Dok Milorad Dodik, demokratski izabrani predsjednik entiteta, sjedi u Sankt Peterburgu i drži govore o multipolarnom svijetu, te se ne boji pred Rusima pohvaliti Trumpa, dakle najzapadnijeg i najmoćnijeg lidera, takmaca Rusima, Sarajevo ga gura u ladicu s bjeguncima. Da se kojim slučajem zove “Slobodan iz Haga”, razumjeli bismo. Ali Dodik nije optužen za ratne zločine. Nije za korupciju. Nije ni za nepotizam, što je regionalni sport. Ne. Dodik je optužen jer je koristio Prvi amandman i svoja ustavna prava, te rekao ono što zakon kaže: da visoki predstavnik u BiH nema zakonodavne ovlasti.
Zločin je što je to rekao u zemlji u kojoj se zakoni prvo objave u Službenom listu, a onda se pitaju stranci jel ok il da još doradimo “svijetli sultane”.
Christian Schmidt, čovjek kojeg Vijeće sigurnosti nikada nije imenovalo – ali je svejedno sam sebe inaugurirao kao zakonodavca – promijenio je zakon.
I to ne u parlamentu, već kemijskom olovkom iznad Sarajeva. Dodik je rekao da to nema pravnu težinu, što zna svatko tko je završio i skraćeni tečaj ustavnog prava.
A onda je Tužiteljstvo BiH, ta najneovisnija ustanova između dva brifinga u OHR-u, odlučilo da ga kazni.
Zašto? Jer se drznuo ne pokloniti se političkom hologramu Schmidta, neizabranom visokom predstavniku čiji legitimitet postoji samo u saopćenjima EU ambasada i sarajevskim kolumnama.
Dodik je danas jedina ozbiljna žrtva političkog procesa koji se u šali zove pravosuđe.
I dok ga proglašavaju bjeguncem, Dodik daje intervju za Izvestiju, sastaje se s ruskim zvaničnicima i drži govore na Ekonomskom forumu. Usput, najavljuje još jedan posjet Moskvi. Jer, kako kaže, ne bježi – samo više ne trči u zagrljaj sistemu koji ne priznaje ni vlastite zakone.
S druge strane, visoki predstavnik organizira “tematske razgovore o naslijeđu genocida” s muftijama i nudi mladima BiH novu generacijsku viziju: introspektivno izgaranje bez ekonomske perspektive. I to dok predsjednika entiteta goni zato što je odbio priznati pravni vakuum kao temelj državnosti.
Ako ovo nije pravna šarada, teško je reći što jeste.
BiH ne može dalje s pravosuđem koje se stavlja u funkciju političke osvete. Ne može ni s visokim predstavnikom koji je u političkom smislu “besprizorni freelancer”, a u pravnom smislu – fikcija.
Dodik nije bjegunac. On je ogledalo jedne fikcionalne pravde. A tko god ga se boji – ne boji se njega. Boji se pitanja: Što ćemo kad Schmidt ode, a ostanu zakoni koje nitko nije izglasao?
Odgovor nije pravni. Ali će biti povijesni.