Kada sam u Dnevniku Televizije Herceg Bosne čestitao rukometnoj reprezentaciji Hrvatske na pobjedi nad Norveškom i plasmanu u finale Europskog rukometnog prvenstva- pogriješio sam. Rekao sam: “Herceg-Bosna je, pardon Hrvatska, u finalu Europskog rukometnog prvenstva…”. Umjesto strane (francuske) riječi “pardon”, trebao sam uporabiti hrvatsku- “ispričavam se” ili “oprostite”. Jezikoslovci, naime, preporučuju, kada god imate odgovarajuću riječ u vlastitom jeziku da bi ste iskazali neku misao, ne koristite tuđu, stranu.
Piše: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis
Ali, ono što je otišlo u eter ne može se ispraviti. Sve ostalo je namjerna pogreška. Iskoristio sam, naime, trenutak ogromne medijske pozornosti prema hrvatskim rukometašima da kažem; da, i mi (Hrvati iz BiH) smo dio tog (hrvatskog) uspijeha. Jer smo jedan narod, nepravedno i neprirodnom granicom podjeljen, što je posljedica povijesnih okolnosti. Toj nepravednosti i neprirodnoj razdvojenosti suprostavljali smo se i suprostavljamo prirodnošću- zajedništvom, kad god je (bilo) potrebno. U ratu, da Hrvati nisu organizirali svoj entitet, svoju vojsku i da nije bilo pomoći sunarodnjaka im s druge strane granice, u BiH bi ostali samo tragovi našeg postojanja. Ali isto tako Hrvati u BiH nisu branili samo sebe, već i Hrvatsku. Kao što bez pomoći Hrvatske u ratu, danas ne bi bilo Hrvata u BiH, tako bez Hrvata iz BiH, bez Herceg Bosne, ne bi bilo ni Hrvatske.
Hrvatsko zajedništvo, unatoč granici koja nas razdvaja, u miru je, pak, ne prvi put, i ne samo u rukometu i sportu općenito, dovelo hrvatsku naciju među najuspiješnije u Europi i svijetu.
Nisam želio prenagalasiti ulogu hrvatskih rukometaša iz BiH, preciznije iz Hercegovine u iznimnom sportskom uspjehu hrvatske nacije, kada sam rekao; “Herceg- Bosna je u finalu Europskog rukometnog prvenstva…”, mada oni čine gotovo polovicu prvog rukometnog tima “Lijepe naše”.
To je, zapravo, bila nužna hiperbola da bi skrenuo pozornost na nas, na naše postojanje- da bih rekao da tu smo. Bez nas, bez naših darovitih, srčanih, izvrsnih momaka – Muse, Karačića, Ševe, Marića, Mandića, Šarca, Hrstića- s ove strane granice, ne bi bilo ni ovog iznimnog hrvatskog sportskog uspjeha, kao što ga ne bi bilo ni bez ostalih hrvatskih rukometaša. Svi su naš, zajednički, ponos.
Na jednak način bili smo dio povjesnog uspijeha hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu. Sjetitete se hrvatskih reprezentativaca iz BiH; Rakitića, Kovačića, Lovrena, Ćorluke…
Treba li spominjati da su najveći hrvatski književnici i znanstvenici – poput Ive Andrića, Vladimira Preloga, A. B. Šimića,… Hrvati, koji su, ponavljam, stjecajem povijesnih okolnosti živjeli, također, s ove strane granice.
A Herceg Bosna, zašto, netko će reći, nju spomenuh. Zato jer je dio našeg identiteta i simbol našeg političkog subjektiviteta. Neostvarena težnja, ono što nam brane i sotoniziraju, gaze, da kroz svoju republiku, kao federalnu jedinicu u BiH, ostvarimo slobodu kao suveren narod, da raspolažemo svojim resursima i razvijamo se kao zajednica, ne na štetu drugih, već surađujući s drugima, u svim aspektima života.
Nekima je normalno da u BiH, zemlji tri naroda postoje dva entiteta dvije federalne jedinice, jedna većinski srpska i druga većinski bošnjačka, a nije im normalno da postoji i treća- većinski hrvatska. Tu želju, težnju za jednakošću s druga dva naroda takvi nazivaju fašizmom. Za takve je obespravljivanje Hrvata, izborom Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, kao i pravljenje vlasti bez onih koje Hrvati izaberu- demokaracija, europska vrijednost. Na svaki spomen Herceg Bosne iz takvih prokulja mržnja prema Hrvatima. Takvi što kao vole Hrvatsku, a preziru Herceg Bosnu- kao simbol hrvatske težnje za ravnopravnošću u BiH- najblaže rečeno lažni su domoljubi. Ustvari kroatofobi.
No, njihova mržnja njihov je problem. Mi ostali radujemo se uspjehu hrvatskih rukometaša i s veseljem ih očekujemo i u Mostaru- sa zlatnim medaljama oko vrata. A ako budu i srebrne sijat će zlatnim sjajem. Za Hrvatsku i Herceg Bosnu./HMS/
wpDiscuz