Turska je objavila rat Islamskoj državi i zbog toga će platiti visoku cijenu, poručili su džihadisti predsjedniku Erdoganu, nakon što je turska vojska od četvrtka navečer počela bombardirati područje tzv. Islamske države. U međuvremenu turski zrakoplovi nastavili su bombardirati položaje ISIL-a, ali i Kurda. Turski vojni zrakoplovi napali su skloništa i skladišta oružja Kurdske radničke stranke. O ovim temama razgovarali smo sa Ivanom Pepićem, studentom politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Zrakoplovi turske vojske u nedjelju navečer krenuli su u novi val zračnih napada na baze pobunjenika Kurdske Radničke stranke na sjeveru Iraka. Ranije je turski premijer kazao da su udari dio procesa protiv militanata te da će Turska poduzeti daljnje mjere kako bi zaštitila svoju sigurnost. Kako komentirati ovakve postupke Turske, jesu li bili očekivani?
Naravno da se ovo moglo očekivati. Bilo je pitanje dana kad će Turska napasti položaje Kurdske Radničke stranke odnosno Kurde. Mislim da su maske definitivno počele padati za vrijeme krize u Kobaniju prošle godine kad Turska nije dopustila turskim Kurdima da prijeđu granicu i da tako krenu u borbu protiv ISIL-a. Kobani je povijesno značajan grad za Kurde, a to Turska zna. Da je Ankara to dopustila Kurdi bi definitivno dobili simpatije svijeta kao jedini narod koji se odlučno suprotstavlja ISIL-u u Siriji. Uz to, čelnici Kurdske Radničke stranke već su tad izjavili ako se u Kobaniju dogodi masakr da će sporazum s Turskom pasti.
Zanimljivo je se prisjetiti i činjenice da je Erdogan podupirao ulazak u Kobani boraca Slobodne Sirijske Vojske – njih oko 1300, a na kraju ih je ušlo znatno manje. Slobodna Sirijska Vojska se bori protiv Assadovog režima, istovremeno simpatizira ISIL jer su obje skupine islamističke i anti-sekularne. Ovakva paradoksalna situacija nam govori da Erdoganu nije uopće stalo do borbe protiv ISIL-a, nego mu je oduvijek prvi glavni cilj spriječiti spajanje Kurda, a drugi mu je cilj borba protiv Assada. Dakle, možemo slobodno reći da se ovo što se događa ovih dana kuhalo jako dugo.
Je li ovo još jedan pokazatelj kako turske vlasti u Ankari i dalje vide Kurde kao prijetnju, možda jednako veliku kao i ISIL?
Rekao bih da su Kurdi u očima Ankare veća prijetnja od ISIL-a. Treba nam svima biti jasno da je ISIL-ova prijetnja Turskoj minimalna, ako uopće ona postoji jer je Turska mjesecima, ako ne i godinama tijekom borbe protiv Assada, držala otvorena vrata, granice, svim mogućim ekstremnim džihadistima, borcima protiv Assadovog režima. Ona uopće nije zaustavljala protok novca, ljudi a pretpostavljam i oružja prema ISIL-u. ISIL može biti prijetnja isključivo u obliku unutarnje sigurnosti, kao što smo vidjeli prije nekoliko dana i to samo isključivo prema kurdskoj populaciji jer su s njima u ratu, a ne prema Turcima koji su ‘zaštićeni od tihog’ saveznika Erdogana.
Treba naglasiti činjenicu da sirijski Kurdi kontroliraju veći dio granice s Turskom. To naravno ne odgovara Ankari koja zbog toga podupire sve druge pobunjeničke skupine da bi na taj način smanjila utjecaj sirijskih Kurda. To znači da bi Kurdi iz Sirije trebali prihvatiti pobunjenike koje Ankara podržava i tako s njima krenuti u borbu protiv Assada, što je nerealan scenarij.
Međutim s druge strane, treba spomenuti i lukavu odluku Kurdske Radničke stranke da baš u ovim trenucima krene u borbu protiv Erdogana. Turska Vlada još nije formirana, Erdogan je izgubio potporu koju je uživao preko deset godina, neće moći formirati Vladu sam, a neki analitičari govore da će se ponovo ići na izbore u 11. mjesecu. Ovi su zadnji izbori na neki način pokazali koliko su Erdogan i njegova stranka u defanzivi, a to je Radnička stranka osjetila pa je zato i odlučila da je vrijeme za akciju.
Hoće li ovaj napad nanijeti udarac krhkom mirovnom procesu koji je započet 2012.godine između Kurda i Turske?
Treba reći da ovaj napad ne samo da će nanijeti udarac mirovnom procesu između Kurda i Turske nego će naštetiti stabilnosti cijele Turske i njene regije općenito. Treba napomenuti da je Erdogan oslabio, da Zapad na njega gleda sve više sa skepsom zbog stila vođenja zemlje to jest zbog sve jasnije putinizacije Turske. Osim toga, izbori su pokazali da je Erdogan ranjiv, a sve češće svađe između premijera Davutoglua i Erdoganasve opterećuju javnost. Njih dvojica su nekad bili najbliži suradnici, začetnici postojećeg modela Turske, a danas se svađaju. Kao što sam rekao, Vlada Turske skoro dva mjeseca nakon izbora nije formirana, zemlja je duboko podijeljena između konzervativnih i republikanskih snaga, a kurdsko pitanje je aktualnije nego ikad. Ovakvo stanje na terenu može ne samo naštetiti Kurdima, nego Tursku može odvesti u građanski i međunacionalni rat koji bi mogao imati značajne posljedice za cijelu jugoistočnu Europu. Jedina je sreća u tomu da zasad Erdoganov AKP još čvrsto drži vojsku u svojim rukama što zasad onemogućava ove scenarije.
