Pisana zaostavština Milana Gavrilovića, diplomate u Kraljevini Srbiji, a potom i u Kraljevini Jugoslaviji, stigla je iz Amerike u Beograd poslije više od šest desetljeća. Izvršitelj oporuke je njegova kćerka Kosara Gavrilović, kojoj je otac ostavio u amanet da njegova arhiva bude vraćena kad u Srbiji ne bude komunizma. Kosara Gavrilović stigla je u Beograd s knjigom očevih sjećanja. Tvrdi da u Srbiji više nema onog komunizma koji je njen otac poznavao, ali je tu u drugačijem obliku.

Ona se sjeća komunističke pjesme “Sagradit novog čovjeka” i uvjerena je da su komunisti u tome uspjeli, promijenivši način mišljenja, ušavši u srž čovjekove duše.U Srbiji i danas žive komunistički recidivi. Ali, ipak je odlučila da napravi kompromis, jer smatra da je važno da očeva arhivska građa i intelektualna zaostavština bude u Beogradu. Radi se o dokumentima i spisima koji su nastali između 1938. i 1976. i svakako će biti dragocjeni povjesničarima i istraživačima.Posebno u oblasti djelovanja tadašnje jugoslavenske diplomacije, ali i kraljevske vlade u egzilu za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i podaci o poratnoj antikomunističkoj emigraciji na sjevernoameričkom kontinentu.
– Netko će se vjerojatno zapitati zašto će se tatina dokumentacija čuvati u Arhivu Jugoslavije, države koje više nema? Oni su jedini bili zaista zainteresirani. Osim toga, tu je i simbolična veza, jer se taj arhiv nalazi na Andrićevom vijencu, na Topčideru, gdje je prije Drugog svjetskog rata bila naša kuća i okućnica koju smo zvali Vinograd. I u kojoj sam živjela s roditeljima, bratom, tri sestre i bakom po majci. Danas je u našoj vili, konfiskovanoj poslije Drugog svjetskog rata, rezidencija egipatske ambasade.

KRALJEV KOVČEG
– Milan i Jelena Gavrilović izrodili su sedmero djece, pet kćeri i dva sina. Petoro nas je dočekalo starost. Otac je proživio albansku golgotu u Prvom svjetskom ratu, a majka je sa prvorođenim sinom Slobodanom, starim tri mjeseca, i svojom majkom Kosarom – Bubom posljednjim vlakom stigla do Soluna odakle je dospjela na Krf.Slobodan je umro na Krfu 1916. Vukosava je rođena 1917. u Londonu gdje je Milan tada bio tajnik srpskog poslanstva. Iz Londona je 1918. premješten u Atenu na mjesto otpravnika poslova.

– Tu je rođena Ivana. Umrla je u djetinjstvu od galopirajućeg šarlaha. Godine 1919.otac postaje direktor Političkog odjela Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali dio vremena provodi na radu u Odjelu za izvršenje međunarodnih ugovora. Ožujka 1922. postavljen je za savjetnika poslanstva u Berlinu, a srpnja iste godine i za savjetnika poslanstva u Rimu.
– Rođena sam 1924. u Beogradu i odrastala s bratom Aleksom i tri sestre: Vukosavom, Vojislavom (Vojom) i Darinkom (Sozom), na imanju Vinograd na Topčideru, koje je naslijedila moja majka. Sjećam se kralja Petra Drugog Karađorđevića, kad je 1934. u Sokolskoj uniformi koračao kao dječak iza očevog posmrtnog kovčega, a desetak metara iza njega koračala je njegova majka kraljica Marija, držeći za ruke mlađe sinove Tomislava i Andreja. Mi smo kraljevu sahranu promatrali s prozora naše kuće na Terazijama. Imala sam 10 godina kad je kralj Aleksandar Prvi Karađorđević ubijen u Marseilleu. Njegov najstariji sin je od mene bio stariji samo godinu i po, a kao novoustoličeni kralj morao je biti odvojen od majke i braće, da ga odgajaju i na njega utječu svi osim najrođenijih. I to se kasnije, duboko sam uvjerena, odrazilo na cijeli kraljev život. Ubojstvom kralja Aleksandra, umrlo je i djetinjstvo njegovog sina kralja Petra Drugog.

