Europski sud za ljudska prava je u prosincu 2009. u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (BiH) presudio da Ustav i Izborni zakon BiH krše Europsku konvenciju o ljudskim pravima i njene protokole. Naime, bosanskohercegovački zakoni propisuju izjašnjavanje pripadnosti bošnjačkom, hrvatskom ili srpskom narodu kao uvjet za kandidaturu na političke pozicije člana Predsjedništva i delegata u Domu naroda BiH.
Iza međunarodnog interesa za ovaj slučaj stoji moralno zgražanje. Kako jedna država u današnjoj Europi može spriječava Roma ili Židova da se kandidira za šefa države? Nije li to onda rasistički ustav?
Četiri godine su prošle od kada je presuda donesena. Ustav i Izborni zakon BiH nisu promijenjeni. Vijeće EU je u prosincu 2010. poručilo političkim liderima u BiH da je provedba presude uvjet za “kredibilnu aplikaciju” za članstvo EU. Od tada EU upozorava da će ovo pitanje, ako ne bude riješeno, blokirati put zemlje ka EU.
Najutjecajniji bosanskohercegovački političari su 1. listopada 2013. otputovali u Bruxelles i dogovorili se o “principima za pronalaženje dogovora.” Postavili su 10. listopada kao novi rok za pronalaženje dogovora.
Ipak, vrlo je vjerovatno da dogovora neće biti. U tom slučaju pitanje koje se postavlja pred EU je: šta je sljedeće? U ovom dokumentu ESI zagovara da je trenutna politika EU – blokiranje puta BiH ka EU zbog ovog pitanja – i nepravedna i kontraproduktivna. Tri su razloga za ovakvu poziciju:
Slučaj Sejdić-Finci nije pitanje institucionalnog rasizma.
Južnoafrički apartheid je imao rasistički izborni sustav. Bosna i Hercegovina ga nema. Nemaju ga ni Belgija ni Južni Tirol, bez obzira što zakoni u obje zemlje propisuju u nekim slučajevima, kao iu BiH, obvezu izjašnjavanja pripadnosti nekoj od zajednica. Samo u BiH pripadnost određenom narodu nije zakonski definirana. Ostavljajući svakom pojedincu punu slobodu da sam odredi svoj identitet, ali i da ga u budućnosti promjeni, bosanskohercegovački sustav je puno liberalniji i od belgijskog i južnotirolskog sustava. I za razliku od Cipra, pripadnost određenom narodu u BiH nije vezana ni za jedan objektivni kriterij, kao što je religija ili pripadnost roditelja nekom narodu. Činjenica je da je EU 2004. podržala glasovanje zasnovano na podjeli na zajednice i pohvalila UN-ov plan Kofija Annana za Cipar, koji je kao osnovu imao iste principe na kojim je zasnovan Ustav BiH.
Bosna i Hercegovina ne krši temeljna ljudska prava.
Centralno i najkompliciranije pitanje izbora članova Predsjedništva BiH ne krši prava koja proizlaze iz Europske konvencije o ljudskim pravima. Ono predstavlja kršenje protokola 12 Konvencije, koji proširuje primjenjivost zabrane diskriminacije s “prava i sloboda predviđenih konvencijom” na “sva prava određenih zakonom”. Ovaj protokol je dosad potpisalo samo 8 od 28 zemalja članica EU.
Sejdić-Finci nije pitanje sustavnog kršenja međunarodnih obveza od strane BiH.
Razina provedbe presuda Europskog suda za ljudska prava BiH je bolji nego većine zemalja članica EU.
Iz navedenih razloga razloga neprovođenje presude u slučaju Sejdić i Finci ne može opravdati blokadu BiH da preda aplikaciju za članstvo EU. Same reforme koje EU očekuje od BiH nisu tražene od drugih zemalja koje su aplicirale za članstvo, a još manje od zemalja članica EU.
Sastanak u Bruxellesu koji će biti održan 10. listopada bi trebao biti posljednji takve vrste. U najboljem slučaju BiH lideri će dogovoriti rješenje. Ali ako se to ne dogodi, onda EU treba preispitati svoju trenutnu politiku i zahtjevati od BiH da provede presudu Suda za ljudska prava kao dio šire reforme ustava koju će provesti tijekom procesa pridruživanja. Provedba ne ne bi trebala biti preduvjet. Postavljanje iste kao takve bila je pogreška.
esiweb.org l European Stability Initiative