RADOVAN IVŠIĆ: Buntovnik kojeg ni Pavelić ni Tito nisu nikad pokorili

Krleži nikad nije oprostio što se priklonio Titu pa ga je nazvao ” našom najvećom  katastrofom”.
Kad je poslije povremeno svraćao u rodni Zagreb, mogao je tkogod, zbog njegove osebujne pojave, pomisliti da se Radovan Ivšić “pofrancuzio”, da su, recimo, njegove fluorescentne kravate odraz ne toliko njega, koliko Pariza u kojem je već dugo živio.
Mogao je tkogod tako pomisliti, ali samo tkogod krajnje neupućen u Radovana Ivšića, čovjeka kojemu se jedno mora(lo) priznati – da je uvijek i svagdje bio svoj.
“Evidentno kultiviran, bio je vrlo različit od meni poznatih zagrebačkih 20-godišnjaka. Visok, vitak, duge kose i blage susretljivosti, a možda i suzdržane superiornosti – barem mi se tako učinilo s obzirom na njegov za mene neobično bogat, pomalo nepoznat rječnik, ali i nadahnut humor kojim se obilato služio, često rafinirano neugodnim za nepripravljene poput mene”, opisuje skladatelj Ivo Malec svoj prvi susret s Radovanom, u vrijeme dok su u stanu Vlade Habuneka na Ribnjaku održavali probe njihove Družine mladih.
Radilo se o neslužbenom zagrebačkom kazalištu, čiji je Ivšić bio član od 1939. i za koje je prevodio, ali, još važnije, napisao mnoge svoje drame i pjesme, ključan dio svoga opusa.
To što je bio tako rano učen, kako je odmah primijetio Malec koji je poslije uglazbio mnoge njegove tekstove, i nije bilo toliko čudno.
Radovan je, naime, odrastao u kući u kojoj je knjiga bila ono oko čega se vrti život.

Otac mu je bio ugledan profesor, jezikoslovac Stjepan Ivšić, koji, mada Malec tvrdi da nije previše pozornosti pridavao sinovu pisanju (dok Božo Kovačević piše da je olovkom ispravljao objavljene Radovanove stihove, pokazujući kakvi bi trebali biti), nesumnjivo jest utjecao na to da Radovan, kao 16-godišnji student matematike, prvo uopće ode u francuski Orange i tamo u opijajućem okruženju pogleda Sofoklovu “Antigonu” i drugo, da nakon tog iskustva odluči da će postati pisac.
No ne samo to. Ivšić mlađi od Ivšića starijeg pokupio je i nešto drugo – otpor, neslomljivost duha, ako ćemo romantičnije.
Stjepan je, naime, dok je bio rektor zagrebačkog sveučilišta, odbio Pavelićevo oktroiranje korienskog pravopisa i zbog tog je poteza s obitelji iseljen iz stana u Nazorovoj.
Kasnije, 1945., istog su akademika zbog suradnje s ustašama izbacili iz Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Sudbina iste vrste zadesila mu je i sina, kad je 1942. o vlastitu trošku jedva uspio objaviti poemu, korski recital “Narcis”, u kojemu mitski lik izmiče mitu i ne zaljubljuje se u vlastitu sliku.
Sam poglavnik naredio je da se, kao simbol “degenerirane” umjetnosti, još u tiskari zaplijeni ionako nekomercijalna naklada knjige.
“Bio je to šok za Radovana, priča njegova partnerica, pjesnikinja Annie Le Brun, s kojom je živio od 1966. do smrti 2009., nastavljajući:
“U toj poemi nije bilo ničega očito političkog, ali u njoj se ogledao svijet koji nije mogao biti dalji od Pavelićeva svijeta. Kad su, međutim, brzo nakon oslobođenja Jugoslavije i drugi zabranili da se izvode njegove kazališne drame, Radovan se nemalo iznenadio. Pošto se nova vlast izvela iz antifašističke borbe, nije odmah vjerovao da je i ona u biti totalitaristička. U stvarnosti, i jedni i drugi su mu slično uskratili njegov jezik”, zaključuje Le Brun.
Sve, dakle, od prve njegove drame “Daha“, koju je napisao sa samo 20 godina, preko sljedećeg, “Kralja Gordogana“, kojim je udario temelje poetskom teatru, zatim “Kralja Olivera“ te “Vodnika pobjednika“, sve su te drame u lipnju 1945. vlasti zabranile u cijeloj Jugoslaviji, a neshvaćenost njegove umjetnosti je, uz povremene rehabilitacije, potrajala gotovo trideset godina.
Smjelost koju je pokazivao kako u pisanju, tako i u životu, Ivšića je tjerala da i u represivnom okruženju ustraje pa je tako 1948.
s Vladom Habunekom otvorio Kazalište lutaka i postao direktorom zagrebačkog Zemaljskog kazališta lutaka.
Nije potrajalo, međutim, i iste je godine dobio otkaz. Ono što je uslijedilo moglo bi se nazvati nadrealnom fazom njegova života, koja je, kako je sam više puta ponovio, “počela u šumi” i kao takva poslužila kao nadahnuće za veliku skupnu izložbu više od pedeset autora, od 17. stoljeća do danas, od Jana Brueghela, Gustave Courbeta do Borisa Bućana i Toše Dapca, koju Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu otvara 24. rujna, Ivšiću u počast.
Kad mu je bilo (samo) trideset, naime, činilo se da je taj briljantan prevoditelj, pjesnik, intelektualac, istinski lirski otpadnik ipak pao, da je napokon zauzdan. Živio je u lugarnici na Sljemenu, bez struje i vode, prehranjujući se tako što je prevodio s francuskoga.
“To je zaista neobična priča”, kaže Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a:
“Jednom se Radovan spustio u grad po namirnice i susreo francusku muzealku. Upoznali su se i ona ga je pozvala u Pariz. Pozivu se odazvao, preselio se u francusku metropolu, postao dijelom tamošnjeg nadrealističkog kruga i proslavio se”, govori Pintarić, objašnjavajući time i naziv izložbe – Nepokorena šuma.
“Bajke ne griješe, u njima je šuma uvijek mjesto početka. Početka svijeta, početka pustolovine, početka ljubavi. Radovan je to znao još od prve mladosti”, kaže Annie Le Brun.
I istina, Francuska je bila pustolovina. Po dolasku se, dakako, Ivšić financijski mučio, ali onda je uslijedilo malo one životne čarolije; sam mu Joan Miró 1960. odlučuje oslikati zbirku pjesama “Mavena“, što mladom umjetniku otvara važna vrata.
Osim kultnog španjolskog slikara, Radovana su prigrlili i drugi, prije svega André Breton, u čiji je krug nadrealista Ivšić, kao već ostvareni pjesnički i kazališni inovator, koji ne mari za kanone, žanrove, prototipe junaka ili bilo kakva pravila i definicije, jednostavno uplovio.
Pa iako se napokon našao svoj među svojima, i tu je odbijao bilo kakve autoritete, tvrdeći, među ostalim, i to da nema “nadrealističkog stila”.
“Jedina riječ koja me nikad nije iznevjerila je ‘ne’. Ne državi, ne društvima književnika i akademijama i nagradama. Svemu reći ne, ne želim to, ja sam sam sa zvijezdama. Nema akademije između mene i zvijezda, nema šefova”, rekao je u jednom intervjuu u poodmakloj dobi, pokazujući dosljednost, začudnu među povijušama.
Otud nesnošljivost prema Miroslavu Krleži za kojega je 2001. izjavio da je “naša najveća katastrofa”.
 
