrvatskoj. Nacionalizam je potpuno prožeo sve pore društva, naročito nove generacije. Ma koliko da se poboljša standard, ljudi će i dalje tako promatrati stvari. Uostalom, najžešći nacionalisti žive jako dobro. Nisu to ljudi koji jedva spajaju kraj s krajem. Mislim, dakle, da se, dakako, mora poboljšavati socijalna slika društva, ali prije svega – razbijati strah. Vidjeli ste kolika je količina političke histerije i ludila zasula Novu ljevicu, samo zato što smo to što jesmo. Treba jasno lijevo istupiti i osvojiti pravo na slobodan razgovor o svemu. Nakon što razbijemo strah, obrazovanje je ključno, uključujući tu i medije. No dok se god obrazovna politika ne promijeni, problem će ostati.
»Suzbijati strah« – zvuči dojmljivo. Ali to se, nažalost, ne smatra poslom političkih stranaka. Kako ćete političkim sredstvima osnaživati nešto što je uvijek stvar osobnog karaktera i integriteta?
– Slažem se, ali politički je napredak već i to da građani vide kako ima ljudi koje nije strah pojaviti se, bez obzira na posljedice. Reći što misliš, zastupati svoj stav – i to je već napredak. Poručujemo ljudima – niste sami. Usporedio bih to s porukom koju je javnosti poslao početak izlaženja Feral Tribunea. Oživjela je, naprosto, svijest kako postoji netko tko govori u ime ljudi koji nemaju glas.
Uvjereni ste da postoje birači za takvu poruku?
– Siguran sam da je više od pet posto onih koji osjećaju da ih Nova ljevica može politički zastupati.
Tko vam je glavni ekonomist?
– Temelje programa napravio nam je stručnjak s Ekonomskog fakulteta, a još dva tamošnja profesora javila su se i ponudila pomoć. Nijedan, međutim, nije pristao da im objavimo imena.
Kada i kako ćete predstaviti ekonomski program?
– Sve programe imat ćemo razrađene i jezgrovito sažete za godišnju skupštinu stranke u veljači.
Molim ipak glavne teze: državna štednja – da ili ne?
– Politika ne treba pomagati samo ekonomiji, nego i ljudima. I osobno vrlo dobro znam što znači živjeti od honorara, i ne moći ništa planirati. Država mora pomoći ljudima koji nemaju stalni posao. Čak 97 posto novosklopljenih ugovora o radu sklopljeno je na određeno vrijeme. Dakle, ljudi koji imaju sreću da uopće nešto rade, nemaju dugoročnu socijalnu ni ekonomsku sigurnost. Ne mogu planirati obitelj, ne mogu kupiti stan ni auto. Državne resurse, poput državnih stanova, pod prihvatljivim bi uvjetima trebalo dati tim ljudima na korištenje. Može im se pomoći i u plaćanju mirovinskog i zdravstvenog osiguranja. Ništa od toga sada ne postoji.
Stvar odluke
Svoj program od 1.600 kuna mjesečno za mlade pripravnike SDP je predstavljao kao bogom dano rješenje.
– Suludo. A što ćemo s onima koji su prvi posao odradili, imaju fakultetsku diplomu i tridesetak godina, i žive od honorara? Kako će živjeti oni, osim od danas do sutra? Treba promijeniti cijelu logiku funkcioniranja sustava. Pogledajte samo koliko troše neka minstarstva. Već reorganizacijom postotaka mnogo se može postići. Mnogo je i državnih stanova, koji se koriste po kojekakvim kriterijima. Zašto ih ne bismo dali ljudima o kojima govorim? Stvar je samo odluke, dobre volje, određenog gledanja na politiku i razvoj društva.
Ustaštvo postaje normalna činjenica. Ustaški pozdrav postao je dio svakodnevice. Na rušenje partizanskih spomenika već smo zaboravili. Što o tome kaže Nova ljevica, osim što stranačkim amblemom rehabilitira crvenu petokraku?
– Čuju se teze da su desni radikali, poput Keleminca i sličnih, minorni i nevažni, pa da im mi, koji na njihove incidente upozoravamo, nepotrebno napuhujemo važnost. Da odmah razjasnimo – to je laž. Točno jest da radikalne desne stranke nemaju veliku biračku podršku, ali historijski revizionizam i rehabilitacija ustaške države ušli su u same temelje vlasti, počevši od prošle HDZ-ove do današnje vlasti. Predsjednica Republike je pretprošle godine otišla u Jasenovac dva dana prije službene komemoracije, i upisala u knjigu sjećanja niz općih mjesta u kojima se nijednom riječju ne spominje ustaški režim. Prošla vlast imala je ministra kulture kakvog je imala; aktualna vlast ima ministra znanosti kojemu je Julije Makanec, zbog njegovih uvjerenja, »tragični heroj«, i ministra zdravstva koji se slikao na grobu Ante Pavelića; predsjednik nogometnog saveza slikao se ondje također; Joe Šimunić nagrađen je položajem pomoćnika izbornika nogometne reprezentacije nakon svega što je učinio s pozdravom ‘Za dom spremni’… Na kraju krajeva, sadašnja vlada očito dopušta da se ploče s ustaškim natpisima postavljaju diljem zemlje – imamo već dva, tri slučaja. Ništa od toga nije problem radikalne desnice, nego je sve to u suštini i temeljima HDZ-a, ali se pokušava predstaviti da nije.
Sjajna analiza. Samo, što sa svim tim?
– Da se razumijemo – nitko od nas nije ni za kakvo nasilje, nego isključivo za demokratske metode. Nužan je javni pritisak. Od vlade i HDZ-a treba zahtijevati da se konačno odrede prema tome, i da napuste tu tezu o dva totalitarizma. Ni po jednoj osnovi ne može se u istu rečenicu staviti socijalistička Hrvatska i NDH. Uporno ćemo o tome govoriti, premda želimo izbjeći zamku da nas uporno proglašavaju Jugoslavenima i titoistima. Pa ne otvaramo mi te teme! Njih uporno otvara ili crkvena ili nacionalistička desnica, pa kad čovjek reagira, jer je naprosto prisiljen na to, odmah ga optuže da se vraća u prošlost. To je podvala i zamjena teza.
wpDiscuz