Zašto je Karamatić poručio Komšiću da pročita tekst “Balije”?

“Fermenologija balije jeste čudnovata.Da bi se razotkrila, valja ući u mimikriju, kameleonstvo, pretvaranje i varanje svake vrste. Ona je tobože kamuflirana, tetoški mimikrirana, zatomljena.”

Ovo je dio teksta “Balije” pokojnog Nijaza Durakovića na koji se Karamatić poziva u svojoj reakciji Komšiću na njegovu tezu da on Hrvatima u BIH može ponuditi Obraz.

Karamatić očito aludira na Komšićevo kameleonstvo. I činjenicu, da je što se tih istih Hrvata u BIH tiče obraz davno izgubio.

To da gospodin Komšić BiH Hrvatima nudi svoj obraz je lijepo, ali hrvatskom narodu ne znači ništa, izjavio je za Dnevnik.ba Mario Karamatić, predsjednik HSS-a BiH i izaslanik u Domu naroda Parlamenta BiH.

„Budući je gospodin Komšić cijelu svoju političku karijeru proveo u strankama koje u javnosti zagovaraju ideju socijal-demokracije, a u stvarnosti velikobošnjačkog nacizma preporučio bi mu da pročita tekst čovjeka sa kojim je na žalost umrla i ideja socijaldemokracije u BiH, tekst gospodina Nijaza Durakovica. Tekst je naslova ‘Balije’ i vjerujem da se gospodin Komšić može prepoznati u njemu“, kratko je prokomentirao Karamatić.

BALIJE (autor: Nijaz Duraković)

Otkako se zahuktao bosanski kara-kazan i zamaglio sveopći duman ponajčešće odzvanja eho „balije, balije”, i to, po pravilu, s pogrdnom konotacijom. Mnogi i ne znaju o čemu se zapravo radi, i zašto je taj pogrdni sinonim pripisan isključivo bošnjačko-muslimanskom populusu.

Pa da vidimo o čemu se radi.

„Bali” na turskom jeziku u izvornom smislu znači seljak.

Ne seljak kao stanovnik sela, već kao sinonim primitivnog prostog čovjeka, čovjeka neobrazovanog, zatucanog, nesojevića, onog koji ne pripada plemstvu i vladajućoj eliti.
To se, pored ostalog, odnosilo i na muslimanskog seljaka, golju, čivčiju ili kmeta.
Ne kao „raja” ili „rajetin”, već kao neko ko zaslužuje prezir, nipodaštavanje, ignoranciju.

Još u etnološkim studijima Jovana Cvijića o balijama se govori kao o onim koji s brda silaze u grad – čaršiju i koji se zaustavljaju na maltama (svojevrsnim carinarnicama) da pokažu šta imaju prodati u čaršiji i dokažu valjan razlog zašto uopće trebaju ući u dotičnu čaršiju.

Te malte su bile svojevrsni statusni – sanitarni klistir, gdje vjerska (muslimanska) pripadnost nije igrala nikakvu ulogu.

Osmanski establišment, oličen u vidu begovata, bio je vrlo rigidan, s velikom dozom oholosti, s aurom plemićke nadmoćnosti, s razarajućim cinizmom, bahatošću, nipodaštavanjem, gizdavošću, svojevrsnom onome koji ima ime, moć, vlast i bogatstvo.

Tako je i svaki primitivni muslimanski goljo i pravoslavni, katolički ili ini rajetin i čivčija.
Nije slučajno da je i danas ostala izreka: „Ne zna balija što je halija” ili „Ne zna balija šta je zdravo Marija”.

Kako je došlo do svojevrsne permutacije, pa se ovaj primitivni naziv uglavnom veže za muslimansko ime, odnosno upotrebljava kao pogrdni sinonim za cijeli nacionalni kolektivitet, ostaje da se istraži. Površnom analizom možemo doći do saznanja da su u tome dobrim dijelom kumovali „domaće balije”, odnosno upravo onaj sloj novopečenih primitivaca, naturaliziranih i naglo obogaćenih seljaka, skorojevića koji su od lumper-proletera postali nova otuđena elita moći i vlasti i koji su kao svojevrsni munafici (oni koji lažno vjeruju i se predstavljaju) iskoristili sve blagodeti jedne raspolućene i u osnovi anarhične društvene situacije.

