Kazani nisu tabu tema

Čitam nedavno razgovor dvije javne ličnosti. Jedna je iz Srbije, a druga iz BiH. Ona je iz Beograda, a on iz Sarajeva. Ona je građanska aktivistica civilnog društva, a on je intelektualac, umjetnik, građanski aktivista i političar. Njene rečenice su nabijene kritikom prema Srbiji, a njegove su nabijene kritikom drugih. Ona očekuje da sve žrtve proteklih ratova budu dostojanstveno popisane i pronađene, da se pristupi dosljednoj kritici zločina, a on ne vjeruje da aktualni „salonski nacionalizam može donijeti bilo kakvu perspektivu narodima na Balkanu“. No dok izgovara riječi nevjerice prema salonskom nacionalizmu, on promovira ništa drugo nego perfidni građanski nacionalizam, najuzoritiji oblik salonskog nacionalizma. Kako? Pogledajmo zajedno nekoliko njegovih ključnih tvrdnji.
 
______piše: Sanja Vlaisavljević l poskok.info

1. „Niko nema pravo da oprosti u ime žrtava. To prvo moraju da učine porodice žrtava, a da bi one to učinile, moraju da vide istinski preobražaj, istinsko suosjećanje.“ Ako oprost treba da daju obitelji žrtava, a ne političari koji kreiraju sociopolitičko okružje jedne zemlje, onda taj proces nikada neće biti završen te je stoga svaki zahtjev prema drugima, posebno Srbima, da se javno i s neophodnim političkim kredibilitetom izvinjavaju i mole za oprost u stvari puka farsa. Tko je taj koji može procijeniti istinsko suosjećanje? Istinski preobražaj? Ako slijedimo ovu logiku misli onda je Aleksandar Vučić pravi primjer za preobražaj. No, on to ipak zbog nečega nije. (Ovdje treba dodati da je nacionalist upravo onaj koji ne vjeruje u preobražaj drugih, inače ne bi bio nacionalist.)
2. „Ljudi poput Vučića, koji se sada pojavljuju kao mirotvorci, nemaju kredibilitet za takvu vrstu inicijativa i akcija, kao što je ona o zajedničkom danu sjećanja…“ Evo, i eksplicitne rečenice koja potvrđuje da Vučić ne može biti mirotvorac. Zašto? Zbog generalizirajućeg bošnjačkog stava o Vučićevoj ratnoj (huškačkoj) retorici. No ako je to potkrepa racionalizaciji stava o potrebi istinskog preobražaja, onda ili istinski preobražaj nije moguć ni pod kojim uvjetima ili postoje samo neke, odabrane ličnosti koje mogu biti reprezentanti istinskog preobražaja kod drugih. No, ovdje se postavlja još jedno pitanje. Ako Vučić nikako ne može imati kredibilitet za akcije koje povezuju i zbližavaju, a on je poslije dvadeset godina nakon rata legitimni predstavnik srbijanskog naroda, biran većinskom voljom tog naroda, da li to znači da ni srbijanski narod nema kredibilitet jer bira lidere poput Vučića?
3. „Mi sada postavljamo jedno od najvažnijih pitanja – šta nakon svih ovih zločina.“ Mi bi ovdje bili članovi REKOM-a, intelektualci, aktivisti. Oni koji se zalažu za pomirenje i oprost jednih prema drugima. No, ovdje je na sceni contradictio in adjecto. Dok se traži pomirenje nakon „svih ovih zločina“ odbija se pravo na pomirenje i oprost onima koji to rade u javnom i političkom prostoru.
4. „Prošlo je dvije decenije od genocida, sponzori ratnih zločina su i danas aktivni, oni su značajne političke figure, oni su ljudi od uticaja.“ Ovdje je fokus na genocidu. Oni koji su bili u ratnom okružju odakle je došao genocid su još „ljudi od uticaja“. No, da li je realan zahtjev za njihovim uklanjanjem sa javne scene, ako oni bivaju na toj sceni voljom naroda? Da li ovdje vidimo zahtjev jedne strane u dijalogu da se potpuno izmijeni biračka i politička svijest građana drugih naroda osim onoga kojem pripada naš intelektualac-političar? Koje je to uzvišeno mjesto sa kojega se postavlja takav zahtjev? Ovdje je očito riječ o zahtjevu prema drugim narodima, a ne onome kojemu pripada naš intelektualac. (Ovdje treba dodati da je nacionalist upravo onaj koji vjeruje da je rođen u narodu kojem nema mana.) Jasno je to iz slijeda primjera kojim potkrepljuje svoje tvrdnje. Nakon primjera genocida koji navodi kao jedini primjer zločina, on zaključuje da su sponzori ratnih zločina i dalje na sceni. Nema sumnje da misli isključivo ili prije svih na Srbe.
