Hrvatska je javnost već desetak dana u opsadnome stanju u povodu presude Vrhovnoga suda koji je, nakon 11 godina suđenja (!), pjevačici Severini Vučković i njezinu bivšem suprugu, srbijanskom tajkunu Milanu Popoviću, ukinuo zajedničko skrbništvo nad dvanaestogodišnjim sinom Aleksandrom, te skrbništvo nad njime dodijelilo samo ocu. Ovim je aktom ukinuta prethodna presuda Županijskoga suda u Splitu, s obrazloženjem da je došlo do proceduralne pogreške, jer vještaci u procesu nisu svoj nalaz usmeno iznijeli na sudskoj raspravi.

Najbolju je reakciju na povod za nastali medijski kaos – koji je naizgled nastao u povodu Severine Vučković, a ipak se zapravo radi o sudbini djeteta – formulirao političar kojega rijetko pohvalno spominju, predsjednik SDP-a Peđa Grbin. On je jednostavno rekao da Severina Vučković ima pravo na ljutnju jer proces predugo traje. I to je sve što bi takozvana opća javnost u iole pristojnim okolnostima trebala, dapače: smjela reći. Međutim, dogodilo se je da je u javnost ušlo mnogo toga što nije trebalo i to na način koji nije karakterističan za demokratsko javno mnijenje.

Počelo je, u ovoj epizodi trakavice, intervencijom Severine Vučković koja je, opravdano frustrirana, sebi dopustila samorazumljivo ustvrditi da se radi o korupciji na Vrhovnome i ostalim sudovima, ne brinući o dokazima. Uslijedila je u najmanju ruku nespretna, pa i neinteligentna reakcija predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića, a potom i suca koji je sudio u tom slučaju. Nijedan od njih nije smatrao bitnim barem pola rečenice posvetiti žaljenju (a kamoli isprici) zbog toga što proces traje jedanaest godina. Pritom nije istina ono što je rekao predsjednik Zoran Milanović da, naime, predsjednik Vrhovnoga suda nije odgovoran za ovakvu situaciju. Prvo, on jest odgovoran za čitav sudbeni sustav, a drugo, ovdje se je radilo o konkretnoj odluci Vrhovnoga suda. Dakle, nedvojbena je odgovornost predsjednika Vrhovnoga suda, čak i da nije na ovako neprimjeren način odgovorio gospođi Vučković. No, Milanoviću je prije do toga da štiti svojega izbranika na najvišu sudačku funkciju.

Javnu je nesuvislost – doslovce „literarno“ – uvećala skupina od tridesetak spisatelj(ic)a koji/e su se založili ni više niti manje nego za ukidanje vladavine prava. Njihova formulacija da nije dopušteno da „’proceduralna greška’ bude važnija od prava na dom“ unosi u javnost dvije pogubne tvrdnje:

– da pravdu treba osloboditi proceduralnih opterećenja, koja se koncentriraju baš na „proceduralne greške“, da dakle treba svagda materijalno (sadržajno) odlučivati tko je u pravu (a tko nije), mimo proceduralne stege. U sažetku, to doista znači ukidanje vladavine prava (do koje se moderna civilizacija – koliko-toliko – jedva dovinula nakon stoljeća raznovrsnih pravno-političkih sukobljavanja). Jednostavno rečeno, time se preferira samovolja neke sutkinje ili suca koji će, bez zadane procedure, odlučiti tko je u pravu, a tko u krivu isključivo po svome shvaćanju, ili Kazneni zakon bez Zakona o kaznenome postupku, ili – za pratitelji(ce) američkih krimića – suđenje bez „Mirande“ . To pak, u osnovi znači – povratak u (kontinentalno) srednjovjekovlje.

– ako pak odlazak djeteta od majke (ocu) po sebi znači gubitak „prava na dom“ (bez ikakvoga nacrta argumentacije), neodgovorno se reciklira (jedva modernizirana) patrijarhalna predrasuda da je majka sinonim za dom, dok ocu pripadaju „vanjski poslovi“ (u kojima pak za majku mjesta nema).

Uz sve ovo, u javni se je diskurs umiješala i čudna reakcija vlasnice jedne knjižare koja je bila, pored ostaloga, nezadovoljna frizurom gospođe Vučković i njezinim čitateljskim navadama, ali i elementima rečene izjave skupine spisatelj(ic)a. No, na tu je neprimjerenu reakciju bizarno reagiralo nekoliko izdavača koji su, u eklatantnoj povredi dobrih trgovačkih običaja, odlučili povući knjige iz te knjižare jer im se ne sviđa što je vlasnica rekla o Severini Vučković i spisateljstvu. Uza sve ostalo, obznanjena je i svojevrsna komercijalna tragikomedija.

