Glavna slabost hrvatskih oporbenih stranaka i njihovih lidera u BiH, državi utemeljenoj na suverenitetu triju naroda, čiji pripadnici čine 96 posto stanovništva zemlje, je nepoštivanje temeljnih demokratskih postulata. Demokracija doslovno znači vladavina naroda. Stranke koje nisu spremne onima koji dobiju podršku većine jednoog od tri konstituenta Bosne i Hercegovine, građana hrvatske nacionalnosti, priznati izbornu pobjedu, čestitati im i nastaviti djelovati kao oporba, ne samo da manjka političke kulture- te stranke niti su demokratske niti narodne, ma koliko u to nastojale uvjereiti javnost.
Osim odlaska u oporbu, istina, postoji još jedna politički korektna i čestita opcija za stranke koje izgube na izborima unutar hrvatskog biračkog tijela. U koliko, unatoč izbornom porazu, žele participirati u vlasti ,demokratski prihvatljivo je koaliranje sa strankom ili koalicijom koja je dobila nadpolovičnu podršku hrvatskih birača. Takav politički korektan potez napravila je „Devedeesetka“ 2010. pod vodstvom Bože Ljubića, stajući u blok s HDZ BiH kada je bio napadnut hrvatski suverenitet u BiH.
________piše: Milan Šutalo l poskok.info
No, u poslijeratnoj BiH svijedoci smo kako se gubitnici na hrvatskoj političkoj sceni u BiH nisu mirili s porazom, povlačeći politički nečasne poteze. Stranke koje su se klele u hrvatstvo nakon izbornih poraza odbacivali su izbornu volju svojih sunarodnjaka i pristajali na ulogu međunarodnih ili bošnjačkih marioneta. Sve su neslavno završile ili će, po svoj prilici, tako završiti. Jednako kako su one prezrele izbor hrvatskih glasača, tako su i građani hrvatske nacionalnosti prezreli njih.
Prva stranka s hrvatskim predznakom koja je ignorirajući izborni poraz pristala ući u vlast hvatsko-bošnjačke Federacije BiH NHI Krešimira Zubaka raspala se na tri frakcije i praktično nestala s političke scene. HSP-u Zvonke Jurišića se dogodilo to isto. Od Jurišićevog HSP-a se najprije odvojio Živko Budimir, potom struja Josipa Perića, da bi mu na kraju poslušnost otkazala i dvojica njegovih ministara u nelegalnoj, i bez hrvatskog legitimiteta, uspostavljenoj Vladi Federacije BiH, pa potom i oni koje je Jurišić predložio u Upravu Elektroprivrede HZ HB.
Nakon što se Zubak 2001., a Jurišić 2010. oglušio o izbor hrvatskih birača suštinsko pitanje koje se ovih dana postavlja u hrvatskoj javnosti u BiH je hoće li se Hrvatima dogoditi nova Alijansa ili nova Platforma. Preciznije hoće li novi lider „Devedesetke“ Martin Raguž priznati rezultate listopadskih izbora, unutar hrvatskog korpusa, nakon njegove odluke da pripoji Zubakovu strančicu i nastupi samostalo na izborima, dakle izvan Hrvatskog narodnog sabora?
Premda Raguž ističe kako još postoji mogućnost za zajednički nastup sa strankama HNS-a na državnoj i entitetskim razinama, te u županijama gdje Hrvati ne čine dominantnu većinu, pitanje je koliko su stranke HNS-a sada zainteresirane za nastup s Raguževom „Devedesetkom“ nakon ulaska u tu stranku Krešimira Zubaka i njegovih kadrova.
Ako Raguž i njegova „Devedesetka“ nastupe samostalno, ili eventualno u koalicjii s još nekom hrvatskom strankom i dobiju više od 50 posto glasova hrvatskih birača izašlih na izbore- njegovi politički konkurenti trebaju im čestitati.
No, hoće li Raguž priznati poraz i ostati u oporbi, ukoliko njegova stranka ili koalicija ne dobije većinsku potporu Hrvata? On sam tvrdi kako će „Devedesetka“ pod njegovim vodstvom biti u vlasti samo unutar „legitimne hrvatske političke volje“. No, njegove dojučerašnje kolege i najistaknutiji dužnosnici ove stranke mu ne vjeruju. Sumnja u Raguževu iskrenost izazvala je njegova odluka da u „Devedesetku“ integrira politički mrtvu stranku Hrvatski narodni savez Krešimira Zubaka. Stranku političara koji je ne samo 2001. pristao pogaziti izbonu volju hrvatskih birača već je i podržao aktualnu Platformašku vlast tvrdnjom kako su 2010. „održani opći, a ne nacionalni izbori te kako za uspostavu vlasti na razini Federacije nije važan nacionalni legitimitet već programska bliskog stranaka“. Dodatna sumnja kako bi „Devedesetka“ pod Raguževim vodstvom mogla krenuti Zubakovim i Zvonkinim putem je Ragužev razgovor s Jurišićem o suradnji i mogućoj koaliciji ovih dviju stranaka na predstojećim izborima. Narodna izreka kaže „s kim si takav si“.
Hrvatska javnost sa simpatijama ne gleda ni Ragužev način vođenja stranke li kako to on zove njezinog „političkog profiliranja“. Svi oni koji su se usprotivili Raguževoj odluci, ili zatražili da se provede šira rasprava unutar stranačkih tijela o tome bili su ekspresno izbačeni iz stranke, a drugi su je sami napustili. „Izbacivanje“ iz stranke – termin koji je korišten u službenim priopćenjima „Devedesetke“ -nije nešto čime se diče demokratske stranke, a odlazak najistaknutijih dužnosnika i mislećih političara prije bi se mogao okarakterizirati kao teško nadoknadiv gubitak nego profiliranje stranke.
Ako iz stranke odstranite sve one koji drugačije misle, a prije svega misle i okružite se, uglavnom, mumijama, koji vas bezpogovorno slijede, očekujući kao nagradu neku ministarsku ili direktorsku fotelju nakon izbora, pitanje je možete li se smatrati demokratom ili, pak, autokratom. I ne samo to.Za one koji zdravorazumski zaključuju nije upitno je li, ne samo demokratski, već i politički i intelektualni potencijal stranke time uvećan ili , pak, umanjen.
No, iskustvo višestranačja među Hrvatima u BiH, od rata na ovamo, pokazuje kako je najpogubnije za hrvatske oporbene političare, odnosno njihov ostanak na političkoj sceni bilo oglušavanje o bilo vlastitog naroda. Kada prestanete slušati što o vama i vašoj politici misle vaši sunarodnjaci, a percepciju o sebi „kao umjerenom i perspektivnom političaru“, počnete graditi na osnovu medijske i političke karakterizacije tuđih centara moći- na pravom ste putu da neslavno okončate svoju političku karijeru.