5. „Naša ideja možda izgleda utopistička, ali bez nje se nećemo moći moralno regenerirati i mlade generacije osloboditi hipoteke zločina njihovih očeva i djedova.“ Naš intelektualac proklamira moralno regeneriranje mladih ljudi. Koji je ovo nacionalistički stav! Mladi ljudi su degenerirani i treba ih regenerirati. Moralno. No tko su ti mladi ljudi koji su degenerirani. Oni čiji su očevi i djedovi pravili zločine, a iz prethodnog primjera vidimo da su ti mladi ljudi vrlo jasno locirani. Mladi Srbi. Da li naš autor vidi tu sebe, jer govori u formi mi kao jedan od regeneratora? Ako vidi, onda je njegova pozicija u stvari pozicija moralnog čistunca koji je pozvan da po svome modelu politički konstituira mlade ljude drugih naroda koji su podložni zločinu i to ciljajući na barem dvije generacije.
6. „Citirali ste političara (Dragana Čovića)koji je pravi makijavelista, kada je u pitanju njegova politička karijera.“ Evo ga novi primjer. Nakon što je ustvrdio da Vučić nema kredibilitet, sada vidimo da to nema još jedan političar. Hrvat. Sada ih je dvoje. Srbin i Hrvat nemaju kredibilitet – usprkos svojim izbornim većinama. Hoćemo li do kraja razgovora dobiti primjer nekredibilnog Bošnjaka, pitam se.
7. „Upravo je on bio jedan od onih koji su dočekivali ratne zločince koje je osudio Haški tribunal, klicali im i pravili ih herojima.“ Evo i potkrepe Čovićevog zla. Dočekivao je ratne zločince i klicao im. Vjerojatno intelektualac ne misli na klicanje, recimo, Naseru Oriću. Međutim, primjera klicanja nekih drugih političara upravo spomenutom vojnom zapovjedniku kada je riječ o srdačnom dočekivanja gostiju Haškog tribunala nema kod našeg intelektualca. Eh, sada se postavlja pitanje da li su ratni zločinci samo oni koji dolaze iz Čovićevog naroda ili Čović jednostavno kliče svim povratnicima iz Haga? Ili drugih primjera jednostavno nema. (Ovdje treba dodati: da li je potrebno imati još najmanje dva genocida da bi salonski anti-nacionalist progovorio o zločinima onih iz „njegovog naroda“? )
8. „Sve dok takva vrsta političara u javnom prostoru izgovara takve rečenice biće potrebe za REKOM-om, jer će upravo ta inicijativa reducirati prostor tom političkom vokabularu.“ Evo sada više nema sumnje da su to političari isključivo poput Vučića i Čovića. Njima treba oduzeti prostor na političkoj sceni pa će tako i njima svojstven vokabular biti ukinut. Dakle, srpskim i hrvatskim političarima.
9. „U Sarajevu je pokrenuta inicijativa da se postavi spomen-ploča na Kazanima. To nije nikakva tabu-tema. O njoj se mnogo pisalo i govorilo.“ Evo ga, stigao je i do Sarajeva u svom lancu primjera. No, gle čuda, u Sarajevu nema problema sa zločinima i zločincima. Kazani, jedno od najvećih zločinačkih stratišta pod patronatom bošnjačke vlasti i vojske nije tabu tema. U Sarajevu je pokrenuta inicijativa da se postavi spomen-pločama žrtvama Kazana. Jedna multietnička ploča jer su tamo ubijani svi neovisno o etničkom predznaku. Evo konačno se pred nama prikaza bošnjački građanski nacionalista. Dakle, Kazani nisu simbol stradanja Srba i Hrvata nego svih Sarajlija. Stoga tu nikako ne može biti riječ o zločinima nad drugima. O Kazanima se puno pisalo i govorilo, tvrdi ovaj građanski aktivista. Šteta što nije i ovdje naveo primjere toga „mnogo“. Možda ih se nije mogao sjetiti. Možda je zaboravio da je to najglasnije i gotovo jedina radila Vildana Selimbegović. Čudi me da ovaj intelektualac nema, poput Frljića, niti jedan performans posvećen Kazanima i zločinima u njima? Čudi me da je baš Srbin u Sarajevu pokrenuo inicijativu za spomen-pločom na Kazanima. Kako li je ovdje zamislio „istinski preobražaj“ i „istinsko suosjećanje“ naš intelektualac? Ili u Sarajevu još uvijek, možda, nema političara „koji imaju kredibilitet“ za pokretanje inicijativa za obilježavanje stradanja drugih? Ili jednostavno u ratnom Sarajevu nije bilo ničeg drugog, baš kao i danas, doli multikulture i suživota? Možda zato nije pokrenuta niti jedna građanska inicijativa za preispitivanje ratnih zločinama nad Srbima i Hrvatima, za preispitivanje svih uličnih racija, privođenja i zatvaranja civila, upadanjima u stanove Srbima i Hrvatima… Možda zato o tome šute mlade političke građanske snage. Govorili bi oni, vjerujem, i o tome podjednako glasno kao o zločinima drugih naroda. Ma govorio bi i naš intelektualac, ali Sarajevo nema problem s tim.