Na stranu spekulacije da je sumnjao kako je upravo bard kriv što su ga 1961. “zbog neaktivnosti”” isključili iz Društva književnika i tako “prisilili” da postane prije svega francuskim piscem, koji će se u vlastitu književnost u pravom smislu vratiti tek osamdesetih.
I to se, na kraju krajeva, poklapa s njegovim osnovnim razočarenjem; da je Krleža poslije 1945. zaboravio pjesnika u sebi i priklonio se vlasti.
Ivšić, s druge strane, nije nikad zaboravio, na čemu mu se, pogotovo kad Dalibor Foretić kaže da bi mu ime zapisao na svako nezaprljano, čisto mjesto hrvatske duhovnosti, može i pozavidjeti.
“Otud šuma u ovoj izložbi za Radovana. Ona je stalno s njim, još od ‘Kralja Gordogana’ koji, nakon što sve pobije, odlazi u šumu, sjeći drvo po drvo, pobiti sve što je ostalo živo. Upravo je šumu, beskraj u nastajanju, Radovan povezao s poezijom i odabrao kao što drugi odabiru stranački tabor. Shvatio je da se sve odigrava u njoj i oko nje, da je sve održavanje života, u nama i izvan nas. U njezinu je pak srcu, znao je, snaga nepokorivosti koju bi nas raznovrsni oblici vlasti htjeli natjerati da zaboravimo. Jer nije li upravo zato što evocira, simbolizira, predstavlja neuhvatljivost života u nastajanju, šuma oduvijek bila ono na što igra vlast?”, pita Annie Le Brun, zaključujući kako vjeruje da je Ivšić bio jedan od rijetkih koji u turbulentnom 20. stoljeću nije iznevjerio svoje snove.
“Uvijek će biti ‘ono jednom’ u nekoj šumi, kao što kažu bajke. Radovan je znao tajnu da to ne bude samo u bajkama: ‘Uzmite mi sve / ali snove vam ne dam’.”