Zašto tako rado vjerujemo teorijama zavjera?

Kad ljudima uskratite istinu, prava objašnjenja i transparentne odgovore, oni će potražiti alternativna rješenja i otvorit ćete vrata teorijama zavjere. Teorije zavjere daju smisao nečemu što se može činiti besmislenim. Kažu vam da ste usamljeni jahač u borbi protiv zla koje susrećete samo u filmovima o superjunacima. Kreiranjem udobne nestvarnosti, ograđujete se od neudobne stvarnosti.

Na uporna pitanja javnosti da im ‘mostovci’ kažu imena svojih zastupnika na koje je SDP navodno vršio pritisak uoči odluke kome će se prikloniti, članica Mosta, Ines Strenja-Linić uporno je odbijala odgovoriti o kome je riječ, neodređeno mantrajući kako ‘oni koji su to činili jako dobro znaju tko su’ te da time žele ‘zaštititi svoje članove, jer to zaslužuju’. U svojoj božićnoj poruci hrvatskom božjem stadu, Božo Petrov je na Facebooku dramatično poručio da se njegova ekipa ‘našla nasred oceana, a morski psi im se približavaju’…

Optužbe su pale, ali tko, što, gdje i kada se dogodilo, ako se dogodilo, glasači nisu zaslužili znati, pa mogu samo nagađati, izmišljati, pretpostavljati, konstruirati.
‘Kad ljudima uskratite istinu, prava objašnjenja i transparentne odgovore, potražit će alternativna rješenja i otvorit ćete vrata teorijama zavjere’, kaže britanski psiholog Rob Brotherton, autor novoizašle knjige ‘Suspicious Minds’ (Sumnjičavi umovi) koja istražuje psihološke razloge našega vjerovanja u urote.

Mostovci su očito odbili izaći s istinom, jer istina obvezuje. Kad je javnosti nepoznati biznismen Tihomir Orešković pao s neba za mandatara, na društvenim mrežama su odmah osvanule teorije o tome čiji je igrač, tko ga šalje, zašto i koji su njegovi motivi da ‘s velike plaće padne na malu’, kako kaže Petrov. Stoje li iza njega masoni, Opus Dei, globalni kapital, farmaceutski lobi, veliki igrači Novog svjetskog poretka, koji orkestriraju sve, pa i budućnost male Hrvatske?

Naravno, teorije zavjere nisu naša specijalnost, a naša mučna postizborna sapunica tek je mali dio stresne svakodnevice u koju se umočio svijet te u strahu pred neizvjesnim i nepoznatim, neki nude svoja objašnjenja. ‘Takva objašnjenja daju smisao nečemu što se može činiti besmislenim. Ona vam kažu da ste među izabranima, svjesni velike sheme koju drugi ne žele ili ne mogu vidjeti. Kažu vam da ste usamljeni jahač u borbi protiv one vrste zla koju srećete samo u filmovima o superjunacima’, kaže Rob Brotherton.

Mračne teorije urota omiljena su tema krimi-romana, filmova (što bi bez njih James Bond) i TV-serija, od kojih je najnovija – izuzetno hvaljena BBC-ijeva ‘London Spy’ autora Toma Roba Smitha (sporednu ulogu igra i naša Zrinka Cvitešić) – prema mišljenju nekih kritičara, ‘spektakularan primjer paranoidnog stila’. No stvarne teorije zavjere nerijetko su spektakularnije od fikcije. Iako je ISIL preuzeo odgovornost za suludi pokolj u kalifornijskom San Bernardinu početkom prosinca, u kojem je muslimanski bračni par ubio četrnaestoro građana, odvjetnik obitelji ubojice Sayeda Farooka odmah se požurio s izjavom o ‘namjernom incidentu koji će ubrzati donošenje zakona o kontroli oružja ili potaknuti predrasude i mržnju prema muslimanskoj zajednici’.

Nakon nestanka zrakoplova Malaysia Airlinesa, medijima su kružili različiti scenariji: srušili su ga Rusi, bila je to neka vrst pokusa, zrakoplov zapravo nije postojao, a CNN je pitao nije li završio u crnoj rupi. Teorija chemtrailsa po kojoj zrakoplovi, osim uobičajenih nusprodukata izgaranja mlaznog goriva, ispuštaju i kemijske, a možda i biološke agense u svrhu podčinjavanja ili trovanja ljudi, stigla je i do nas, pa su neki objavili detaljne studije o ‘trovanju naroda preko neba u Hrvatskoj’, na bazi analize snimki prelijetanja aviona iznad Splita. Jedna teorija kaže da su vlade nekih svjetskih sila namjerno proširile ebolu i AIDS zbog kontrole populacije, a druga da je američka Agencija za hranu i lijekove odbila jeftinu supstancu laetrile, dobivenu iz marelica, kao učinkovit lijek protiv raka, zbog zaštite interesa velikih farmaceutskih kompanija…

Prema jednoj ‘dokazanoj’ teoriji, tornjevi njujorškog World Trade Centera nisu srušeni zrakoplovima, nego kontroliranom eksplozijom, a Pentagon je pogođen navođenom raketom. Po drugoj su teoriji oteti zrakoplovi bili nakrcani eksplozivom i usmjereni na ciljeve daljinskim upravljanjem. Po trećoj su putnici otetih letjelica ubijeni ranije i bačeni u ocean, po četvrtoj su bili dio planirane zavjere i nakon katastrofe nastavili živjeti pod novim identitetom, a iza napada je stajao Izrael, želeći time natjerati SAD u konflikt s Arapima. Sve to zvuči blesavo, no jedno ispitivanje iz 2006. pokazalo je da je svaki treći Amerikanac vjerovao da je prste u napadu 9/11 imala Busheva administracija kao izliku za invaziju na Irak.