Dakle, „balija” kao predominantan moralni element, agresivan, beskrupulozan, primitivan, zatvoren, kao element koji ne bira sredstva, koji nipodaštava i koji duhovno ne može korespondirati sa svim onim što je urbano, kulturno i civilizacijski. Balija koji je utilitaran, sitno – šićardžijski nastrojen, koji je gramziv, koji nema adeta, etike i izgrađenih moralnih normi, koji planištarski agresivno gazi sve pred sobom.

Balija kome je najveći duhovni obzor „U se, na se i poda se”, ili „pojest, popit i poklopit”.
Još je mladi Marks pisao o onima čije se potrebe ne razliku od običnog vola i da uživanje u jelu, piću, seksu, rađanju, stanovanju i eventualno nakitu, jesu prave ljudske potrebe, ali su one i izvorno životinjske. I paun se voli gizdati, i kada ga gledate, on, po pravilu, raširi svoj šareni i kitnjasti rep.

Ovovremeni balija je upravo taj. On se obogatio na muci narodnoj, on nipodaštava znanje, umjetnost, nauku i kulturu. On hoće da kupi i kupuje sve. U ime Allaha, pa sve u džep! U ime Nacije, pa sve na svoj konto. U ime Vjere, pa sve u bezvjerje. U ime države, pa sve protiv nje itd.

Taj novopečeni balija nije pošteni, radni seljak sa svojom patrijarhalnom kulturom, izgrađenim moralnim normama i ethosom življenja.
On je novokomponovani galamatijas primitivizma, gramzivosti, beskrupuloznosti, ratnog i poratnog profiterstva, rođačko-plemenskih veza, lažnog idolopoklonstva i zaklinjanja u „svete” nacionalne interese. Ono što je najopasnije jeste što on počinje da predominira.

Balije su i mnoge ratne hadžije, oni su se potrudili da im hadžiluk plate i da na hadžu zarade, oni od kojih su prebukirani prvi safovi i od kojih pošteni vjernici ni u džamiju ne mogu otići, oni koji u ime vjere varaju i Boga i narod i kojima džamija služi samo kao kadrovska odskočnica i dobra politička preporuka.

Balinluk time postaje ne samo način mišljenja i djelovanja već i svojevrsna pošast koja prijeti da uguši sve ono što je Bosnu izdvajalo u smislu univerzalnih vrijednosti i civilizacijskih prednosti. Na profanoj pragmatičkoj ravni balija jeste onaj koji, prije svega, želi sebi dobro.

Nije ni čudo dobro sebi željeti, jer je normalno i poželjno, ali on svoju „eudajmoniju” vidi samo za sebe, i isključivo samo za sebe. Njegov „ejkomunikus” jeste samo njegov privatni posjed, ćar, dobit i šićar ako treba, njegov jezik jeste u skladu s profanom logikom „da komšiji crkne krava”.

Fermenologija balije jeste čudnovata.

Da bi se razotkrila, valja ući u mimikriju, kameleonstvo, pretvaranje i varanje svake vrste. Ona je tobože kamuflirana, tetoški mimikrirana, zatomljena.

Tobože naivna?!

Ta plemensko – stočarska „naiva”, to hinjeno nezadovoljstvo i glumljena podređenost dodatno košta ovu napaćenu Bosnu koja velikodušno plaća sve račune historijske hipoteke.

Balija jeste fenomen, jeste pojava, jeste načina razmišljanja i prevashodno ponašanja.
Balija danas jeste onaj koji destruira, koji ne shvata, ko ne umije i ne razumije.
Onaj koji u ime Naroda nesvjesno pravi destrukciju, koji profanira i čini sveopću blamažu. Gotovo da je zarobljen sentencom „ da je put do pakla popločan dobrim namjerama”.

Njegovi svi putevi vode za Sarajevski forum, koji nije Romanarum, jer jednostavno tako ne može biti.

Preveć je „balija da bi bila halija”, a još je više „balija koji ne znaju šta je zdravo Marija”.
Bošnjaci se, naravno, ne trebaju ljutiti što ih drugi pogrdno nazivaju balijama, ali bi se s balinlukom u „sopstvenim redovima” konačno morali obračunati.

S balinlukom kao stanjem duha, svijesti i svakodnevnog ponašanja.
Možda je to prva kulturna zadaća koja stoji pred ovom mladom, raspolućenom i neizvjesnom državom i krhkom demokracijom u njoj.

prof. Nijaz Duraković