10. „ …inače među ubijenim civilima na Kazanima, pored građana srpske nacionalnosti, bilo je žrtava hrvatske i bošnjačke nacionalnosti.“ Evo i potkrepe da u Sarajevu nije bilo zločina isključivo prema drugima, nego da zločin, baš kao i granate, nije birao svoje žrtve. Bio je to jedan multikulturni zločin. Baš kao što je i armija imala multietnički sastav.
11. „Bosanskohercegovačka vlast… se još u ratnom okruženje obračunala sa vojnim falangama koje su terorizirale građane drugog etnosa i vjeroispovijesti.“ Evo i krunskog, najreprezentativnijeg primjera da je BiH, točnije onaj dio pod većinskom bošnjačkom vlašću, najbolji dio u regiji. Vučić, nacionalista, Čović kliče zločincima a „bosanskohercegovačka“ vlast se obračunava sa „ratnim falangama“ O kakvoj „bosanskohercegovačkoj vlasti“ govori intelektualac? Riječ je o vlasti sa bošnjačkom većinom i bošnjačkom armijom. A o kojem obračunu je riječ? Zaboravih na tren. Nakon tog obračuna više pozivi za kopanje rovova na „ničijoj zemlji“ i za javljanje u Cacine, Ćeline i Ćeline jedinice nisu dolazili direktno od ovih časnika nego iz općinskih službi i stožera Armije BiH. Sve ostalo je ostalo identično. Nije valjda naš intelektualac previdio da je Caco sahranjen u Sarajevu uz najveće državničke počasti i nepreglednu rijeku svojih štovatelja? Nije valjda zaboravio da se tokom cijelog rata u sjedištima naoružanih jedinica budilo s borbenim vjerskim pokličima i kitilo zelenim zastavama. O kojem to obračunu govori angažirani intelektualac, ostaje nejasno.
12. „Znamo kako se to dramatično završilo (Frljićev performans na dan Oluje)-divljanjem huligana i fizičkim maltretiranjem prisutnih. To pokazuje koliko je i danas teško čuti drugoga i koliko odbijamo da čujemo drugu stranu.“ I evo na kraju opet se vraća drugima. Hrvatski nacionalisti su napali prisutne na Frljićevom ovogodišnjem performansu na Dan Oluje. Hrvatski nacionalisti nisu sposobni da uvaže druge i drugačije. A sarajevski i bošnjački nacionalisti nažalost nemaju ni priliku da prisustvuju događaju poput Frljićevog, jer intelektualci poput našega ni ne pomišljaju da naprave performans o zločinima u svojoj avliji. Oni moralno regeneriraju druge i drugačije. Oni negiraju kredibilitet drugima i drugačijima. Oni se postavljaju na pozicije neprikosnovenih moralnih sudaca.

Inače, naš intelektualac je Bošnjak. Onaj građanski, nešto poput Ostalih. On je i redatelj. Jedan od osnivača građanske političke partije Naša stranka. Mnogi tvrde: njene ideolog i strateg. Građanski aktivista. REKOM-ovac. Dino Mustafić. Ona je Srbijanka. Srpkinja koju Sarajevo voli. Sve dok govori o zločinima u Srbiji, srpskim zločinima nad Bošnjacima i ne postavlja pitanja o drugima. Nataša Kandić. Šteta što propustismo još jednu priliku da spoznamo građansku hrabrost iz Sarajeva, ali eto, vidjesmo je kod onih kod kojih treba „regenerirati moralnu svijest“.