VOJSKU JE POZDRAVLJAO POZDRAVOM “ZA DIN SPREMNI” Huska Miljković, Gospodar rata u Cazinskoj krajini, ideološki otac Fikreta Abdića

Kada čitamo o Fikretu Abdiću i Autonomnoj oblasti Zapadna Krajina stvari nam danas djeluju nevjerojatne. Otkud zašto? Kako je moguće da i nakon 4000 mrtvih Krajišnika nema niti jedne Haaške presude? Zašto je uopće nastala Fikretova republika? Koji su bili motivi?

No sudbina nevjerojatno slična  FIkretovoj odigrala se nekih 50-ak godina ranije. Na istom mjestu i protiv sličnih neprijatelja. Fikret se zvao Husko a Abdić se prezivao Miljković.

Huska Miljković (1905.-1944.) Rođen je u selu Dabrovina u Velikoj Kladuši.

Do početka rata bavio se poljoprivredom, sitnom trgovinom i sezonskim zidarstvom. Od 1939. bio je član KPJ, član Okružnog komiteta KPJ za Karlovac.

Izbijanjem Drugog svjetskog rata Cazinska krajina prešla je u nadležnost Glavnog stožera NOB-a Hrvatske. Huska je bio jedan od organizatora ustanka  na Kordunu 1941.

Potkraj 1942., kada su partizani osvojili Bihać i veći dio Krajine, Huska je imenovan zapovjednikom grada Velike Kladuše i tajnikom Okružnog komiteta za Cazin.

Početkom 1943. započela je IV neprijateljska ofenziva i započelo povlačenje partizanskih jedinica iz Krajine.

Huska je smatrao da lokalni vojnici ne smiju napuštati svoj zavičaj te da pod svaku cijenu moraju ostati u Cazinskoj krajini, pa se sa istomišljenicima vratio u Kladušu, dezertirajući od partizana.

Početkom svibnja 1943. stupio je u XI domobransku pukovniju s kojom je napao partizane i četnike na području Banije i Korduna.

Kao dobar poznavatelj ovog terena, napravio je nekoliko brzih upada (trupova) na njihov teritorij.

Međutim, Hakija Pozderac tvrdi da se Huska nikada nije borio protiv partizana. Da nikada nije ubio nijednog partizana.

Tijekom premještanja XI domobranske pukovnije u Hrvatsku, Huska je ostaje u Turskoj Hrvatskj.

Odlučio je osnovati vojsku koja će se na njezinu teritoriju nalaziti u blizini njezinih domova i obitelji.

Aktivno je radio na formiranju muslimanskih vojnih formacija.

Sredinom 1943. osnovana je muslimanska milicija sa sjedištem u Pećigradu.

Glavno obilježje ove vojske bila je zelena zastava s polumjesecom i zvijezdom, a na fesovima su njeni pripadnici nosili metalnu značku s istim oznakama.

Nisu imali posebne uniforme, ali su nosili ono što su mogli nabaviti.

Njihov pozdrav bio je: “Za din”, a odgovor: “Spremni”.

U jednom od svojih govora istaknuo je kako se njegova vojska borila i protiv Nijemaca i protiv partizana.

Glavni slogan Huskyjeve vojske bio je: “Borit ćemo se protiv onih koji nas napadnu.”

Kontrolirao je cijelu Cazinsku krajinu i uspostavio vlastiti sustav pravde.

Nije dopuštao pristup ustašama, jer je branio i neka srpska sela, dok se četnici nisu pojavljivali na njenom teritoriju.

Trgovina je bila besplatna, poštovalo se privatno vlasništvo, ali bogati su morali davati doprinose vojsci. Vojska se uglavnom hranila u vlastitim kućama.

Ustaške vlasti nisu imale povjerenja u ovaj pokret.

Smatrali su da je to ideja partizanskih komesara i da seljak poput Huske nije u stanju organizirati takvu vojsku.

Budući da je tijekom rata zauzeo neutralnu poziciju, sve su se strane počele boriti za njega.

Kad bi netko tražio prolaz, dopustio bi domobranima, partizanima, pa čak i Nijemcima da to učine uz naknadu u hrani, oružju i streljivu.

