Ništa europskog nema u tome , da u višenacionalnoj zemlji Europe, veći bira manjem, moćniji odlučuje u ime manje moćnijeg. Europa je s tim rasčistila. Još davno. U njihovim europskim konsocijacijama, Belgijama, Švicama, Espanjama, Britanijama, jasni su mehanizmi prema kojima manje brojne no ravnopravne zajednice ostvaruju svoja kolektivna prava, u prvom redu pravo na korektnu predstavničku demokraciju, da biraju i da budu birani, umjesto kao što je to u BIH da im drugi biraju i da im drugi budu nametnuti.
Kad Martin Raguž stoga kaže “Ovo je naša zemlja” , “europski put joj želimo” a potom se pohvali kako će biti ponosan ako ga izaberu veći i brojniji, on kao pripadnik manjeg naroda potencijalno imenovam voljom većeg, što hvali kao europski standard i nešto lijepo, u tom trenutku Raguž poručuje da jako malo zna o europskim standardima i da ovo nikako nije i hrvatska zemlja, još manje zemlja koja ima europski put.
Upravo je Raguževa ideja dolaska na čelo države antieuropska , jako daleka od europskih tračnica jer u sebi implicira nepravdu koja je u EU nedopsutiva. To nije nikakva kvadratura kruga, to je vrtnja u daytonskom krugu bunila, uskakanje u vražije centralističko kolo, u koje je ambiciozno stolačko momče naprosto odlučilo uskočiti iako je pune 24 godine profitiralo zastupajući potpuno drugačije stavove.
Nezamislivo je da Kastiljci biraju predstavnike Kataloncima, bio bi šok da Flamanci odlučuju umjesto Valonaca, Britanija bi se raspala da Englezi nameću odluke Škotima ili da im gaze banke tenkovima kao onomad.
Poruka “Ovo je naša zemlja” izgovorena danas , stoga, iz usta onog, koji je prije 4 godine osuđivao tu praksu preglasavanja poprima potupno drugi kontekst u trenutku kada on u “našoj zemlji” javno zaziva preglasavanje.
Naime, bude li Martin Raguž potvrđen kao novi hrvatski član predsjedništva, po treći put bošnjačkim glasovima, njegova parola, i parola onih koji opet eventulano preglasaju značit će jasnu poruku Hrvatima – “Ovo gospodo nije vaša zemlja.Ovo je naša i Martinova zemlja. Vaše predstavnike biramo mi. I dalje. I ne mislimo od toga odustati. Bez obzira na Ustav, i činjenicu da smo pristali na to da ćete skupa s nama ravnopravon dijeliti prava i obveze u našoj zajedničkoj zemlji. Obveze ćete dijeliti ali prava, jedan dio prava ćemo vam oduzeti.”
Oni koji osvoje većinski hrvatski legitmitet sutra, po prilici je jasno tko će to biti, više nemaju prava na gandijevski otpor kakav su provodili zadnje 4 godine bude li sklepana nova platforma i bude li od Raguža načinjen novi Komšić. Jednostavno zato što taj gandijevski otpor previše košta.
Oni su dužni u tom trenutku Hrvate u BIH pozvati na građanski neposluh i napustiti institucije FBIH. Pogotovo ako izborni legitimitet koji budu dobili bude kako se očekuje ogroman i dvotrećinski.
Postoji niz načina kako se to može učiniti. Prvi je bojkot plaćanja poreza, proglašenje privremene vlade koja ne priznaje vladu FBIH i prenošenje svih ovlasti vlade FBIH u hrvatskim kantonima na državu i same kantone. Ukoliko na razini države bude legitimna vlast. Po onom američkom principu nema oporezivanja bez reprezentativnosti (no taxation without representation).Nema obveza prema višim razinama vlasti bez konzumacije prava koji nam po ustav pripadaju unutar tih istih viših razina vlasti.
Pobjeda od 80% u koju vjeruju stranke HNS-a nije samo pobjeda. Takav procent predstavlja ogromnu obvezu i teret koji ne mogu izbjeći. Obvezu koja kaže da nitko od onih koji budu izabrani više nema prava na pogrešku. Niti stranke niti pojedinci.
Ako se ne mogu nositi s tom obvezom, moraju se maknuti. I taj posao prepustiti drugima koji mogu.
Nije potrebno daljnje lamentiranje o bilo čemu. Četiri godine trpljenja nelegitimne i nametnute platformaške bande bile su sasvim dovoljne. Ukoliko se ponovi Inzkov teorem i dogodi komšićizacija Raguža Hrvati trebaju napustiti institucije zemlje koja im po treći put poručuje preko Martina Raguža – Ovo nije vaša zemlja.
Napuštanjem institucija FBIH, prestankom plaćanja poreza “Metropoli” i preuzimanjem resursa koj i nam pripadaju i koje smo u dobroj volji unijeli u FBIH stvorit će se uvjeti za donošenje novog Ustava BIH koji nam je svima potreban. Cjelokupnom BH društvu. Ako elite većinskog naroda sutra žele ubiti FBIH, treba ih pustiti da to konačno učinu.
Cijeli problem postdaytonske BIH naime svodi se upravo na to. Da politički predstavnici većinskog naroa u FBIH ne žele pristati u praksi provoditi ono što su na papiru potpisali – ravnopravnost konstitutivnih naroda u samoj Federaciji.
Nek Zlatko onda teatralnao cijepa karte koliko hoće. On je Federaciju, gotovo već dva puta gotovo pa pocijepao. I to ne u polupijanim predizbornim govorima nego u praksi. 2002-e i 2010-e.
nzirdum l poskok.info
wpDiscuz