Laibach je ove godine imao veliku američku turneju te je nastupio u srpnju na krovu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Nakon 35 godina postojanja došao je trenutak da otvori i nova tržišta na Dalekom istoku
Novi skok u karijeri
Fanovi Laibacha očekuju od tih azijskih nastupa – koji dolaze nakon velike američke turneje i ekskluzivnog nastupa u Zagrebu, na krovu MSU – ne samo egzotičnost, nego i potvrdu umjetničkog pokrića odabira mjesta nastupa. Sklon sam tvrdnji da će ljubljanski pop-umjetnici nastup iskoristiti za novi skok u karijeri i u cementiranju pozicije na pop-ljestvicama. Nije slučajno da će se o ovoj turneji snimiti i film. “Ovo će biti izuzetno zanimljiva i erotična razmjena političkih i kulturnih iskustva kako za nas, tako i za domaćine”, izjavio je neposredno prije zagrebačkog nastupa Jani Novak, leader Laibacha i dodao: “Za nas je Sjeverna Koreja fascinantna pop-zemlja, a kada smo doznali da oni tamo već imaju svoje verzije glazbe iz kultnog filma ‘Moje pjesme, moji snovi’, bili smo šokirani koincidencijom i odmah smo znali da je to znak, da je vrijeme zaakciju, da je čas da aktiviramo tu staru ideju.
35 godina
Još više nas je uzbudila informacija da oni tamo uče engleski prema tom filmu”. U ovoj godini, dakle, kada slavi 35 godina rada – prvi nastup daleke 1980. u rodnom Trbovlju – i kada je ovogodišnjim nastupima napravio rekapitulaciju uspješne i ekscesne karijere, Laibach otvara nove putove. I nova tržišta. Jer Jani mi je otkrio da nakon Koreje pregovaraju za nastupe u u Pekingu. A nakon toga želja je i nastup i u Iranu. Način kako ovi popkulturni artisti uspijevaju tijekom cijele karijere hodati po rubu i iz svake svjesno odabrane kontroverzne situacije crpiti ideje za djelovanje, ali i razvijati poetiku, jest respektabilan. Laibach je uspio prilagoditi se i opstati na pop-tržištu, svim mogućim radikalnim promjenama u pop-glazbi usprkos, istovremeno zadržavajući temeljne postavke svoje estetike. Poruka, bitak, srž i sadržaj su ostali isti, samo su zamotani u novo glazbeno-žanrovsko-aranžmansko ruho. No, kod Laibacha je prisutna i dimenzija više.
Mnogi Babiloni
Svjesno crpeći ideje iz političkog miljea i razvijajući svoje djelovanje na političkom diskursu, doista su raspadom Jugoslavije bili u opasnosti naći novi razlog za pjesmu te su im mnogi cinici predviđali siguran kraj. No, umjetnici su već ranih 90-ih, shvatili da je i u zapadnom svijetu, kao i u socijalizmu, toliko Babilona – samo naravno drukčijeg koda – koji se moraju napasti, gađati, opstruirati i ironizirati da bi pali i tako su si otvorili nova vrata i putove djelovanja.
Preživjeli 1991.
I kao što su nekad u SFRJ, djelujući iznutra, razarali ideologiju socijalističkog modela i time bili u prvim redovima boraca za demokratizaciju društva, tako ih danas možemo svrstati u onaj mali broj pop-autora koji ne samo da ironiziraju zapadnjački kapitalizam predviđajući kraj povijesti, nego i dalje nastupima napadaju i ironiziraju preostale totalitarne režime. Kada sam Janija Novaka u intervjuu za knjigu “Moj život je novi val” upitao zašto nisu povukli potez samoukinuća s raspadom SFRJ, jer je prema mnogima prestao razlog djelovanja, pa i postojanja Laibacha, odgovorio mi je u dvoznačnom i kontradiktornom stilu: “A kako da smo se nazvali? Jugoslavija?” Činjenicu da ima još razloga za pjesmu već smo 1991. znali obojica.