Zovu nas u Grčku, Crnu Goru, Albaniju. Ako nas birokrati ne prestanu kočiti, napuštamo Hrvatsku

Tri dana razuzdane zabave na Ultra festivalu nije bilo dovoljno za tri mlade turistice – Danu, Sharol i Lorinu iz Züricha, simpatične i od tuluma još malo pripite djevojke hrvatskih korijena. Stoga su, izravno s poljudskog stadiona, ujutro došle u splitsku luku i hidroavionom tvrtke European Coastal Airlines (ECA) ranojutarnjom linijom odletjele u Novalju, odnosno nastavile tulumariti na Zrću. Iz Splita su poletjele u 7 ujutro, a u zrakoplovu nisu stigle ni napraviti kvalitetan selfie jer su već za četrdesetak minuta bile na svom odredištu, u središtu Novalje. Glasne, vesele i s osmijesima “od uha do uha” istrčale su iz zrakoplova i nastavile s ljetnim provodom za pamćenje.

Do prije nekoliko godina bilo bi posve nezamislivo da se netko iz Splita, još mamuran od partija, može transportirati na Zrće. No, pojavom hidroaviona dalmatinska je obala povezanija nego ikad i to na linijama koje dosad nikada nisu postojale u brodskom ili zračnom prometu.

OD ITALIJE ZA 35 MINUTA Tako se, primjerice, od Italije do Malog Lošinja stiže za 35 minuta, a oko sat vremena traje i put od Splita do Rijeke, na novoj liniji koju je tvrtka ovih dana predstavila i koju je isprobala i ekipa Nedjeljnog Jutarnjeg. Doista je neobičan osjećaj u rano jutro piti kavu u splitskoj luci, a već za sat vremena biti na riječkom Korzu. Vrijeme leta u udobnom zrakoplovu kapaciteta 19 putnika, pak, proleti dosta brzo jer su prizori suncem i morem okupane jadranske obale iz zraka spektakularni. Hidroavionima se brzo i sigurno stiže do Lastova, Hvara, Korčule, Pule, Raba, Zadra, a nikad bliža je i talijanska luka Ancona do koje se također stiže u manje od sat vremena. Usporedbe radi, brodovi koji do iste luke kreću iz Splita truckaju nas oko deset sati, odnosno čitave noći, pa je let hidroavionom DHC Twin Otter samo na toj relaciji napravio pravu revoluciju. Usto, let hidroavionom ne nosi sa sobom stres kakav je prisutan na svim “normalnim” avionskim linijama. Tako nema dugih čekanja na check in, rigoroznih sigurnosnih provjera, rendgena, gužvi… Na ukrcaju je dovoljno pokazati osobnu iskaznicu, kupiti kartu te se popeti u maleni zrakoplov u kojem je nasmiješeni pilot u kratkim hlačicama. Sve podsjeća na prijevoz kakvim egzotičnim otokom, a ne domaćom obalom. Slogan je tvrtke, trajekti su prošlost, danas letimo, a izvršni direktor ECA-e Dieter Klaus Martin objašnjava kako je povezanost ključ razvoja Hrvatske. ECA danas leti s četiri aviona, svakog dana preveze oko četiri stotine putnika na 66 dnevnih letova i Martin kaže kako se učinci vide.

– Recimo, nekretnine u Jelsi na Hvaru porasle su od deset do petnaest posto otkako smo počeli slijetati u Jelsu. Zatim, danas nam na Jadran mogu doći gosti iz Italije samo na produljeni vikend. Ukrcaju se u Italiji, a za manje od sata su na našoj obali ili hotelu. To su velike prednosti po kojima je jasno da je projekt povezivanja obale hidroavionima nešto što Hrvatskoj uistinu treba. Volim Hrvatsku i to je razlog zašto smo operacije pokrenuli odavde. Vjerujem da Hrvatska može biti Karipsko otočje Mediterana, ali je za to potrebna dobra povezanost – objašnjava osnovnu filozofiju tvrtke izvršni direktor Martin.

PILOT, VLASNIK, OSNIVAČ On je njemački pilot te vlasnik i osnivač tvrtke ECA koji se prije mnogo godina zaljubio u Hrvatsku. Pogledavši kartu otoka i turističkih destinacija uvidio je da je naša zemlja sjajno mjesto za razvoj hidroavionskog biznisa i krenuo u avanturu koja ga je, kako će reći, stajala trećinu života.

