“Srbi imaju RS, Bošnjaci imaju FBiH, a Hrvati putovnice.” Ovako je trenutačnu političku poziciju Hrvata u BiH sažeo politički analitičar portala Dnevno.ba Jurica Gudelj.
Radi se, zapravo, o stavu koji ima i vladajući HDZ BiH, koji je, prije nekoliko dana objavio priopćenje u kojem podsjećaju kako su Bošnjaci uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma “isticali kako ne žele podijeljenu zemlju”, ali i to da “baš ne žele niti dijeliti vlast sa svojim neprijateljima Srbima te su predlagali labavi savez dvaju entiteta po kojem bi Srbi sami upravljali svojim poslovima u Republici Srpskoj. ”
______piše: Vuk Bačanović l standard.rs
Kada su odnosi sa Srbima definirani, ističe se dalje u priopćenju, Bošnjaci “vlast također ne žele dijeliti niti s Hrvatima u Federaciji BiH, što će u najvećem dijelu uzrokovati današnji neravnopravni položaj hrvatskoga naroda u BiH”.
Priopćenje koje nosi naslov “Bošnjaci ne žele dijeliti vlast ni sa Srbima ni s Hrvatima” nije bilo usamljeno. Radilo se o reakciji na sastanak Dodik-Izetbgović na koji hrvatski član Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH, Dragan Čović, interesantno, nije bio pozvan i na kojem su srpske i bošnjačka strana usuglasile stavove oko tzv. Mehanizma koordinacije, neophodnog za nastavak europskih integracija BiH.
Gnjev HDZ-a nije bio plod samo ovoga sastanka i, praktično, beznačajnog birokratskog dokumenta. Riječ je o tome da je koalicija SDA-SBB u Zastupničkom domu Federalnog parlamenta, uspostavila blok s bošnjačko- “multietničkom” ljevicom SDP-om i Demokratskom frontom (DF) i počela, u svim pitanjima, preglasavati HDZ.
Iako je Milorad Dodik u velikom intervjuu za bh izdanje zagebačkog Večernjeg lista izjavio da će njegova čvrsta suradnja s čelnikom HDZ-a, ostati nepromjenjena, a Bakir Izetbegović glumio konstruktivnost, Čović je reagirao neočekivano svojim standardnim manirima i mirnoćom.
Najprije su hrvatska veteranska udruženja izašla s priopćenjem da Hrvatima pripada pravo na ni manje ni više od onoga što imaju druga dva naroda u BiH, to jest na vlastiti entitet. Potom je Čović strahovito ponizio Izetbegovića, ne došavši na ugovoreni sastanak, u svrhu izglađivanja odnosa, u Konjicu, iako ga je delegacija SDA, čekala punih 40 minuta, da bi naručene bureke i ribu, na kraju, pojeli prisutni, gladni novinari.
Iako je Čović poslije tvrdo da je riječ o nesporazumu, izvori bliski njegovom kabinetu tvrde da je zaista ljut kao i nikada prije. Posebno zog toga što “povijesni sporazum” Izetbegović-Dodik podržavaju i strani birokrati, koji su ga time, kao najdosljednijeg zagovornika EU integracija, pustili niz vodu i politički obezvrijedili.
Međutim, situacija je daleko ozbiljnija. Radi se o početku kulminacije bošnjačko-hrvatskih razmirica u Federaciji BiH, primirenih Washingtonskim sporazumom, koji je prekinuo građanski rat HVO-a i AR BiH i ponovo započetih 2000. ustavnim reformama Roberta Barryja nekadašnjeg šefa misije OESS-a u BiH, koje je od 2002. . u djelo provodio visoki predstavnik MZ Paddy Ashdown.
Radi se o odredbi prema kojoj se Dom naroda Federalnog parlamenta popunjava iz reda delegata kantona dovela je do situacije da u županijama s bošnjačkom većinom bošnjačke ili građanske socijal-liberalne stranke mogu istaknuti bilo kojeg kandidata kojeg izaberu Bošnjaci, pa čak i onog koji je Bošnjak, ako se on za tu priliku izjasniti kao Hrvat, koji onda u Domu naroda, po nalogu stranaka iz većinski bošnjačkih kantona, može poslužiti kao instrument preglasavanja izaslanika iz većinski hrvatskih kantona.
Ovakva mogućnost, a zatim i dvomandatno biranje SDP-ovca Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH većinskim glasovima Bošnjaka, doveli su do trajnog animoziteta Hrvata prema savezu s Bošnjacima, koji poprima tolike razmjere da se u mostarskim kuloarima može čuti priča da bi hrvatskim županijama bilo politički oportunije da se pripoje Republici Srpskoj, ukoliko bi im vlasti ovoga entiteta priznale pravo na posebnu izbornu jedinicu, financijsku i prosvjetnu autonomiju.
