Požar u kojem je izgorjela čuvena pariška katedrala nije tragedija samo za Francusku i Europu nego i za cijeli svijet.
S prof. dr. Draženom Juračićem, redovnim profesorom na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu i doc. dr. sc. Ivanom Čapeta Rakić, profesoricom na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, popričali smo o značaju katedrale Notre-Dame za svjetsku baštinu te pomalo nagađali o rokovima obnove i uzrocima jučerašnjeg požara. Počeli smo s profesorom objašnjenjem zašto ga je toliko očarala.
“Notre-Dame je glavna crkva u gradu koji je godinama bio glavni grad svijeta”
“Bio sam dva mjeseca u Parizu 1965. godine i ta crkva mi je bila jedna od motivacija da studiram arhitekturu. Zbog svoje impostacije, otoka na kojem je, ali i zbog svoje ljepote. I zbog važnosti”, počinje Juračić “polusentimentalnu i poluamatersku” priču, a mi ga molimo da čitateljima, ako već ne znaju, obrazloži otkud ta važnost. Što nagorjelu katedralu čini iznimnom?
“Ona je glavna crkva u gradu koji je godinama bio glavni grad svijeta. To je iznad svih drugih ili paralelno s drugim karakteristikama i kvalitetama koje ima. Spada u najbolje od francuske gotike koja je najbolja od svih drugih gotika, jer je izmišljena u Francuskoj. Osim toga, njezinoj je popularnosti jako doprinio i Victor Hugo, ona je opće mjesto i u filmovima, ne samo u literaturi. Njezino značenje ima više razina. Uz ostalo i religiozno, za one koji vjeruju”, tumači Juračić.
Nekome će možda biti čudno stavljanje religiozne dimenzije na kraj popisa posebnosti jedne crkve pa Juračić dodaje: “Ja sam ateist koji je predan posjećivanju crkava. Mislim da su one supstrat naše civilizacije, silno ih je interesantno i jako ugodno posjećivati. Cijeli razvoj zapadne arhitekture ide kroz arhitekturu hramova i, poslije, crkava. To je baza na kojoj arhitektura stoji. Razvoj stilova i razvoj arhitekture se tumači kroz razvoj tipologije crkava sve do 20. stoljeća. I to jesu najimpresivnije građevine. Imaju unutrašnjost koja je spiritualna”, razlaže arhitekt svoju svjetovnu fascinaciju bogomoljama.
A onda se, naravno, vraćamo u Notre-Dame:
“Gotika je bez presedana, a nastala je upravo na otoku gdje je Notre-Dame”
“Ona je u rangu najboljih djela francuske gotike, a gotika je jedini stil koji nije proizišao iz antike. Izuzmemo li dio arhitekture 20. i 21. stoljeća, gotika je stvarno originalna, bez presedana. I nastala je upravo na otoku i u pokrajini gdje je Notre-Dame, a potom se na razne načine proširila po cijelom svijetu. Postala je standard za američka sveučilišta iz 19. stoljeća, jer njihova arhitektura, dormitoriji, kampusi i ostalo spadaju u neogotiku. I britanski parlament je neogotički”, govori Juračić pa se vraća požaru i tumačenjima koja su se širila medijima: “Po jučerašnjim interpretacijama povjesničara umjetnosti vidjelo se da ne razumiju do kraja ni konstruktivni sustav te zgrade, a ni moguće štete. Odnosno, sigurne štete.”
A potom je precizirao na što točno misli.
“Krov iznad svodova je standardno rješenje za sve klase crkava koje imaju masivnu konstrukciju svoda. Svod vam nosi sam sebe, on je izvanredno krhka konstrukcija natkrivena drvenom konstrukcijom koja ne leži na svodu, nego na obodnim zidovima. Sistemom drvenih visulja, tako se to zove stručno, to je konstrukcija koje prenose cijelo opterećenje na bočne zidove. Kako su ti svodovi djelomično pali, sad je najbitnije zaštititi ih od kiše i dodatnih opterećenja. Naime, drvena je konstrukcija izgorjela i jako ugrijala svod ispod sebe. Odnosno, dogodila se termička dilatacija. Svod se širi i dodatno opterećuje bočne kontrafore jer su temperature veće od bilo kakvih koje je taj svod dosad iskusio. I ta se dilatacija od pregrijavanja sigurno mjeri u centimetrima, možda i više, moguće i desetak centimetara”, priča Juračić.
Postoji mogućnost vrlo vjerne obnove onoga što je sinoć progutao plamen
Lista problema tu ne završava.
“Materijali kojima je građen taj svod su vapnenci, a kad grijete vapnenac, dobijete vapno. Dakle, sigurno se desilo jako puno pukotina i zbog tih termičnih pomaka je mort, vezivno sredstvo između kamenja, popucao i možda se pretvorio u pijesak. Dakle, potpuno izgubio vezivnu moć. To sve skupa stoji, ali glavna je tehnička panika sada kako to polijepiti, a možete samo s gornje strane, da se sve skupa ne raspadne. Dakle, pitanje je koliko je krhka ta konstrukcija i hoće li je trebati demontirati i mijenjati najoštećenije dijelove. To je ključni problem. Pitanje je i koliko su nastradali vitraji. Gornja rozeta je otišla, bila je šuplja jučer”, veli naš sugovornik.
Potom se malo vraćamo u prošlost. Povijest bilježi brojna oštećenja poznatih i velikih objekata. Juračić podsjeća na neka od njih.
