Daj jedan vedri espresso na početku godine, sugerira mi susjed, pa pita kako je bilo za Božić i Novu u Mostaru. Teško vrijeme za pjesnike, kažem mu. Netko je pred Božić ukrao bistu Antuna Branka Šimića ispred mostarske osnovne škole koja nosi njegovo ime. Vjerojatno se ne radi o lirskom fanatiku s modernističkim tendencijama, već prozaičnoj želji da se bistu proda u staro željezo i zaradi koja stotina maraka. Već godinama se po Mostaru kradu poklopci šahtova, a lani je i par zgrada ostalo bez željeznih ulaznih vrata. Brončani spomenik Bruce Leeju je mjesec dana nakon postavljanja 2005. gotovo iščupan, vjerojatno s istom namjerom. Krade se jednako i na istoku i na zapadu grada, 2008. godine maznuta je UNESCO-ova spomen-ploča postavljena kod Starog mosta, a dvije godine kasnije, 2010., u naselju Rodoč, ukraden je kip Ivana Krstitelja. Ok, ali što je tu smiješno? Smiješno je to što dva dana nakon krađe Šimićeve biste dežurni „prijatelj Bosne“ Boris Dežulovć u kolumni „Zaštićeni svjedok Aleksa Šantić“ objavljenom u sarajevskom Oslobođenju, 25.12.2014. kao svojevrsnu božićnu čestitku Hrvatima Mostara, stavlja današnjicu grada na Neretvi u rang atmosfere ratnih zločina iz Bratunca i Srebrenice. Na početku teksta piše o barbarskom retuširanju povijesti na primjeru brisanja džamije s lijepog slikarskog prikaza predratnog Bratunca i dodaje:
___________piše: Nino Raspudić l vecernji.hr
„Istog dana, recimo, kad su objavile priču o zlehudoj sudbini Nalićevih slika, novine su donijele i priču iz Mostara, gdje je s postolja pred Osnovnom školom Aleksa Šantić nestala Šantićeva bista. Je li s ibrikom u ruci naišla Emina, pa Aleksi krenuo onaj bururet u glavi, ili mu je bururet u glavi krenuo kad je naišao netko od Eminine ljutite braće, vrag će znati, tek nestala pjesnikova glava u Mostaru poput džamije u Bratuncu. Stotinu godina pjeva on tako “Ostajte ovdje”, ali džabe: prije osam godina bio mu je na tom mjestu spomenik, pa su ga makli na raskršće preko puta Parka nobelovaca i umjesto njega postavili bistu, a sad nestala i bista. Ne može Aleksa “ostati ovdje” ni jednu čestitu osmogodišnju školu. Ostaje još, shvatili ste, na mjestu spomenika zaštićenom svjedoku Aleksi Šantiću posaditi kakvo stablo, i do koju godinu nitko se više neće ni sjećati da je bilo Srba u Mostaru.“
Kakav je bururet (poremećaj, nesvjestica) nastao u glavi dežulnog prijatelja Bosne pa da mu se umjesto Šimićeve biste priviđa Šantićeva i to kao krunski dokaz fašistoidnosti „Zapadnog Mostara“, inače rijetkog gradskog područja u BiH koje je dijelom zadržalo multietnički karakter i kojim već odavno kruži šala, potvrđena s tri titule prvaka, kako Zrinjski, najstariji hrvatski klub osnovan 1905., najbolje igra u formaciji 4-4-2, četiri Srbina, četiri Bošnjaka i dva Hrvata? Dežulovićev sramotni neznalački umišljaj je kompleksan, on je točno naveo kako je pjesnikov kip prije osam godina premješten iz školskog dvorišta na atraktivniju lokaciju preko puta Parka nobelovaca (Andrića i Preloga, koji su bili Napretkovi stipendisti), a umjesto njega ispred škole postavljena bista, samo što se, avaj, ne radi o Aleksi Šantiću, već o A.B.Šimiću.
Ali, možda je Dežulni u pravu, a pedeset generacija Mostaraca u krivu?
Pitam vlastitog oca koji je išao u tu školu, a kasnije u njoj predavao matematiku sve do odlaska u mirovinu s 40 godina staža: tata, jesu li to škola i bista A.B. Šimića ili Šantića? Kaže, ako Oslobođenje piše drugačije, onda sam sigurno ja cijeli život bio u zabludi. Antun Branko Šantić ili Aleksa Šimić, nije važno, svaka konstrukcija je dobro došla da se Dežul može istovariti po mrskim Herceg-Bosancima.