Ali takve nas reakcije ne trebaju iznenaditi, piše urednik Guardiana, David Shariatmadari, jer se one ponavljaju nakon svake velike, uznemirujuće i zbunjujuće tragedije. Uz povrijeđenost i tugu, javlja se sumnja da iza nje stoji neki veliki, tajanstveni razlog, kao u slučaju pariškog masakra, kada je na blogovima odmah iskrsnula teorija o tzv. ‘false flag’, operaciji pod krivom zastavom, koja počiva na ideji da su napad organizirale zapadne sile, da pokažu do kuda može ići ISIL.

‘Kad god se dogodi nešto neuobičajeno, skloniji smo vjerovanju da se to zbilo s nekom (višom) namjerom i da je to netko planirao, nego da je bila riječ o običnoj nesreći, kaosu ili kakvoj neželjenoj posljedici. Teško je povjerovati da se neki usamljeni vuk, Lee Harvey Oswald jednoga jutra jednostavno probudio, ubio najmoćniju osobu svijeta i američku povijest okrenuo u nekom drugom smjeru’, kaže Rob Brotherton.

Potreba za takvim objašnjenjima je prirodna posljedica načina na koji se razvijao naš mozak – objašnjava on – tvrdeći da se korijeni toga mogu nazrijeti u ranom djetinjstvu: upitate li dijete zašto netko kiše, odgovorit će da to čini zato što mu se sviđa. Tek nakon četvrte ili pete godine počinje učiti da sve što netko čini, ne čini namjerno. Odrastanjem smo u stanju premostiti takav automatski zaključak, ali istraživanja pokazuju da on u nama ipak ostaje u manjoj ili većoj mjeri. Kao kod pijanca: ako ga trijeznog netko gurne i prolije mu piće, primit će to kao običnu nespretnost. Dogodi li se to nakon četvrtog-petog pića, pijanac je spreman na svađu, neki čak na obračun oružjem.

Zašto se teorije zavjere šire brže no ikada? Budući da globalne događaje danas pratimo 24 sata, u realnom vremenu, pred nama stalno raste brdo kriza i kaosa koje moramo prožvakati, a u slučaju da ne vjerujemo službenoj verziji događaja, svoje sumnje možemo odmah s drugima podijeliti na društvenim mrežama. Teorija zavjere bilo je oduvijek i njihova je raširenost ostala ista do danas, tvrdi britanski psiholog Viren Swami, a zahvaljujući internetu, promijenila se samo brzina nastajanja. Promijenila se brzina nastajanja, ali i nestajanja, jer je internet danas inkubator konspirativnih teorija, ali i njihov protulijek, budući da je većina informacija dostupna odmah i svakome.

Iako su teorije zavjere odavna dio političke kulture, ozbiljnija istraživanja o njihovoj prirodi počela su tek devedesetih godina prošloga stoljeća. Tako su američki istraživači J. Eric Oliver i Thomas J. Wood u istraživanju naslovljenom ‘Konspirativne teorije i paranoidni stilovi masovnog mišljenja’, došli do saznanja da svaki drugi Amerikanac vjeruje u barem jednu teoriju urote te da se mnoge od njih razlikuju po ideologiji i utemeljenosti. Za razliku od mnogih teoretskih nagađanja, oni su zaključili da potreba za zavjereništvom nije posljedica autoritarnosti, neznanja ili političkog konzervativizma, nego psihološka spremnost da se vjeruje u neviđeno. Tražeći vezu između genetike i temeljnih političkih stavova, istraživači također propitkuju vezu između konspirativnog razmišljanja i gena. Istraživači Jan-Willem van Prooijen i Michele Acker pak sklonost vjerovanju u teorije zavjere povezuju s ljudskom potrebom za kontrolom.

Vjerovanje u teorije zavjere ima i mnoge loše strane. Loše su ako vjerujete da su klimatske promjene obmana znanstvenika, koji time gnjave zagađivače dodatnim troškovima. Ali ima i dobre, jer ‘kada bismo prihvatili zdravo za gotovo sve što nam kažu naše vlade ili farmaceutske kompanije, bili bismo stado ovaca’, kaže psihologinja Karen Douglas.

Ima još nešto. Izmišljanjem zavjera oslobađamo sebe odgovornosti. Ako je kreator problema netko izvan našeg dosega i moći, neka mračna organizacija, neka golema korporacija, neki strašni moćnik, mi mali, obični, ne možemo ništa učiniti. Kako netko reče, kreirajući udobnu nestvarnost, ograđujemo se od neudobne stvarnosti.