“Kad gledate slične destrukcije, treba povući paralelu s crkvom u Assisiju koju je potres potpuno srušio. Talijani su je uspjeli obnoviti i, uz pomoć Japanaca, rekonstruirati najmanje komadiće Giottovih fresaka. Važno je spomenuti da je Notre-Dame, kao i ostale crkve, pa i naše, sniman i skeniran u 3D tehnici, tako da postoji model po kojem je moguće reproducirati sve kako je bilo u trenutku skeniranja do finoće manje od milimetra. Uključujući skulpture”, tumači arhitekt. To, drugim riječima, znači da postoji mogućnost vrlo vjerne obnove svega što je sinoć požderao plamen.
“Mogućnosti obnove sasvim sigurno postoje. I taj kuriozitet, drvena konstrukcija, nisam siguran da je cjelovita, iz 12., 13., ili 14. stoljeća, u doživljajnom smislu nije konstitutivni dio crkve, nego u tehničkom. Osim toga i teatar La Fenice dvaput je izgorio, drugi put u podmetnutom požaru. U Glasgowu je također dva puta izgorjela Mackintosheva School of Art. Ona je iz 19. stoljeća, ali je najveći spomenik secesije u Britaniji. To su slučajevi kad su kapitalni spomenici arhitekture izgorjeli i sigurno će Francuzi popraviti štetu uz nastojanje da se ne vidi što se dogodilo”, vjeruje Juračić.
“Predviđam da će se preko cijele zgrade napraviti ogroman hangar”
“Budući da cijela konstrukcija stoji, to psihološki olakšava situaciju. Predviđam da će se preko cijele zgrade napraviti ogroman hangar i onda će se iznutra, daleko od očiju javnosti, vjerojatno presložiti većina tih svodnih konstrukcija. Nemojte zaboraviti da mi imamo Šibenik. Tamo katedrala nije u toj mjeri bila oštećena, ali usporediv je domet troškova i napora oko takvih rekonstrukcija. U Šibeniku je bila jedna rupa na kupoli, a sanacija je trajala nekoliko godina i koštala milijune eura. Jer tu sad kad počne nadmudrivanje, samo lova curi. Ne velim to zlonamjerno, nego to je stanje svijesti. Inače, postoji samo jedan izuzetak od rješenja da se iznad svodova postavlja drveni krov, a to je šibenska katedrala. Ona je jedina crkva sa svodom izloženim direktno atmosferilijama, koji je istovremeno i krov. To je i razlog svih problema u održavanju, ali i te njezine fantastične kvalitete i potpune jedinstvenosti”, kaže Juračić.
“Ne vjerujem da se radi o sabotaži”
Zanimalo nas je i što on, zaljubljenik u oštećenu katedralu, misli o uzroku požara.
“Imam osjećaj da će istraga pokazati kako se radi o šlamperaju, ne vjerujem da se radi o sabotaži, kao u La Fenice, gdje su električari htjeli inscenirati mali požar na kraju radova jer ih nisu stigli završiti, ali sigurnosni sustavi nisu funkcionirali pa su na kraju spalili sve. Mislim da je u ovom slučaju posrijedi greška u organizaciji, što me čudi za Francuze. No sumnjam da je bio jedan čovjek odgovoran za cijelo gradilište, tendencija u projektiranju i građenju je da na kraju ne znaš tko ne spava po noći jer se brine oko objekta. Svi odgovorni, a nitko kriv, poput našeg iskustva s požarom na Kornatima. Svi eksperti i sve istrage, a na kraju nitko nije kriv, niti se zna kako je došlo do požara. To će vjerojatno biti službena verzija i ovdje. A obnova će trajati deset godina i koštat će enormno”, ističe Indexov sugovornik.
Građevina je stradala u više navrata, posebno za vrijeme Francuske revolucije
Ivana Čapeta Rakić, profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti splitskog Filozofskog fakulteta, u ljepotu Notre-Damea uvodi nas iz kuta povijesti umjetnosti:
“U kontekstu razvoja tipologije gotičke arhitekture katedrala Notre-Dame zauzima istaknuto mjesto. Naime, njezina izgradnja u rano-gotičkom slogu započinje u 12. stoljeću, kada se gotovo paralelno gradi više katedrala: Sens, Noyon, Laon… Za razliku od prijašnje, teške i masivne romaničke arhitekture, koja je građena principom adicije – gdje svaka prostorna jedinica čini segment za sebe – u crkvi Notre-Dame ostvareno je novo prostorno jedinstvo. Novu ikonografsku značajku u gotičkoj umjetnosti dobiva svjetlo: katedrale su trebale biti svjetlije nego prijašnje građevine što rezultira sve većom potrebom za dematerijalizacijom zidnog oplošja. Zidovi se stanjuju zahvaljujući novom elementu – lebdećim kontraforima, koji poput ruku podržavaju zidove crkve. Zidovi se rastvaraju prozorskim otvorima u koje se umeću višebojni vitraji, a njihova su višebojna stakla davala efekt kaleidoskopa što je vjerniku trebalo sugerirati da je crkva nebeski Jeruzalem. Stoga se već od 13. stoljeća Notre-Dame obimno prigrađuje slijedom čega dobiva četverodijelnu elevaciju, transepte produžuju važni francuski arhitekti, a skulpture na pročelju se izmještaju i dopunjavaju novim ikonografskim temama”, nabraja Čapeta Rakić.
Ukratko nas je upoznala i s poviješću oštećivanja katedrale:
“Građevina je nažalost nastradala u više navrata, od kojih je po svoj prilici najteži udarac bio onaj za vrijeme Francuske revolucije. Tada je obimno nastradala skulpturalna dekoracija, budući da su revolucionari pogrešno smatrali da prikazi starozavjetnih kraljeva i kraljica na pročelju građevine predstavljaju kraljeve i kraljice Francuske. One su kao i veći dio građevine obnovljene u 19. stoljeću pri čemu je obnovu vodio slavni Eugène Emmanuel Viollet-le-Duc”, zaključuje Čapeta Rakić./Index.hr./