Mate, dva smiješna Bosanca i jedni izbori za Hrvatski sabor

U knjižaru u Širokom Brijegu ulazi čovjek u odjelu, stasit i ponosan te pozdravlja: „Dobar dan gospođo, ja sam Mate i dolazim iz Njemačke na godišnji.“ „I, što trebate?,“ – upita ga prodavačica, na što on uzvraća kako mu trebaju knjige za novu kuću. Kakve knjige želite, nastavlja ona i krene mu nabrajati nove naslove ističući mu i djela nagrađena Nobelom. Zbunjeno je gleda i odgovara: „Ma ne to, treba mi za policu, neke tvrde tamnije korice da idu uz mahagoniju, polica je metar dvajest puta četerest.“
_______________piše: Marijan Knezović 
Siguran sam kako smo svi nekada čuli sličnu poluanegdotu. Ona svjedoči jednoj od nekoliko društveno neupitnih istina, onoj kako svi pokušavaju biti veća gospoda nego uistinu jesu. Tako je i nesretni Mate, u svojim očima Mate iz Njemačke, zapao u malograđanski obrazac pa neskromno pred knjižničarkom oslikao svoj odnos prema literaturi. Za njega je ona dekor, svojevrsni materijal za ispunjavanje polica i uređenje doma plaćenog eurima ili već zaboravljenim markama. Za nesretnu knjižničarku ona je izvor prihoda, možebitna svetost i nešto čemu je posvetila život. No, za njegove goste koji će ponizno kročiti u njegov velebni dom knjige će možda poslužiti i kao objašnjenje njegove bajne njemačke priče. Pomislit će kako je Mate intelektualac, čovjek koji je pametniji od njih, persona koja uživa u svjetskim klasicima i tako jača svoje znanje sve dok ne pokori Njemačku. Ono što neće znati je da Mate na literaturu gleda kao na žicu ili tkaninu, nešto što se kupuje i plaća po metru. Uostalom, zar na kraju dojam i nije ono što se računa?
Dva bosanska političara tako su ovih dana postali dvije viralne pojave. Jedan, predstavnik Građanske demokratske stranke (GDS) nasmijao je javnost svojim flegmatičnim pristupom politici. On tvrdi kako birači trebaju glasati „ovo za preokret.“ Nakon pitanja novinara za konkretne mjere, on kaže kako „će se oni aktivirat najviše, što se tiče toga, oko toga, da ne bude, ovih stvari kao dosad, šta ja znam, ne znam sad konkretno…“ Dok je izgovarao javnosti smiješne i neartikulirane rečenice, trudio se slagati i jako ozbiljnu facu kako bi sve izgledalo politički dramatično i važno. Govorio je, iako besmisleno, poprilično samouvjereno i vjerojatno je i sam bio zadovoljan nakon intervjua. Iako je naišao na veliko negodovanje javnosti, razne podsmjehe, pitam se po čemu je drugačiji od barem polovice građana BiH? Savršeno je utjelovio prosječnog i dežurnog moralizatora koji govori kako treba sve popraviti, a ne predlaže kako to učiniti. Utjelovio je one kojima su krivi svi za sve, a i sami oni ne znaju kad, gdje, zašto i kako bi se nešto moglo popraviti. Utjelovio je i političare koji govore nekoliko minuta, a ne kažu ništa. Zaključujem stoga da predstavnik GDS-a nije nikakva nova pojava u društvu već poprilično vjeran relikt tog društva. Po čemu je on različit od visokog predstavnika Valentina Inzka koji ima umijeće govoriti cijelu emisiju bez da kaže išta? Različit je samo po tomu što se Inzku nitko ne smije, a njemu je. Jer, Inzka se poštuje, a njega ne. Još ne znamo zašto je tomu tako.