To mogu biti tlapnje, ali tlapnje koje svakako ukazuju stupanj mimoilaženja među nekadašnjim političkim i ratnim saveznicima. SDA i HDZ su, slijedeći neke ranije političke tradicije, organizirale nelegalni referendum za otcjepljenje BiH od Jugoslavije. Dakako da su, u tom procesu, i jedna i druga strana gledale isključivo vlastite interese, ali je očito da su se s mrtvorođenčetu zvanim BiH ponajviše unesrećili Hrvati, budući da im se sudbina veže za jedini neostvreni politički cilj Franje Tuđmana: teritorijalno proširenje Hrvatske.
Štoviše, neovisna BiH je ponajviše doprinijela konačnom razdvajanju interesa dvije etno-konfesionalne grupe. Iako će narodnjačke bošnjačke elite u javnosti i dalje nastupati sa stavom da se mora poštovati izborna volja hrvatskog naroda, svako, barem površno, upućen u sadržaje sastanaka različitih frakcija bošnjačkih partija zna da se neproklamovani ciljevi Sarajeva sastoje u eliminaciji Hrvata kao ozbiljnog političkog takmaca i njihovo de-facto svođenje na nacionalnu manjinu, koja će se, zahvaljujući hrvatskim dokumentima, postupno iseljavati u Hrvatsku, što implicira da bi Bošnjaci, vremenom, kontrolirali cjelokupnu Federaciju, odnosno 49 posto teritorija.
Budući da su u HDZ-u vrlo dobro obaviješteni o ovakvim nastojanjima bošnjačke elite, svako trajno bošnjačko-hrvatsko sporazumijevanje je, zbog sveopćeg nepovjerenja i bošnjačke pozicije jačeg, osuđeno na propast. Tako je, konačno, završena politička ljubav započeta još u 19. stoljeću kada su rasistički pravaški i nešto umjereniji hrvatski nacionalistički krugovi maštali o dvokonfesionalnoj katoličko-muslimanskoj hrvatskoj naciji, a koju je Ustaški pokret, preko noći, pokušao realizirati nakon uspostave NDH.
I doživio fijasko, što zbog prebrze propasti ustaške države, što zbog nevoljkosti velikog dijela muslimanske uleme i intelektualnih krugova da se, osim oportunistički i protokolarno, priklone hrvatstvu kao izrazito rimokatoličkom ideološkom proizvodu. Danas je od cijele priče preostao samo crnokošuljaške-tragikomični lik Gačanina Zlatka Hasanbegovića u Hrvatskoj, ponekog pravaša u Zapadnoj Hercegovini i određenih unitarističkih krugova u Sarajevu koji, unatoč narodnjačkom ili nešto više socijal-liberalnom bošnjačnju i dalje simpatiziraju ustaškog komandosa, zapovjednika HOS-a, Blaža Kraljevića, samo zbog toga jer je, za razliku od HVO-a, iskazao lojalnost Aliji Izetbegoviću.
Simptomatično, njegovu je sliku u svome kabinetu držao Željko Komšić, ta bošnjačko-hrvatska jabuka razdora. Kada se sve rečeno uzme u obzir, jasno je da od neke nove bošnjačko-hrvatske osovine nema ništa.
Zbog čeg bi Hrvati dopustili Bošnjacima da se, eventualno, obračunaju s Republikom Srpskom i Srbima generalno, pa da onda postanu još ugroženija manjina u bošnjačkoj državi? Može se reći da je “ljubav” zaršila baš kao što je i počela 1899., kada je mladi Antun Radić, bilježio napredak hrvatske tari među bosanskim i hercegovačkim muslimanima, te zabilježio svoj razgovor sa Mustaj-begom Kulenovićem.
” ‘Čuj, Moj Muhamed (Muhamed-beg Kulenović op.a.) kaže, da je Hrvat. I ja bih bio, samo ne znam, što je to. Ja se bojim, da ne bude i gore. Reci mi ti pravo, što je T’o “. (…) Kad me je ono pitao za Hrvate, rekao sam mu, da se čudim, što je zaboravio to ime: ‘ta ovo je (današnja Bosanska Krajina op.a .) – rekoh bila Hrvatska prije tri sta i toliko godina. ‘A on mi odvrati:’ A što ti mi znamo Ja znam, da sam Turčin, pa eto. ‘
Nema sumnje da će birokratski Mehanizam koordiacije na kraju biti dogovoren sa svim hrvatskim primjedbama i zahtjevima, ali to neće promijeniti mnogo puta demonstriranu realnost u 117 godina koje su protekle od ovoga razgovora, a to je da je svaki pokušaj približavanja Bošnjaka i Hrvata, najprije ljutih krajišnika svojih imperija, pa tek onda lokalnih pregovarača, unaprijed bio osuđen na propast.
wpDiscuz