Njegove krajiške jedinice bile su disciplinirane i vrlo borbene, pa su se poštovali svi dogovori s njim.

Huska je na svom teritoriju tolerirao sve vojne bjegunce, iz raznih formacija.

Vojnici iz ustaških i njemačkih oružanih snaga masovno su , bježeći od rata, ušli u Huskine muslimanske vojne formacije sa sobom donijevši opremu i oružje.

Nijemci su mu predložili da opremi i naoruža svoju jedinicu na moderan način, da mu preda velike količine streljiva i uniformi, ali da ne pusti partizane na svoj teritorij.

Istodobno, partizani su mu ponudili pregovore.

Uspjeli su ga nagovoriti da prihvati njemački prijedlog, kako bi se mogao pridružiti partizanima kad ga naoružaju i opreme. Obećan mu je čin pukovnika a Halilu, njegovom zamjeniku čin potpukovnika, svim zapovjednicima bojne čin bojnika, zapovjednicima satnija čin kapetana, a zapovjednicima čin poručnika.

Dogovoreno je da glavna obilježja milicije ostanu, isti ,da vojnici i dalje nose  fesove sa zvijezdom i polumjesecom, te da se prekine suradnja s Nijemcima i ustašama i započne borba protiv njih.

On je ispunio sve dogovore, kao i partizani. Njegova divizija – operativna grupa Una – oslobodila je prolaze za Bosansku krajinu i tada su počele njegove nevolje. “Bosanski” kadrovi gledali su na cijelu stvar drugačije i Huskina neovisnost, prema njima, nije bila kompatibilna sa sustavom partizanskog ratovanja.
Istodobno, Huska se upuštao u pregovore i s partizanima i s ustašama. Hrabro je taktizirao s dva ljuta protivnika i pitao s koje strane može izvući najveću korist za svoj narod i svoju vojsku, što je ujedno bio i glavni razlog njegovog stradanja.

U ožujku 1944. Miljković je predao partizanima skupinu ustaških časnika za vezu s njegovim pokretom.

To je dovelo do nezadovoljstva njegovih pristaša antikomunista, pa su u travnju 1944. pod nerazjašnjenim okolnostima Miljkovića likvidirali ljudi iz njegove neposredne okolice.

Ustaški dočasnik Bajro Kesarović i Emin Okanović stvaraju zavjeru protiv Huske.

Na putu do zapovjedništva stožera, 27. travnja 1944. Huska se oprostio od tri bivša suborca ​​i zajedno s njima krenuo u pravcu Todorova.

Čim su prešli stotinjak metara, Bajro, koji je hodao odmah iza Huske, ispalio je metak u Huskin potiljak i on je ostao mrtav na mjestu.

Njegove ubojice potom su otišle u Miljkovićevu obiteljsku kuću i ubile Huskinog brata Šabana.

Nakon što je izvršen glavni zadatak, trojica ubojica pobjegla su u Cazin, gdje su izvješstili svoje nalogodavce, Nijemce i ustaše, o ubojstvima.

Ova verzija Huskyjevog ubojstva bila je “istina” koja se nije smjela dovoditi u pitanje sve dok je vladala Partija. Ni Huskino ime nije se službeno smjelo spominjati.

Na temelju kasnije dostupnih arhivskih dokumenata jasno je da su partizani planirali likvidaciju Huske Miljkovića, da su se te pripreme vješto provodile kroz dugo razdoblje, pokazujući mu da je “kriv za smetnje u Cazinskoj krajini” i slično .

Partizani su optužili Nijemce za atentat i za Husku  je održana velika ogromna  dženaza (sahrana).

Narod je pjevao pjesme o njemu, a nakon rata njegova je jedinica raspuštena i gotovo svi kadrovi protjerani iz vojske.

Nakon ubojstva braće Miljković, mnogi zapovjednici operativne skupine Una stali su na stranu ustaša i Nijemaca, ili su prebjegli u Zeleni štab.

Nakon rata, Husko i njegova vojska bili su diskreditirani.

Proglašen je narodnim neprijateljem. Nije mu priznata nijedna njegova zasluga.

Njegovo se ime nije dugo niti spominjalo.

Ključnu ulogu u svemu tome imao je Hakija Pozderac.