70. obljetnica Nirnberških procesa

MOSTAR – Povodom 65. obljetnice znamenitih sudskih procesa u Nürnbergu, tadašnji (naknadna prim. M.L.) njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova Guido Westerwelle (FDP) je početkom studenog 2010. godine upravo u Nürnbergu otvorio tzv. trajnu, bolje rečeno stalnu izložbu o “Nirnberškim procesima” (Nürnberger Prozessen). U ime njemačke vlade i uz nazočnost svojih ruskih, američkih, britanskih i francuskih kolega, dakle, MVP-ova tih zemalja i predstavnika tzv. sila pobjednica, Westerwelle je otvarajući “Stalnu izložbu Memorium” (“Die Dauerausstellung Memorium”) kazao: “Nirnberški procesi su bili odgovor na perverziju prava u nacional-socijalističkoj Njemačkoj”. I, uistinu, u studenom 1945. godine su četiri sile pobjednice organizirale sudski proces nacističkom vremenu i njegovim glavnim dostupnim akterima, o kojem ćemo i govoriti u nastavku.
No, prije toga ukažimo kako se svim zainteresiranima pruža mogućnost da u Nürnbergu na 700 kvadratnih metara stalne postavke dožive i slikom i tonom i pisanim dokumentima, o kakvom se to procesu radilo nacističkim glavešinama prije točno 65 godina. U svečanom govoru Westerwelle je govorio o “velikom povijesnom postignuću” što su se “saveznici” oduprijeti iskušenju poslije Drugoga svjetskog rata “da se vježbaju u osveti”, nego su se opredijelili “za jurističku i civilizatorsku nepoznanicu nepojmljive zločine učiniti predmetom sudskog procesa”. Šest desetljeća poslije je međunarodno kazneno pravo zauzelo svoje čvrsto mjesto u međunarodnom pravu, konstatirao je Westerwelle, preciziravši da je 114 zemalja prihvatilo u međuvremenu sudsku nadležnost Međunarodnoga kaznenog suda u Den Haagu. Nažalost, među njima nisu i Sjedinjene Američke Države, moramo dodati ovdje, iako je to druga tema.
Povijesna dimenzija “Nirnberških pocesa”
Uobičajeno se pod pojmom “Nirnberški procesi” misli samo na prvi proces protiv glavnih i odgovornih nacističkih glavešina, predstavnika politike, vojske i gospodarstva, koji su optuženi i osuđeni za planiranje i vođenje “napadačkog rata” i za “masovno ubojstvo ljudi u koncentracijskim i uništavajućim logorima”. Proces 24-rici, kako je zamišljen, trajao je od 20. studenog 1945. godine do 1. listopada 1946. godine, a izvršenje smrtne kazne onima kojima je odmjerena, učinjeno je u noći 16. listopada 1946. godine. Potom su uslijedili i procesi protiv nacističkih liječnika, pravnika i vodećih gospodarstvenika, koji će trajati sve do 1949. godine, također, u Nürnbergu, pa se svi ovi sudski procesu zajedno i zovu “Nirnberški procesi” (“Nürnberger prozesse”). Prvi “Nirnberški proces” se odvijao, inače, pred novoformiranim Međunarodnim vojnim sudom (International military tribunal), a sljedeći “Nirnberški procesi” isključivo pred američkim vojnim sudom. Pravno-povijesno gledano, Međunarodni vojni sud, pa potom formirani Međunarodni vojni sud za Daleki istok, koji je sudio japanskim zločincima, su preteče Međunarodnoga kaznenog suda, oformljenog tek 2003. godine, sa sjedištem u Den Haagu. Ovdje se, nažalost, ne možemo važnije doticati zavrzlama koje prate ratifikaciju Rimskog statuta i rad ovog suda u američkoj režiji. Prije daljnje elaboracije o “Nirnberškim procesima” mora se kazati da su “saveznici” u “Statutu Međunarodnoga vojnog suda”, usvojenog 8. kolovoza 1945. godine u Londonu, precizno definirali što je to “ratni zločin”. U članku šest “Londonskog statuta” se precizno navodi da će na prvom procesu protiv glavno-odgovornih nacista biti sankcionirani: a) zločin protiv mira (planiranje, pripremanje i provođenje napadačkog rata ili rata kojim se povređuju međunarodni ugovori…); b) ratni zločin (povreda ratnih zakona i običaja ratovanja… ) i c) zločin protiv čovječnosti (ubojstva, iskorjenjivanje, porobljavanje, deportacije…). Paralele se same od sebe nameću i između Međunarodnoga vojnog suda iz Nürnberga i Međunarodnog tribunala za zločine u bivšoj