ŠAL ZA KRUH 

– Mojim roditeljima Milanu i Jeleni govorili su da im je brak iz bajke, a majka je objašnjavala da brak ne ovisi od ljubavi koliko od uzajamnog poštovanja i razumijevanja. Tatin život je bila politika, njen svijet bila je umjetnost, ali se brzo snašla iu političkom životu. Posebno na početku Drugog svjetskog rata kad je otac bio diplomat u našem poslanstvu u Moskvi. Otišao je 1940. a obitelj nije mogla pođe s njim, jer je baka Buba bila na samrti. Sa tatom je u Rusiju mama poslala najstariju kćer Vukosavu. Aleksa, Voja, Soza i ja smo ostali s mamom i babom.Kad su bile demonstracije 27. ožujka 1941, đake su raspustili. Pošto je baba u međuvremenu umrla, mama je s nas tri kćeri, krenula kod tate i Vukosave u Moskvu. Moj brat Aleksa nije pomišljao da pođe. Čekao je poziv za vojsku, da ide u rat i braniti svoju zemlju. Kad je država pala pod njemačku okupaciju, Aleksa je uspio domoći Egipta i zatim dođe u London.

– Mamu, Voju, Sözü i mene očev prijatelj je autom prebacio do Grčke, a ponijeli smo samo neophodne stvari. Ponijela sam, sjećam se, šlafrok od pletiva koji sam voljela. Pomislila sam da bi trebalo da ponesem i nešto što je pripadalo babi Kosari, prišla sam fotelji i uzela škotski šal koji sam joj donijela kada sam bila u pansionu u Švicarskoj. U autu na putu ka Grčkoj, u jednom trenutku u ruci sam umjesto šala držala komad kruha. Otišao šal za hranu … Otvorila sam prozor i ljutito bacila kruh ponavljajući da ću zapamtiti babu. Noćili smo u Skoplju. Rano ujutro čula sam tutnjavu i vidjela formacije zrakoplova na nebu. Bio je to 6. april 1941. Zadivljena, rekla sam naglas: ‘Nisam znala da imamo tako moćnu avijaciju. “U tom trenutku počele su da se ruše zgrade i bilo je jasno da avioni nisu naši. Vozač nas je na granici predao grčkim vojnim vlastima i vratio se za Beograd, u vojsku.

LUTANJE PO SVIJETU
– Put nas je zatim vodio od Florine do Platija, pa od Atene do Aleksandrije, onda u Kairo, Jeruzalem, Cape Town, Liverpool i najzad London. U Plat smo 7. travnja 1941. navečer prešli u vlak za Atenu pun vojnika, ranjenika i civila. Kad je Soza u polumraku kupea sela na kesu s nečijim zaboravljenim sirovim jajima, njen prigušen vrisak je zamro, jer je mama tiho i odsječno rekla: “Na ovom putu neće biti plakanja.” A gdje god stignemo mama nas stavi u školu. Ne možemo, govorila je, da gubimo vrijeme tek tako … rat, ne rat … Otac nas je dočekao u Londonu gdje smo doputovali brodom. I kad je nasred oceana jedan poludjeli mornar upao u kabinu, i počeo davi mamu, ni tad nije bilo plakanja. Što je ozbiljnija situacija, sve je bilo manje suza. Mnogo kasnije cijeli taj put mi se učinio kao prirodan slijed lutanja po svijetu, koje je postalo genetsko obilježje moje obitelji, moga naroda.

– Tijekom ratnih godina u Londonu u stan su nam dolazile diplomate, pisac Artur Kestler i Erika Man, kći Tomasa Mana. Bilo je onih koji su postali prijatelji, poput Lejdi Padžet, Rebeke West i njenog muža Henryja Andruza.Majka je volontirala u Međunarodnom odboru Crvenog križa kao jugoslavenski predstavnik.Slali su pakete jugoslavenskim ratnim zarobljenicima u njemačkim logorima. Sjećam se da se u to vrijeme pričalo kako je engleska kraljica Mary kritizirala našu kraljicu Mariju što ne može skrasiti, nazivala je kraljicom lutalicom. Mene su u našem londonskom okruženju uzalud uvjeravali da se češće družim sa kraljem Petrom Drugim, jer smo skoro vršnjaci. Nije mi odgovaralo njegovo držanje i njegovo društvo. Za moj ukus bio je i nizak i jako mršav, a volio je da popije. Moje ambicije su bile da poslije rata završim studije.Diplomirala sam filologiju, ruski i francuski jezik na Cambridgeu. Udala se iu braku, koji je trajao 13 mjeseci, 1951. godine rodila kćer Anđeliju.