Tvrtka ECA osnovana je prije čak 16 godina, no bilo im je potrebno punih 14 godina da krenu sa zračnim operacijama. Razlog nimalo simpatičan – birokrati su godinama kočili postavljanje uzletno-sletne infrastrukture na more jer dosad u modernoj Hrvatskoj nitko nije letio hidroavionima pa legislativa nije bila spremna za takav poslovni projekt. Tako su se ECA-ini kadrovi desetljeće i pol borili kako bi administraciji dokazali da su pontonska uzletišta za hidroavione nešto sasvim normalno i sigurno, viđeno u cijelom svijetu, osim u Hrvatskoj. Iako su 2014. godine uspjeli poletjeti i povezali Split i hvarsku Jelsu, Martin nije zadovoljan tempom kojim se razvijaju.

– Mi danas radimo na 25 posto onoga što je bilo napisano u poslovnom planu. Umjesto da letimo s 15 zrakoplova, imamo ih četiri, a zapošljavamo 150 ljudi, iako smo planirali zapošljavati tri stotine osoba. Novac imamo, ne tražimo ničiju potporu, a jedini razlog što ne uspijevamo su lokalni moćnici, odnosno predstavnici lokalne samouprave koji nam ne dozvoljavaju rad u svojim sredinama. Treba nam i po četiri godine da dobijemo koncensiju za neku novu liniju. A sve što želimo je samo da nam dopuste postavljanje naše pontonske uzletno-sletne staze na more. To već godinama pokušavamo, ali bez uspjeha, u Zadru, Dubrovniku i na još niz turističkih destinacija po Jadranu. S druge strane, za usporedbu, mjesto u luci Ancona, koja je jedna od najprometnijih, odnosno najprometnija talijanska pomorska luka, dobili smo za manje od tri mjeseca – objašnjava Martin.

Kaže kako ne može razumjeti ponašanje pojedinih birokrata, pogotovo jer ECA-ine zrakoplove priželjkuju Albanija, Španjolska, Grčka i još niz pomorskih zemalja, dok u Hrvatskoj nisu dobrodošli.

Problem je, kaže, što svatko od gradonačelnika ili načelnika općina zakone tumači po vlastitom nahođenju, što dovodi do konfuzije.

NE TREBA NAM NOVAC – Opet, kažem, mi nismo tvrtka koja nešto traži od sustava. Ne treba nam novac, ne treba nam nikakva vrsta potpore jer imamo jasnu poslovnu strategiju, investitore i mogućnost daljnjeg razvoja projekta. Dosad je u ovaj posao uloženo oko 20 milijuna eura, odnosno 35 milijuna kada se zbroji i cijena kupljenih zrakoplova. Svake godine uplaćujemo milijune kuna u državni proračun za plaće radnicima, sve naknade i davanja koja su propisana zakonom. Zapošljavamo 150 ljudi i to preko čitave godine, na lokacijama poput otoka gdje se godinama ne otvaraju radna mjesta. Na svakom otoku gdje smo postavili svoj aerodrom puno radno vrijeme radi šest do osam ljudi. Sve što želimo je koncesija za postavljanje pontonskih staza i prateće infrastrukture. Nije mi jasno zašto je to takav problem – kaže Martin.

Zanimljiv je primjer linije Split – Rijeka, na kojoj smo letjeli i koja je u povratku za Split imala tek jednu putnicu osim ekipe Jutarnjeg. Razlog je, kaže Martin, vrlo jednostavan – nestabilnost oko koncesije onemogućava im marketing linija.

– Svaki avioprijevoznik na svijetu može već u prosincu obavijestiti svoje putnike da u lipnju otvara novu liniju te početi prodavati karte. Mi ne jer do posljednjeg trenutka ne znamo hoće li nam odobriti koncesiju ili ne, tako da tek posljednjeg dana, kada smo postavili pontonsko sletište, možemo biti posve sigurni da ćemo voziti tu liniju. Takvo je poslovanje nemoguće – objašnjava Martin kojem nije jasno ni zašto se Vis godinama žali da su “u izolaciji”, a ne odgovaraju na zahtjeve za koncesijom ECA-e. Ta šutnja administracije, odnosno višemjesečni periodi u kojima Uprava ECA-e ne dobiva nikakav, ni pozitivan ni negativan, odgovor na svoja traženja, nešto je što Martina najviše frustrira.

– Meni je postalo neugodno našim stranim investitorima objašnjavati da nam nekoliko mjeseci nije odgovoreno na molbu za koncesijom. Ne znam kako da im to kažem – kaže.

