Svitalo je kad smo kombijem šibenske grupe BluVinil stigli u Kutinu. Kao prava groupie, ja sam s njima sjeo u kombi nakon njihovog koncerta u Zagrebu u Vintidžu. Fan sam njihovih pjesama koje vuku na osamdesete. Volim njihovu osjećajnost iako mi je frontmen i tekstopisac Matej Nakić povjerio da on totalno fejka osjećajnost u svojim pjesmama.
S nama je u kombiju završio i odvjetnik Tomislav, on mi je kupio kartu za koncert u Vintidžu. On je htio s nama u Kutinu jer tamo ga je čekao neki strani klijent za kojeg je morao pokupovati nekoliko kuća u centru i okolici Kutine.
BluVinil trebao je ovdje održati koncert, ali nitko od organizatora nije nas dočekao. Na ulicama Kutine nije bilo ljudi, kafići prazni. Dobro, bila je zora, ali opet čudno da baš nikoga nigdje nema. Jedva smo pronašli trošni hotel u kojem je na recepciji kunjao neki pogrbljeni starac. Na zidu pored police s ključevima bio je obješen vijenac češnjaka. Frontmen Matej rekao je starcu da imaju rezervirane sobe, došli su održat koncert u Kutinu. Na spomen koncerta starom recepcionaru počele su se tresti ruke. Skinuo je vijenac češnjaka sa zida i stavio si ga je oko vrata kao neki starački mister juniverz lentu.
“To ste vi, znači… Ne možete mi ništa. Apage satanas!” starac je iz ladice izvadio raspelo i uperio ga prema nama poput mača.
“Što vam je, gospodine?” zabrinuto ga je upitao Matej.
Umjesto da mu odgovori, starac je izvadio mobitel i nekome otipkao poruku. Ubrzo se u hotelu pojavio neki čovjek u crnom sakou.
“Evo, to su oni, župniče Hren. Oni su predvodnica, prvi su stigli na festival smrti”, stari recepcionar ponovo je uperio raspelo u nas.
Župnik je izvadio iz džepa sakoa bočicu s urezanim križem. Otvorio ju je i prskao nas vodom, izgovarajući:
“Bježi, Sotono, iz ovih svojih zemaljskih podanika koji su kroz svoje pjesme došli na Veliku subotu slaviti osnivanje tvog gnusnog carstva smrti na Zemlji!”
“Ali mi kroz svoje pjesme slavimo samo neke svoje davne, ugasnule ljubavi. Pjevamo o djevojkama uz koje smo mogli postat heroji, ali nismo”, pravdao se pjevač Matej.
“Evo ti na. Ironizirao si ljubavne osjećaje, a Tomas Man je rekao da je ironija glavno oružje đavla. Nije ni čudo što te sad župnici po selima optužuju da pjevaš u čast sotoni”, bocnuo sam Mateja.
Župnik me na to po očima poprskao vodicom. Uplašio sam se da ću oslijepit.
“Šta mene prskaš!? Poprskaj svetom vodicom one župnike što po provincijskim župama napastuju maloljetnike! Oni popločuju put sotoni puno više nego sotonistički bendovi kroz svoje pjesme! Poprskaj i onog nadbiskupa Hranića iz mog rodnog Đakova koji te župnike pedofile ostavlja na dužnosti jer misli da su dovoljno ostarjeli da ih je prošla strast za maloljetnicima!”
“Ne huli! Što to govoriš, sotonin podaniče! Pred Uskrs si došao pljuvati po Katoličkoj crkvi!” župnik me još jednom pokušao poprskati.
“A, vi ste kao onaj vrsni teolog Tonči Matulić koji misli da se radi o nekoj zavjeri. Sumnjivo mu je kako su se mediji baš pred Uskrs raspisali o pedofiliji u Crkvi”, brisao sam oči kao nakon plača.
“Ne, meni je sumnjivo kako ste vi sotonistički bendovi baš na Veliku subotu odlučili nastupit na Heretik festu u Kutini!” odvratio mi je župnik Hren od čijeg mi je prezimena zakrulilo u želucu; asociralo na uskrsni mladi luk, šunku i hren.
“Ali mi ne sudjelujemo ni na kakvom festivalu. Mi imamo samostalni koncert u dvorani”, Matej izvadi crni notes da pogleda kako se zove dvorana.
Problijedi kao da mu je Drakula isisao svu krv.
“Ajme, krivo sam skonta. Pobrkalo mi se od svih tih nastupa. U Koprivnici imamo koncert! Pobrka san Koprivnicu i Kutinu, vidi mene ludoga!” Matej se udario notesom po čelu.
Svi iz benda brzo su se pokupili natrag u kombi i zapičili u Koprivnicu. Ja sam s odvjetnikom Tomislavom pričekao da se nađe sa svojim klijentom. Susret mu je zakazao u ponoć u kući odmah pored crkve Svete Majke Snježane. U noći, obasjana mjesečinom, crkva me podsjetila na Drakulin dvorac u Transilvaniji. Tomislavov klijent bio je iznimno visoki muškarac. Visoko mu je bilo i čelo. Prsti dugi, čvornati, zubi sablasno bijeli. Potpisao je Tomislavu kupoprodajne ugovore. Na engleskom je rekao da je menadžer jednog ded metal benda iz Rumunjske koji će nastupit na Heretik festivalu.
“Pospanci, još spavaju”, pokazao nam je na pet mrtvačkih sanduka poredanih u dnu sobe.
Onda je još jednom pogledao ugovore i promrmljao:
“Dobro je da vaš premijer dozvoljava nama strancima jeftino kupovat kuće po Hrvatskoj. A još bolje je što dozvoljava festivale na kojima se veliča rogatog Monarha. Iz ovog provincijskog gradića proširit će se vladavina besmrtnih ljudi na čitavu Hrvatsku. Pridružite nam se”, zakoračio je prema nama.
Brzo smo izašli iz kuće.
Tomislav je sav problijedio na slabo osvijetljenoj ulici.
“Znao sam da ću kad tad završit kao đavolji odvjetnik. I to baš pred Uskrs!”
“Ma, to je samo neki bogati luđak. Uvijek se takvih nađe na sotonističkim festivalima”, pokušao sam ga utješiti.
wpDiscuz
