Published On: Sub, svi 3rd, 2014

Zašto je Martin Raguž odlučio kupiti jednosmjernu kartu u nama već poznatom smjeru

Vijest savezništva Martina Raguža i njegovog HDZ-a 1990 s Hrvatskim narodnim savezom Bosne i Hercegovine (HNS BiH), odnosno s nekadašnjim NHI i HSS BiH, otvorila je mnoge polemike u hrvatskoj javnosti. Samo nekoliko sati nakon tog čina mnogi su stranački dužnosnici napustili HDZ 1990 smatrajući kako se radi o ogromnoj taktičkoj grešci. Naime, HDZ 1990 bio je sve donedavno saveznik strankama iz Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Međunarodne okolnosti, nelegitimne političke manipulacije koje gotovo već osam godina postoje u Bosni i Hercegovini, platformaške igre i nesklonost dijela međunarodne zajednice prema konačnom rješavanju dugotrajne političke krize u Bosni i Hercegovini, natjerali su glavne političke opcije da ozbiljnije shvate moć HNS-a. Naravno, daleko je to tijelo od svog potencijalnog kapaciteta, no pokušalo se i pokušava raditi na tome. Zlobnici konstantno predbacuju da se radi o nekakvoj Čovićevoj igri, da sve vodi k jednostranačju, i slično. Ma nemojte! Pa zar nije jedinstveno tijelo poput HNS-a i koncipirano kako bi se ključne stranke dogovorile i zajedno nastupile u kriznim vremenima, pred međunarodnom zajednicom i za narod? Najjača stranka ima glavnu riječ, što je i normalno. Pogledajte Kukuriku koaliciju u Hrvatskoj: SDP je ta koja usmjerava Vladu. U Njemačkoj u velikoj koaliciji to čini CDU jer ima većinu, a u Italiji koaliciju i glavnu riječ vodi Partito Democratico. Međutim hrvatskim političkim rentijerima, koji žive suprotno onom Weberovom idealnom prototipu političara koji živi za, a ne od politike (v. biografiju Martina Raguža) kad je vrijeme konkretizacije odnosa u HNS-u i stvaranja predizborne koalicije, stvari zaštekaju, motor se ohladi. Zašto? Osim rentijerstva, razlog je i sam karakter stranke HDZ 1990.

____________________________piše: Ivan Pepić / poskok.info

Nakon odlaska Bože Ljubića s predsjedničkog mjesta te stranke i dolaska Martina Raguža bilo je očito kako je novi predsjednik spreman na beskrajnu borbu za opstanak stranke. Odmah su se mogle uočiti tenzije i mogućnost da HDZ 1990 napusti HNS. Tako su već krajem listopada 2013. počela kontaktiranja između NHI, HSS BiH i HDZ 1990. Političari se, znaju to svi, pitaju prije svega tko će što ponuditi, koliko i za koliko. Unatoč kontaktu na relaciji HDZ 1990-NHI-HSS BiH, Martin Raguž bio je priseban. Zašto? Vidio je velike šanse u HNS-u, ozbiljniji sukobi na domaćoj političkoj sceni su bili predvidljivi, Europska unija pokazala je interes da uz Dragana Čovića prihvati i Martina Raguža kao predstavnika Hrvata, itd. Puno je toga zadržavalo predsjednika Raguža u HNS-u. Ipak, koje su realne šanse da se Raguž i Džambas uspiju, kako su i sami kazali krajem 2013., „obračunati“ s HDZ-om BiH? Ako uzmemo u obzir dosadašnji rad i iskustvo prošlih izbora, šanse su minimalne.

Analizirajući rezultate prošlih Općih izbora 2010. godine vidljivo je kako je Martin Raguž u koaliciji HSP-om BiH postigao loš rezultat na izborima za Predsjedništvo BiH. Ukupno je dobio 60.266 glasova, dok je Borjana Krišto osvojila 109.758 glasova, gotovo duplo više. Također, ako uzmemo u obzir glasove lokalnih izbora, možemo uočiti kako je HDZ 1990 relativno loše prošao. Samo su u općinama Ravno, Usora i Domaljevac aktualni načelnici iz redova spomenute stranke. Zanimljivo je primijetiti da upravo tamo gdje se HDZ 1990 kleo da će izaći s HDZ-om BiH odnosno u mjestima gdje su ugroženi vitalni nacionalni interesi ta stranka nije dobila nijednu relevantnu funkciju, a broj mandata u općinskim vijećima je zanemariv. Tako je npr. Bugojno ostalo bez ijednog zastupnika HDZ-a 1990, dok ih je 2 iz HDZ-a BiH, a u Novom Travniku je 4 vijećnika iz HDZ-a BiH, dok Raguž ima samo jednog čovjeka. Slična je slika i u drugim miješanim općinama, gdje HDZ 1990 nema apsolutno nikakvu važniju ulogu, a da o kantonalnoj razini i ne govorimo.

Zanimljiva je ta tvrdoglavost čelnih ljudi HDZ-a 1990. Hrvati su se kao nikad dosad u periodu 2010.-2014. opekli zbog platforme i drugih nametnutih struktura. Ovaj put sumnjam da će se ponoviti ista stvar pa ne razumijem računicu tih ljudi. Očito je da su lobističke strukture odradile svoje, a da Hrvatski narodni sabor nije imao dovoljno snage da zadrži Raguža. Ne bi se Božo Ljubić tek tako odrekao svog HDZ-a 1990. Naime, koliko god birači bili naivni i htjeli kazniti vodstvo koje otvoreno terorizira građane pojedinih gradova i općina, ostat će dosljedni takvom vodstvu jer je put k ostvarenju viših nacionalnih interesa trenutno puno važniji od nekakvih rečenica poput „Nova snaga za novo vrijeme“.

U dvanaestom stoljeću na Siciliji rodio se arapski Machiavelli poznat kao Ibn Zafar al-Siqilli. On je davao, slično kao i sam Machiavelli, savjete vladarima kako bi se trebali ponašati i djelovati kako bi očuvali vlastiti dvor. Značajan dio znanstvenika dokazuje kako je on utemeljitelj ideje virtù (vrline), koju je kasnije preuzeo sam Machiavelli. Ibn Zafar je izrekao poznatu izreku „Kad kuješ svoju sreću, ne udaraj bližnje po prstima“. Tko koga u ovom slučaju udara po prstima? Koliko će sreće iskovati Martin Raguž? I hoće li ona potrajati? Možda. No, neće trajati više od četiri godine. Kao ni ona Živke Budimira i prijatelja mu Lijanovića. Jer uči nas Machiavelli (a izgleda i Ibn Zafar al-Siqilli) da se čovjek ne može trajno voditi fortunom, srećom. Vrlina je puno plemenitija i ona će na kraju biti ta koja će oblikovati i preusmjeravati fortunu. Martin Raguž bi trebao, kao bivši student Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, ponovno pročitati i ovaj put shvatiti Machiavellija. Ili, ako baš hoće, Ibn Zafara al-Siqillija. Međutim, on to neće učiniti. Jednosmjerna karta je davno kupljena, a gdje ona vodi – to svi možemo pretpostaviti. Ipak, to će svima biti jasnije par mjeseci prije izbora, a još više poslije njih.

poskok.info