Volio bi kada bi mu lokalne vlasti Zadra, Visa, Dubrovnika i svih drugih gradova na obali otvorile svoja vrata jer bi, smatra, to bilo od koristi za sve. Nedavno mu je, priča nam, stigla grupa investitora iz Dubaija. Silno ih je zanimalo koje će nove linije ECA otvoriti. Htjeli bi graditi četiri luksuzna hotela na obali, no uvjet im je da hoteli budu na lokacijama koje su zrakoplovno povezane jer njihovim “gostima ne pada na pamet satima ploviti do otoka na kojem je hotel”. To je samo jedan od načina na koji bi ECA, kaže Martin, pomogla oporavku hratskog gospodarstva i ojačala domaći turizam. Također, u planu je i povezivanje Dubrovnika s destinacijama u Albaniji, ali i Italijom.

SPORI I NEISPLATIVI Osim što su spori, trajekti su, kaže Martin, i neisplativi. Navodi tako podatak po kojem je prosječan broj putnika na liniji prema Lastovu, kada se pogleda cijela godina, samo dvanaest.

– Mi možemo biti brži i učinkovitiji te isplativiji. Samo nam je potrebna infrastruktura. Otkako postojimo, 15 godina gledam hangare vojne baze u Divuljanama. Od dva, jedan je uvijek prazan, vrata se ne otvaraju i jasno je da nije u upotrebi. Godinama pišemo svim mogućim institucijama da nam iznajme taj hangar kako bismo dobili centar za održavanje svojih zrakoplova, no to nikako da se dogodi. Zbog te smo situacije prisiljeni zrakoplove popravljati na otvorenom, nekad i po kiši, na rampi u Divuljama. No postoje radnje održavanja koje nije moguće napraviti na otvorenom, a u nekim slučajevima i sigurnosni propisi zahtijevaju da se nešto radi u hangaru. U svim takvim situacijama mi moramo letjeti u Švicarsku, gdje nam je najbliži servis, umjesto da sve odradimo ‘kod kuće’. To, naravno, iziskuje veće troškove i smanjuje isplativost projekta – kaže Martin.

Stoga se u ECA-i ne usuđuju dati projekcije kako će i hoće li uopće razvijati dodatne linije. Kažu da je vrlo teško reći kako će kompanija izgledati u ovo vrijeme za godinu dana.

DAJTE NAM SLOBODE – Umorni smo, dosta nam je borbe s vjetrenjačama koja nikada ne prestaje. Naši investitori također traže sigurnost za svoje ulaganje. Zovu nas iz Crne Gore, Albanije, a ulagači razmišljaju i o prebacivanju zrakoplova u Grčku. Naprosto, do sada smo mislili imati 15 zrakoplova i pokriven cijeli teritorij Jadrana, a to nikako ne uspijevamo postići. Imamo kapacitete, treba nam samo malo slobode. Uporan sam i ne želim odustati od Hrvatske jer mislim da ima ogroman potencijal, ali pitanje je koliko dugo ćemo moći izdržati s ovakvim uvjetima poslovanja – otvoren je Martin.

Dok razgovaramo, nebo iznad splitske luke ispunjava se zvukom zrakoplova. Atraktivan hidoravion elegantno slijeće na more dok ga turisti oduševljeno fotografiju. Takav se prizor u splitskoj luci viđa svakodnevno svakih sat-dva. Hidroavioni neprestano odvoze i dovoze goste iz različitih turističkih središta, pa splitska luka (hidroavioni inače polijeću i s uzletišta u Resniku nadomak Trogira, no mnogo je popularnije sletište u gotovo samom srcu grada, u luci) izgleda življe i zaposlenije nego ikad. Teško je povjerovati da bi se ta slika mogla ugasiti samo zbog nekoliko pojedinaca u vrhu lokalne samouprave, tih nekoliko načelnika koji ne uviđaju mogućnosti razvoja koju donosi ovakav način prijevoza Jadranom.

– Teško je to reći, ne znam što će biti. Ali da, aktivno razmišljamo što ćemo i kako dalje učiniti. Ponavljam, ne želim odustati jer je ovo projekt u koji sam unio dobar dio svog života i u interesu mi je da ostanemo u Hrvatskoj. Borit ćemo se i nadam se da ćemo u tome uspjeti – zaključuje izvršni direktor European Coastal Airlinesa