Monstruozni gafovi događali su se i ozbiljnijim perima. Veliki talijanski novinar rođen u Splitu Enzo Bettiza, u knjizi Egzil (Esilio, 1996), nakon sjajnih stranica o (pred)ratnom Splitu i Dalmaciji, na žalost ne može odoljeti orijentalističkom porivu da malo diletantski palamudi i o „Bosni“ i Ivi Andriću, pa nakon konfabuliranja o nekakvoj Andrićevoj nostalgiji za Otomanima i sličnih uvida pisanih iz samouvjerenog garda nekoga tko to ima u malom prstu, sve baca u vodu pišući kako je Ivo Andrić „rođen u Travniku na Drini“.
Za razliku od davno odseljenog Talijana, Dežulni ipak o bh-temama piše u Oslobođenju. Kako su mogući njegovi sintetički sudovi a priori? Ako je nestala bista nekog pjesnika u Mostaru kako dežurni čuvar Bosne već unaprijed zna da su to zli Hrvati uklonili srpskog pjesnika Šantića? Iako je iz pisanja svih medija koji su izvijestili o toj lokalnoj bizarnosti bilo jasno da je u većinski hrvatskom dijelu grada iz dvorišta škole na hrvatskom jeziku ukradena bista hrvatskog pjesnika, dakle da događaj nema nikakve veze s nacionalizmom i brisanjem povijesti, već sa sekundarnom sirovinom? Otkud ta, sad već patološka potreba da se za sarajevsku publiku neargumentirano gadi taj narod i za ono što jest i za ono što nije kriv? Kolika je ta šovinistička slijepa mrlja kad pored zdravih očiju ne vidi da jasno piše „A.B. Šimić“, a ne „Aleksa Šantić“?
Prijatelj Veselin Gatalo, teški Srbin (110 kila) i pjesnik, koji se voli pohvaliti kako mu je „đed Nikola nosio krst na Šantićevom sprovodu“, šokiran tekstom kaže mi da će unutar mostarskog Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta inicirati javno obraćanje Dežuloviću s vrlo kratkom molbom: „Nemoj nas više braniti od Hrvata, majke ti!“.
Mostarci se danima zabavljaju vicevima o Dežulovićevom Aleksi Šimiću i Antunu Branku Šantiću. Najveći crnjak je ideja da se, ako je honorar jedini motiv što se Dežulini ovako blamira u listu Muje Selimovića, on može dobiti na lakši i manje kompromitirajući način tako da se Dežulni pokrije. Ne ušima već doslovno. Naime, od rata naovamo nekoliko arapskih fondacija plaća solidan mjesečni iznos ženama koje se pokriju. Manja je bruka za novinara i književnika staviti hidžab samo radi novca, nego ne znati razliku između Alekse Šantića i A.B. Šimića, ili još gore, znati, ali biti toliko zaslijepljen mržnjom i motiviran narudžbom da mu se priviđa jedan umjesto drugog, tamo gdje takva zabuna može potkrijepiti njegove apriorne šovinističke stavove.
Nervoza i inače ovih dana hvata bivše Kutle-Pavićevo jato. Ne znaju još što novi gazda Hanžeković očekuje pa pribjegavaju različitim taktikama. Dežuloviću nastaje bururet u glavi, Tomić primitivno lovi nove vjetrove pa se sada junački iživljava na Zoranu Milanoviću kojeg na kraju zadnje kolumne doslovno šalje u P.M., a mudriji Jergović, dok se ne razbistri što očekuju nova vremena, piše lijepu kolumnu o labradoru.
Tako je bolje, o cuki i maci, zeki i potočiću dok oluja ne prođe. Kao što lik u Kusturičinom filmu „Otac na službenom putu“ u čupavo vrijeme rezolucije Informbiora, u kojem više ne znaš je li opasno pjevati ruske ili američke, odabire tamburati meksičke pjesme.
U svakom slučaju imamo hit – Dežulovićev tekst „Zaštićeni svjedok Aleksa Šantić“ ulazi u anale hrvatskog žurnalizma, uz bok bratskog Butkovićevog intervjua s „Ivom Sanaderom“.