Ovih dana javnost je veoma uznemirena zbog zaključka VSTV-a o zabrani nošenja hidžaba, krunice i križa. Ovaj zaključak se odnosi na uposlenike Suda. Sve. Netko bi mogao reći sasvim ispravno. Ali nešto ovdje ipak bode oči. Pogledajmo što.
Ako je posrijedi discipliniranje uposlenika Suda i to onih za koje se u medijima ističe da hoće da “idu na džumu i koje su pokrivene”, onda se postavlja pitanje tko treba da disciplinira svoje uposlenike? Da li VSTV ili predsjednica Suda. Ako se radi zavođenja reda trebaju donositi zaključci koji obvezuju na poštivanje Zakona o sudovima, onda Sud ima mnogo veći problem nego što ga stvara nekolicina onih koje nose hidžab.
___________ piše: Sanja Vlaisavljević l sanjavlaisavljevic.wordpress.com
Ako se akcent stavlja na one koji idu na džumu, onda oni poštuju Zakon o sudovima i “ne ispoljavaju bilo kakvu vjersku pripadnost…za vrijeme vršenja službene dužnosti”. Ostaje samo nejasno što zapravo znači “ne znamo što ćemo s njima”. Hoćemo li im zato osporiti ono pravo zajamčeno Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda ili pravo koje im je dano u Općoj deklaraciji UN o pravima čovjeka? I u jednoj i u drugoj stoji da imaju i pravo i slobodu da vjerovanje ispolje “javno ili privatno”.
Sada već čujem prigovor zagovornika skidanja hidžaba da bi u slučaju da pokrivena sutkinja presudi nekome tko nije vjernik musliman moglo biti skepsi glede takve odluke. Ali, tu nije, a niti može biti, problem pokrivenost sutkinje nego općenito povjerenja u bh. sudove.
Ako se posebno ističe u izjavama koje dolaze iz VSTV, a u medijima se baš tako može pročitati, da su “pojedini sudije i tužioci poslali dopis u kojem tvrde da ne znaju šta će s osobama koje hoće na džumu i koje su pokrivene”, onda oni nemaju problem sa krunicom i križem, nego isključivo sa hidžabom. A ako je hidžab problem, onda je problem i sa poštivanjem temeljnih ljudski prava i sloboda. Nositi hidžab ne znači staviti na sebe ukrasni predmet koji se skida i mijenja po potrebi. Ne može se žena koja odluči nositi hidžab povremeno ili privremeno toga odricati, jer bi time direktno kršile riječi Uzvišenog “Ni vjernik ni vjernica nemaju izbora da, kada Allah i Poslanik njegov nešto odrede, po svom nahođenju postupe”(El-ahzab, 36). Ako se pak traži od njih da krše pravila vjere, onda je to najočitije skrnavljenje nečije vjere. Ugrožavanje i diskriminacija.
Ako je zabranjeno nositi križ na sudu onda vjerniku oduzimamo ono što mu je sveto, jer nositi križ za kršćanina je “Božja snaga i Božja mudrost”. Kristov poziv svim onima koji žele poći za njim glasi upravo: “Tko želi poći za mnom neka uzme svoj križ i slijedi me”. ”
Isto je i sa krunicom kojom se izražava izravna pobožnost.
No, ipak najdrastičnija je izjava: “Ako se dopusti muslimanima da idu na džumu, odmah će i ostali tražiti svoja prava – katolici, pravoslavci, Jevreji. Mi ne možemo tako organizovati svoj rad”, objasnila je odluku Ružica Jukić, potpredsjednica VSTV-a.” (https://depo.ba/clanak/142745/hidzab-zabranjen-u-vstv-bih-da-li-su-ljudi-koji-imaju-vjerska-obiljezja-pristrasni)
Ovdje vidimo da je ključna riječ “prava”. Pa ima li išta prirodnije tražiti svoja prava u jednoj demokratskoj zemlji? Ima li išta prirodnije udovoljiti zahtjevu za poštivanjem ljudskih prava? Svaki građanin ima legitimno pravo da traži i da se bori za svoja prava. I treba svi da traže svoja prava i treba da im se udovolji njihovim pravima. Ne treba, mora. Posebice, kada prava traže u instituciji koja se bavi zaštitom ljudskih prava. Na sudu! Postavlja se pitanje zašto i kako sud ne može organizirati svoj rad ukoliko vjernici traže svoje zagarantirano pravo na ispoljavanje svojih vjerskih obreda? Ne idu valjda svi vjernici odjednom na upražnjavanje vjerskih obreda. Uostalom žene koje nose hidžab ionako ne idu na džumu. Ali, čak i da idu na džumu, u ime koje višeg prava im to može i smije biti zabranjeno? Da li to možda predstavlja čin uspostavljanja sekularne države? Ma ni govora. Sekularnost se postiže ne uplitanjem vjerskih institucija u najviše odluke po društvo, a ne zabranom vjerskih sloboda.
I evo sjetih se, na kraju, jednog prigovora na račun zagovornika nošenja hidžaba, krunice ili križa koji glasi: “Vjera se ne nalazi na čovjeku nego u čovjeku”. E baš je tako. Vjera i vjerovanje jesu u čovjeku, ali obredi i obilježja jesu izvanjska manifestacija vjerovanja i neodvojiva su od njega. Stoga, svaki zahtjev za nevidljivim vjerovanjem jeste zahtjev za diskretnim uklanjanjem religije iz života pojedinaca i rigidno nametanje normi koje isključuju religioznost. A to je karakteristika totalitarnih režima kojima, vjerujem BiH ne pretendira.
wpDiscuz