Ako se tomu pridodaju riječi koje je ministar financija na odlasku Mehmet Simsek rekao jučer, tj. da se u drugoj polovici godine očekuje puno slabiji ekonomski rast ako ne i stagnacija onda se može reći da Tursku čeka teško razdoblje. Erdogan namjerno ne želi dati mandat za sastavljanje Vlade kako bi lakše kontrolirao napad na susjedne zemlje jer je puno lakše donositi takve odluke bez funkcionalne Vlade. Osobno rješenje vidim u što bržem formiranju Vlade i prestanku turskog nasilnog slabljenja Kurda u Siriji i Iraku, a u novoj Vladi trebala bi sudjelovati i Narodna demokratska stranka koja je inače sklona Kurdima i koja je osvojila preko 13% glasova.
Ovakvi postupci Turske su u kontradikciji s ratnim planovima turskog NATO saveznika SAD-a koji na neki način pomaže upravo Kurdima na sjeveru Sirije, hoće li ovi postupci zakomplicirati odnos SAD-a i Turske?
Američki interes je prije svega zadržati partnerstvo sa Turskom i držati pod kontrolom Siriju i neutralizirati pojave poput Hezbollaha. To im zasad uspijeva, a ISIL je u ovom slučaju na neki način – grubo rečeno – ‘dobrodošao’ da se takvo stanje i održi. Dakle, Amerikanci baš i ne pomažu Kurdima nego na njih gledaju kao na faktor koji svojim vojnim djelovanjem drži pod kakvom takvom kontrolom ISIL, da ne pretjeraju. Jer da Amerikanci podržavaju Kurde Turci se baš i ne bi usudili bombardirati kurdske položaje. Isto se tako trebamo prisjetiti primjera Kobanija od prije devet mjeseci, kad je Turska zadržavala Kurde na granici ne dopuštajući im da prijeđu granicu kako bi se borili sa svojim sunarodnjacima u borbi protiv ISIL-a. Turska je dobro procijenila da bi to bila slika koju bi Kurdi iskoristili i pokazali Zapadu to jest da su oni praktički jedina snaga i jedini narod koji se na terenu bori protiv ISIL-a.
Zato, ne bih baš rekao da Amerika pomaže Kurdima. Pomoć je preteška riječ. Prisjetimo se kako Zapad uopće nije reagirao kad su mjesecima, ako ne i godinama, Turci držali otvorene granice prema Siriji preko kojih su prolazile razni takozvani ekstremistički džihadisti. Usredotočenost na borbu protiv Assada je nažalost dovela do postojeće situacije.
Kobani jest dokaz da je i Turska bila usredotočena na borbu protiv Assada, jer su u Kobani mogli ulaziti borci Slobodne Sirijske Vojske to jest islamistička skupina koja se bori protiv Assada, dok Kurdi koji su povijesno povezani s tim gradom nisu.
Danas će se održati i sastanak NATO-a na zahtjev Turske kako bi Turska upoznala ostale članice Saveza o prethodnim terorističkim napadima i mjerama koje poduzima. Što možemo očekivati od tog sastanka?
Teško je s točnošću reći kakav će biti ishod sastanka, ali se može reći da je Turska u odličnoj pregovaračkoj poziciji. Prije svega Turska je primila u nekoliko mjeseci preko dva milijuna izbjeglica što vlasti u Ankari mogu iskoristiti da bi opravdali sve svoje najnovije poduzete mjere. S izbjeglicama se na neki način može Europi zaprijetiti nekom vrstom humanitarne katastrofe ako slučajno europske zemlje NATO-a osude politiku Turske. Druga je činjenica da je Kurdska radnička stranka i u Europi i u Americi proglašena terorističkom organizacijom automatski opravdava svaki turski postupak i napad na tu skupinu. Davutoglu naglašava kako je od izbora prošlog mjeseca Kurdska Radnička stranka izvršila preko 250 atentata, što svakako dokazuje da se radi o terorističkoj organizaciji koja je prekršila primirje i na neki način razumljiva je ovakva reakcija Turske.
Treća zanimljivost je da je američki predsjednik odmah prihvatio ideju „slobodne zone od ISIL-a“ u Siriji na granicis Turskom ali se nije raspravljalo o odlučnoj sveukupnoj akciji koja će uništiti ISIL, unatoč pritiscima milijunske kurdske zajednice koja živi na Zapadu.
Dakle, današnji bi sastanak mogao samo potvrditi i garantirati Turskoj pomoć u parcijalnoj borbi protiv ISIL-a i protiv Kurda. Iako je moguće da dođe do nekih iznenađenja, a jedno od njih bi bilo da se članice NATO-a pozovu na članak 5 Sjeveroatlantskog ugovora koji govori da se oružani napad na jednu članicu treba smatrati napadom na sve članice i da je moguće poduzeti uporabu oružane sile da se osigura stabilnost Sjeveroatlantskog područja. Ako se to dogodi, to bi moglo značiti da će snage NATO-a krenuti u borbu protiv ISIL-a. Ipak duboko sumnjam u to pa zato i dalje mislim da je svrha najavljenog sastanka isključivo potvrditi postojeću politiku Turske o kojoj smo razgovarali.
Razgovarala: Jelena Čevra
Radio Herceg Bosne
wpDiscuz