Jugoslaviji, pri čemu ne treba zaboraviti da su ovaj sud formirali Ujedinjeni narodi, odnosno Vijeće sigurnosti UN kao specijalni sud, prostorno i vremenski ograničen na jugoslavensku nesreću. Ponašanje nekadašnjih optuženika na sudskom procesu u Nürnbergu i aktualnih optuženika s prostora bivše Jugoslavije u Den Haagu je, naime, gotovo identično. Nitko se u Nürnbergu, a gotovo nitko niti u Den Haagu nije se iskreno pokajao. Razlika među ovim sudovima je, pak, ogromna u pogledu odlučnosti i ekspeditivnosti u provođenju postupka i izricanju presuda. Nažalost, u korist onog iz Nürnberga. “Mir putem pravde” je bilo geslo prvog procesa nacističkim glavešinama u Nürnbergu. Nitko ne može poreći, izuzev zaludjelih neonacista, da su procesi u Nürnbergu bili neophodni, bez kojih bi preživjelim žrtvama bilo neusporedivo teže podnositi slobodu, ako su je kojim slučajem doživjeli. To isto vrijedi, naravno, za odnos žrtvi i Tribunala za zločine u bivšoj Jugoslaviji u Den Haagu. Osporavatelji i jednih i drugih slijede istu matricu. Ostavimo, makar ovdje, osporavatelje da se koprcaju u blatu vlastitih zabluda, iluzija i grozomornih laži, za objektivne analitičare su “Nirnberški procesi” bili i ostali “opomena”, a 20. studeni, kada je počeo s radom prvi od njih – “dan ideje” da zločini ne mogu ostati nekažnjeni. Proces Hitlerovim glavešinama je, inače, trajao 218 sudačkih dana. Optužba je priložila 2630 dokaznih materijala, pozvala je 240 svjedoka, te priložila k tomu i 300.000 pravomoćnih izjava nacističkih žrtava.
Do mira putem pravde
Dakle, 20. studenog 1945. godine su “sile pobjednice” – SAD, Velika Britanija i Rusija (kojima je priključena i Francuska) demonstrirale posve novu praksu. Umjesto mirovnih ugovora poslije završetka rata ili ratova, započelo se sa suđenjem onima koji su rat izazvali i teško se ogriješili o zakone i običaje ratovanja. “Mir putem pravde” bilo je geslo ovog i potonjih suđenja u Nürnbergu, koje i sada s razlogom izazivaju enorman interes javnosti. Druga je stvar, što je trebalo gotovo 60 godina da se formira Međunarodni kazneni sud (ICC) i što se za sada u Den Haagu sudi samo “državnicima” iz Ugande i Crne Afrike. Da je mnogim “državnicima” bilo i jeste mjesto pred Međunarodnim kaznenim sudom ne treba niti objašnjavati, barem ne ovdje. Konture Međunarodnoga vojnog suda u Nürnbergu su se počele ocrtavati već u prvim ratnim godinama, u uzaludnim apelima – vapajima vlada Poljske i drugih napadnutih zemalja, a odlučujući poticaj za njegovo formiranje dale su velike sile na Teheranskoj konferenciji (1943), Jaltskoj (1945) i na Potsdamskoj konferenciji (1945). Na ovim su se konferencijama SAD, Rusija i Velika Britanija dogovorile da žele suditi odgovornima u Njemačkoj za ratne zločine čim bude prilike. “Sile pobjednice” su se, međutim, dugo među sobom sporile o formi “povlačenja odgovornosti”, pa su se, ipak, dogovorile o formiranju Međunarodnoga vojnog suda, što je od početka bila američka ideja.
Ugovorom od 8. kolovoza 1945. godine, četiri sile pobjednice (dakle, i Francuska), stvorena je pravna osnova za predstojeće procese protiv ratnih zločinaca, jer je sastavni dio ovog ugovora i “Londonski statut”, kojim su regulirana pravila rada Međunarodnoga vojnog suda. Ovaj ugovor nije potom ratificiran samo od SAD, Rusije, Velike Britanije i Francuske, nego su “Ugovoru između četiri sile” pristupile: Grčka, Danska, Jugoslavija, Nizozemska, Čehoslovačka, Poljska, Belgija, Etiopija, Australija, Honduras (danas Belize), Norveška, Luksemburg, Haiti, Novi Zeland, Indija, Venecuela, Urugvaj i Panama. SSSR je, inače, insistirao da se procesi vode u Berlinu, ali je prevagnulo to što je Palača pravde u Nürnbergu nekim čudom ostala neoštećena u „savezničkim bombardiranjima”, a imala je i veliki zatvor. Osim toga, Nürnberg je bio i grad NSDAP-partijskih kongresa i masovnih okupljanja, pa je imalo i simboličnu dimenziju suditi nacistima baš u ovom gradu.
