Da su neki od zapadnih političara pokušali dijeliti Flamancima ili Valoncima u Belgiji lekcije o njihovim etničkim osjećajima, bio bi im zabranjen ulaz u tu državu. Upravo ta bahatost prožeta političkom tupošću i nedobronamjernošću, dovela je BiH u bezizlaznu situaciju.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Bosna i Hercegovina je zemlja čudne i nepredvidljive politike, puna političkih grupacija koje vode više brigu o sebi nego o narodu.
Prozirna srpska politika
Srpski političari se upravo iz toga razloga drže uglavnom Rusa kao pijan plota ne shvaćajući da bi jednoga dana ipak mogli pasti, jer i trošna taraba ima rok trajanja. Dodvoravaju se srpskom narodu, štiteći stečene privilegije, pričom o ujedinjenju Republike Srpske sa Srbijom, iako im je jasno da će ta bajka završiti kao i ona o srpskom Kosovu ili Crnoj Gori. Iako Vučićevi savjetnici – jer se sve dirigira iz Beograda – djeluju na prvi pogled lukavo, prozirni su isto onoliko koliko i oni Miloševićevi. To se ponajbolje pokazalo zadnjih mjeseci u slučaju Crne Gore. Sve su pokušali kako bi uvjerili Crnogorce da su Srbi. Sada kad im je propao projekt posrbljavanja Crne Gore, optužuju je za ustašluk i približavanje Hrvatskoj.
Hrvatsko tapkanje u mjestu
Hrvatska politika u BiH, bolje rečeno HDZ-ova, nikako da shvati kako preuređenja Bosne i Hercegovine nema bez srpskoga otriježnjenja i shvaćanja realnosti na terenu. Umjesto da pokuša otvoriti oči Dodiku, kako bi ovaj shvatio da cjelovita Republika Srpska postoji samo u glavama izmanipuliranoga srpskoga naroda, te na taj način otvori prostor za ozbiljne razgovore o uređenju BiH, Čović godinama tapka u mjestu uvjeren kako se hrvatsko pitanje može riješiti samo u razgraničenju s Bošnjacima.
Bošnjački titoisti i islamisti
Pa, ipak, kod Bošnjaka je situacija najkompliciranija. Bošnjačka politika djeluju samo na prvi pogled koherentno, i to samo kad je u pitanju kritika Hrvata ili Srba. Zapravo je jako podijeljena. Dok jedni sanjaju o građanskoj državi kako bi mogli zadržati stečene privilegije iz vremena komunizma, pokušavaju drugi na mala vrata otvoriti prostor za dominaciju islama među Bošnjacima, pa čak i onoga političkoga po uzoru na Erdogana. Nešto o tome govori i izvještaj u najnovijem bošnjačkom, Erdoganu bliskom tjedniku, STAV kako je stotinjak intelektualaca potpisalo peticiju u kojoj se napominje da su bošnjaštvo i islam neraskidivi. Bit će zanimljivo sačekati odgovor sekularnih Bošnjaka i djece Titovih sljedbenika koji su danas u BiH potisnuli SDA s vrha političke scene.
Politička tupavost i nedobronamjernost
Nažalost, zapadna politika nije uzimala dovoljno ozbiljno tu podvojenost među Bošnjacima, te je protežirajući građansko uređenje države i sama znatnim dijelom doprinijela ovakvom stanju kakvo imamo danas u BiH. Upravo je njihova politika ignoriranja realnoga političkoga stanja u BiH, prije svega podijeljenosti među Bošnjacima, ali i hrvatske ili srpske nacionalne samosvijesti, učinila stanje vrlo opasnim.
Da su neki od zapadnih političara pokušali dijeliti Flamancima ili Valoncima u Belgiji lekcije o njihovim etničkim osjećajima kao Hrvatima i Srbima u BiH, bio bi im zabranjen ulaz u tu državu. Upravo ta bahatost prožeta često političkom tupošću i nedobronamjernošću, dovela je BiH u bezizlaznu situaciju. Gurnula je Srbe u ruski zagrljaj, a Hrvate na iseljavanje.
Sada kad je napokon shvatila da se od BiH ne može stvoriti klasičnu građansku državu, jer to ne žele Hrvati i Srbi, ali prije svega niti oni Bošnjaci bliski Erdoganu, okrenula je ploču. Nažalost, dosta kasno.
Bošnjaci protiv Zapada
O čemu je riječ, najbolje se pokazuje u bošnjačkoj hajci protive te iste politike koju su navodno do jučer podržavali. Sve kad bi se zapadni političari i dogovorili oko uređenja u BiH s Hrvatima i Srbima, neće im to uspjeti s Bošnjacima. U ovom trenutku je nemoguće postići suglasnost među bošnjačkim političarima. Izetbegović je prošlih godina kad je SDA dominirala unutar bošnjačkoga biračkoga tijela – u to sam duboko uvjeren – bio spreman prihvatiti hrvatsku izbornu jedinicu, ali ne i danas kad se SDA bori za preživljavanje. Takvo bi prihvaćanje bilo kraj panislamske ideologije među Bošnjacima. Još bi više ojačala komunističko-građanska opcija koja se više boji islama nego vrag svete vode.
Uostalom, dovoljno je pratiti tekstove u spomenutom tjedniku STAV pa da čovjeku bude jasno koliko su Bošnjaci međusobno podijeljeni. Naime, nitko u tom tjedniku nije izložen tako oštroj kritici kao takozvane izdajice bošnjačko-muslimanskih interesa. Upravo ta podvojenost i mržnja među bošnjačkim političarima zabrinjava. Ukoliko bi ideološki sukob prerastao u bilo koju vrstu fizičkoga obračuna, bio bi to početak opasne igre s nepredvidivim posljedicama za sve narode. Amerikanci i Europljani bi se u tom slučaju povukli iz BiH, kao što to danas čine u Afganistanu, prepuštajući zemlju talibanima. Prali bi ruke poput Pilata, uvjereni kako su učinili sve da u BiH zavlada pravedni mir.
Možda još uvijek nije kasno? Možda još uvijek nije kasno da Hrvati, Srbi i Bošnjaci shvate kako doista mir u BiH ovisi o njima, a ne o svjetskim manipulatorima koji su o BiH dobivali podatke uglavnom od trećerazrednih europskih političara (visokih predstavnika) i senilnih starčića./HMS/
wpDiscuz