Drugi politički mag koji je zaslužio viralnu slavu je kandidat za načelnika općine Teslić, Konstantin Savić. On je utjelovio one koji su apsolutno drugačiji od gore spomenutih, one koji za sve imaju rješenje, sve mogu popraviti i smatraju kako nam treba totalna čistka općinske administracije. Cijelo vrijeme tako Savić ističe kako treba davati poticaje sportu, obrazovanju i tko zna čemu već ne. Tvrdi kako će on platiti račune za sve ruksake koje đaci kupe kao i za ostale potrepštine. Savić možda ima zlatne poluge koje nije prijavio u imovinsku karticu pa će njihovom prodajom doći do silnog novca. Vidno euforičan, ističe kako će biti kandidat za nezavisnog kandidata, što je zanimljiva konstrukcija, ali i kako će se boriti za ljudska prava ljudi, valjda kako netko ne bi pomislio da će se boriti za ljudska prava kukaca ili biljki. Iskrenost i dobronamjernost mladog pravnika s položenim pravosudnim ispitom nije upitna, ali je upitna njegova percepcija vlasti. Naime, on obećava stvari koje bi poprilično teško ispunio i Barack Obama ili naš papa Franjo. Tako on savršeno oslikava drugu kategoriju ljudi, one koji bi preko noći sve promijenili i osigurali nam život u zemlji meda i mlijeka. No, pitam se zašto je njegovo obraćanje postalo toliko smiješno i popularno? Član predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, obećavao je svojevremeno 100 000 radnih mjesta. Ako predsjednik države obećava neostvarive stvari, što očekivati od kandidata za načelnika općine Teslić?  Pa i hrvatski HDZ u jeku kampanje obećava 180 000 radnih mjesta, a SDP 145 000. Po čemu je njihov cilj lakše ostvariv od cilja mladog Savića? Smijeh, dakle, zaslužuju i oni, pa i u većoj mjeri nego on.
U nedjelju se održavaju parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj. Tri zastupnika pripast će i onima koji ne žive u RH. Na listama za tzv. dijasporu možemo vidjeti mnoge GDS-ovce i Saviće. Jedni su flegmatični, a drugi fanatični. Trećih nema. Kampanje se vode, čelni ljudi se ne pojavljuju na već dogovorenim TV sučeljavanjima. Ironično, zar ne? Oni koji huče o tome kako Hrvati nemaju dovoljno medijskog prostora u isto vrijeme ne dolaze na sučeljavanja na koja pristanu? Žarko ga želim, ali pitam se zašto se trebamo boriti za javni RTV kanal na hrvatskom jeziku ako ćemo na njemu gledati samo reklame, a oni koji se za njega bore ni na njega neće dolaziti ili će slati zamjene? Notorno. Notorno je i da se pojedini kandidati za sabor ograđuju od Herceg Bosne ili eventualnog trećeg entiteta. Sad ustaju u tobožnju borbu za prava Hrvata, a još jučer su radili protiv demokratski iskazane volje hrvatskog naroda zbog fotelje, putnih troškova, sarajevske mirovine i velikobošnjačkog aplauza u SDP-ovim prostorijama. “Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda,” tvrdio je Matoš. Slična se misao javlja svim iole upućenim biračima dok gledaju pojedine liste. Ne nađe štrika, ali nađe lista, dragi Matoše.
Obećanja se kroje i glasovi se prikupljaju. Nijedan kandidat i nijedna lista nije javnosti predočila konkretne korake. Svi tvrde kako će „popraviti položaj hrvatskog naroda u BiH“ ali nitko ne kaže kako. Nitko nije rekao kako će s nekim klubom u parlamentarnu proceduru uputiti određeni prijedlog. Nitko nije rekao kako će inzistirati na većem izdvajanju sredstava za dijasporu ili na koji način će to učiniti. Nitko nije rekao kako će u inzistirati na tom da se kroz kurikularnu reformu mladi u srednjim školama u Hrvatskoj upoznaju s BiH i problemima na koje im nailazi pola milijuna sugrađana. Kampanja se tako pretvorila u borbu za imaginarnu lustraciju, koja bi svakako bila vrijedna, ali je nejasno odakle Saboru jurisdikcija da lustrira nešto ili nekoga u BiH. A BiH je, ako su zaboravili, ono što bi trebao biti primarni interes većine koja glasa za Sabor u XI. izbornoj jedinici. Gotovo da se i ne može razlikovati kampanju pojedinaca u I. i XI. izbornoj jedinici, što je uistinu čudno. Već po tko zna koji put hrvatski državljani izvan RH su nasjeli na priču koja ne bi trebala biti njihov prioritet. Već po tko zna koji put javnost nije zatražila jasne, konretne i izvedive programe i mjere. Već po tko zna poji put dokazujemo kako nismo dorasli demokraciji. I onda, kao kruna svega toga, dolazi naš smijeh GDS-ovcu i mladom Saviću. Pitam se, po čemu smo drugačiji?