Optužba je bila gotova već 18. listopada 1945. godine, ali se sa suđenjem počelo 20. studenog 1945. godine. Glavni tužitelji su bili: Robert H. Jackson (SAD), Roman Rudenko (SSSR), sir Hartley Shawcross (Velika Britanija) i Francois de Menthon, kojeg će poslije njegove ostavke zamijeniti Kolovoze Champetier de Ribes (Francuska). Iza sudačkog stola su bili: Francis A. Biddle i John I. Parker (SAD), Iona Nikičenko i Alexander Volčkov (SSSR), sir Geoffrey Lawrence i Norman Birkett (Velika Britanija), te Henri Donnedieu de Vabres i Robert Falco (Francuska)… Usput rečeno, suđenje se održavalo u sudnici broj 600 u Palači pravde, koju godišnje svih ovih godina, u prosjeku posjećuje više od 20.000 posjetitelja. Najbrojniji su Amerikanci, koji dolaze da se podsjete kako su nekoć dijelili pravdu u Europi. Na raspolaganju im je čak i “Texas bar”, točno iza povijesne sudnice.
Amerikanci su bili, uistinu, glavni akteri na “Nirnberškom procesu”. Iako je na onoj konferenciji u Londonu, kada je usvajan “Londonski statut” dogovoreno da optužba bude zajednička stvar sila pobjednica, Amerikanci su se nametnuli i parama i dokaznim materijalima, te svojim agilnim šefom optužbe Robertom H. Jacksonom, bivšim američkim ministrom pravosuđa. Danas je, naime, gotovo nepodijeljeno mišljenje da je upravo Jacksonova zasluga što je proces u Nürnbergu postao osnovom modernoga međunarodnog prava. Sve do ovog procesa u Nürnbergu se na “ratni zločin” gledalo kao na neku vrstu pretjerivanja u ratu. Ali, užasi koncentracijskih logora, masovna ubojstva i genocid prisilili su Jacksona da predloži izraz “zločin protiv čovječanstva”.
U Nürnbergu se odustalo i od dotadašnje prakse da se počinjeni zločini vežu isuviše općenito za postupke država. Pristupilo se utvrđivanju individualne odgovornosti političara, šefova država i njihovih pomagača, glavnih i odgovornih u “zločinačkom poduhvatu”, da se poslužimo kategorijom Međunarodnog tribunala za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. I još je nešto uspjelo tada Jacksonu. Usprkos otporu ruskih kolega on se uspio probiti sa idejom da se samo otpočinjanje agresivnog rata tretira zločinom. U službenoj optužbi iz Nürnberga je stajao i crime of agression. Tko je pažljivo čitao i bude tako dalje čitao, uvidjet će da se gotovo svi principi, pravila i rad Tribunala za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u principu temelji na iskustvima “Nirnberških procesa”.
Tužitelj Robert H. Jackson je, inače, održao 20. studenog 1945. godine u sali 600, pred 250 probranih izvještača iz cijelog svijeta, jedan od najznačajnijih govora ikada održanih u sudnicama u ljudskoj povijesti. “Nedjela koja pokušavamo osuditi i kazniti”, kazao je Jackson, “su bila tako zla i sa tako pustošećim djelovanjem da ih ljudska civilizacija nije mogla trpjeti, ostaviti nezapaženim, inače ona ne bi takvo ponavljanje mogla preživjeti”. Jackson je kao “najgori od svih zločina” ocijenio baš zločin “napadačkog rata”. Potom je citirao govor Adolfa Hitlera od 23. svibanja 1939. godine, u kojem je Hitler otvoreno kazao kako će “dati propagandistički povod za izazivanje rata, posve svejedno koliko je uvjerljiv… , jer se pobjednika neće kasnije pitati da li je kazao istinu ili nije”. Hitlerova je, i ne samo njegova logika, bila – “jači ima pravo!”.
(Napominjemo kako se radi o prvom dijelu kolumne, koju možete u cijelosti pročitati na www.milelasic.com)