Vijetnamski rat
– Tata je otišao u Ameriku 1950, a Soza 1951. Mama i ja s kćerkom pridružile smo im se 1959. Aleksa je ostao u Londonu, dok se Vukosava, s mužem Milanom Cohenom i sinom Leonom ubrzo po završetku Drugog svjetskog rata vratila u Beograd. U Americi sam bila najprije profesor u školi, a zatim sam predavala ruski na Sveučilištu “George Washington ‘u Washingtonu. Za vrijeme rata u Vijetnamu podržavala sam studentske demonstracije, pa sam ostala bez posla na sveučilištu, a Anđelija je kao sudionik u demonstracijama bila uhapšena . I onda sam dospjela u raj. zapošljavam se u Svjetskoj banci kao prevoditelj za deset puta veću plaću. Tad sam upoznala Borku Vučić. Bila je to žena zmaj. Jednom sam je zamolila da mi ponese novac za rođake u Srbiji, upozorivši je da šaljem veliku svotu. Kada je čula da je riječ o 3.000 dolara, rekla je: “Kosara, pomislila sam da treba da ponesem 300.000, a tri je ništa.”
– Radila sam i kao honorarni prevoditelj za State Department. Interesantan mi je bio i susret s Mesićem i Tuđmanom. Sluteći da oni neće htjeti ja prevodim, upozorila sam State Department, ali odbili su angažirati drugog. Tuđman me je pitao gdje sam rođena i čija sam, a zatim demonstrativno odbio moju pomoć riječima: ‘Neće meni prevoditi četnička kći. “Strašno je želio i da se slika s predsjednikom Bushom, pa smo u hodniku čekali da se Bush u prolazu rukuje sa Tuđmanom. Bush je naišao, rukovao se sa svima, a mene zagrlio, poljubio i obratio se Tuđmanu: “Ostavljam vas u sigurnim rukama gospođe Gavrilović”. Okrenula sam se Tuđmanu i rekla: “Nemojte brinuti, ja sam jedini birač u ovoj prostoriji koji može glasovati. Zato sam dobila poljubac. ”

ŽIVOT U kelijama
– Moj prvi susret s Kosovom bio je 1976, a vladiku Artemija upoznala sam 1978. Za vrijeme ratova 90-ih godina vladika Artemije je počeo da dolazi u Ameriku. Obično su to bili razgovori sa srpskom dijasporom, ali i oni u Bijeloj kući, State Departmentu i različitim institucijama gdje je vladika pokušavao se izbori za razumijevanje položaja Kosova i Metohije. Jedan moj prijatelj u Washingtonu rekao mi je da vladika nema prevoditelja na Kosovu. Bez razmišljanja sam rekla: “On zna koliko sam stara i da sam gluha. Ako me takvu prima, dolazim.” Napustila sam kuću s bazenom i otišla u Gračanicu 2000. godine. Ostala sam tada osam mjeseci. Ponovo sam se vratila 2008. u Gračanicu da tamo i ostanem. Dobila sam keliju, hranu, a zauzvrat sam prevodila, uređivala vrt i sa medicinskim timom sestre Irine obilazila naše enklave.
– Iz Gračanice sam prinudno otišla 2010. nakon što je Sinod prisilno uklonio vladiku Artemija sa Kosova i Metohije, jer nije želio potpisati memorandum kojim Albanci obnavljaju svetinje koje su srušili, jer nije dao blagoslov Bidenu da dođe na Kosovo, jer je ostao dosljedan bogoslovskom učenju svetog Justina Popovića, jer .. .
– Kada sam čula da dolazi administrator Atanasije, nisam željela da ostanem.Rekao je da je to sramota za moju obitelj. Tad sam viknula: ‘Vladiko, baš zato što sam iz te obitelji, neću vam dopustiti da se igrate Boga. “I otišla sam. Posljednjih nekoliko godina živim u Beogradu. U godinama sam kad više ne moram misliti što ću sa svojim životom i što god da život smisli učiniti sa mnom, prihvatit.