Za mnoge su bile posebice začudne reakcije Vedrane Rudan i Ante Tomića, koji su, iako inače poznati po drukčijim stavovima, inzistirali na tomu da je problem u činjenici što je dijete “oteo” otac Srbin. Moguća izvorna ironijska intencija autorâ posve se je utopila u prevladavajućoj javnoj atmosferi, postajući tako afirmativnom ocjenom, te su i njih dvoje možda iskusili – poput nemaloga broja i boljih pisaca – teret staroga iskustva: kontekst proždire tekst.

Riječju, mobilizirana se je nacija uplela u ružnu situaciju u kojoj prevladavaju tonovi dviju predrasuda – jedne tradicionalne, protusrpske i druge, sličnoga socijalnog podrijetla, patrijarhalne, prema kojoj se po sebi razumije da su dijete mogli oteti majci, a ne ocu. Ova prva je predrasuda svagda u zasjedi i izvire iz brojnih pukotina javne rasprave o (gotovo) bilo kojoj temi. Ova je druga, naizgled, poprimila (post)moderne konture.

Primjerice, u javnosti prononsirana feministica (možda bi sada trebalo koristiti termin femistica, kada već, neznalački, uvode kazneno djelo femicida, umjesto feminicida), Jelena Veljača drži posve razvidnim da očevi – ni u smislu odgoja i socijalizacije – ne mogu za djecu činiti ono što mogu majke (uz mogući izuzetak dalekih skandinavskih tipova). Nikakvi domaći protuprimjeri naprosto ne dolaze u obzir – ma koliko malobrojni, navodno, bili. U ime obrane pozicije jedne žene zakucava se, zapravo, sve žene o daske starinskoga domaćinstva, vraća ih se (pozivom na suvremenu literaturu!?) natrag u kuhinju, odnosno u dječju sobu; niječući im samu mogućnost emancipacije.

Postoji, ne samo statistički gledano, visoka vjerojatnost da je Severina Vučković u pravu. Ali, javnost to ne može znati, jer svi podaci nisu – niti trebaju biti – poznati. U svakome slučaju, iz te vjerojatnosti još ne slijedi siguran zaključak da dijete treba “pripasti” majci Hrvatici, a ne ocu Srbinu. Ma koliko on bio uvjerljivo prokazivan ne samo kao dvojbeni tajkun, nego i kao osoba koja potpada pod utjecaj baba vračara (a slične priče kolaju i u odnosu na drugu stranu). Sve su to elementi tračerske prašume koja se razrasla oko ovog slučaja, a za taj je rast bilo i više nego dovoljno vremena – ponajprije zahvaljujući sporovoznom sudstvu.

U novijoj literaturi idealizirani je obrazac rješenja spora poznat preko Brechta i “Kavkaskoga kruga kredom” a svodi se na pitanje: Hoće li pravi roditelj biti onaj koji će odustati od djeteta e da bi mu bilo bolje? Međutim, toga u realnosti nadaleko nema (koliko se zna – čak ni u Skandinaviji), pa ni neka današnja inačica Azdaha ne može suditi po naputcima hrvatskih spisatelj(ic)a, nesputana procesnim pravilima.

Uostalom – budući da proces tako dugo traje pa je dijete (o kojemu bi, oprezno, trebala biti riječ) već došlo do trinaeste godine života – nije li ono, po dječjim psiholozima, od Piageta ili Kohlberga na dalje, barem djelomično moralno i emocionalno sazrelo da može samo reći što bi željelo (dovedeno u neutralne uvjete, bez izloženosti pritisku)?

„Javnost“ to, uglavnom, ne traži, jer – već zna. Premda se čuje tek jedna strana (druga se ne javlja, vjerojatno zato što joj trenutno dobro ide). A, atmosfera histeričnoga navijanja ni u ovome slučaju ne podnosi dilemu. Efektno je to iskazano opetovano proliferiranom porukom: “Svi smo mi Severina!”, koja je zabrinjavajuće slična onoj svojedobnoj: “Svi smo mi Mirko Norac!” (koliko god bili različiti jedna popularna pjevačica i jedan ratni zločinac, ne radi se o njima koliko o pratećim vokalima koji stvaraju slične halabuke).

Riječju, halabuka dovodi do toga da se raspravlja o svemu osim o meritumu – da postupak traje skandalozno, zločinački dugo i da ishod mora uzeti obje strane u obzir, bez obzira na to što je jedan od njih Srbin, milijunaš i što sve ne. Moglo se je stoga dogoditi i to da nezaustavljivo prelijevanje javnoga košmara ugrozi i posebne, specijalističke žargone. Primjerice, jedna je kontroverzna (dakle: aktualnoj razmjeni mišljenja podložna), ali istodobno i u stručnim radovima prihvaćena koncepcija, otuđenje djeteta od roditelja, kao kolateralna žrtva „slučaja Severina“ državnom odlukom zabranjena u Hrvatskoj, iako ju mnogi eksperti smatraju važnim alatom za razmatranje situacije djece razvedenih roditelja.

U kojoj mjeri ovakva atmosfera onemogućuje iole ozbiljnu raspravu, pokazalo se je i u drugome složaju. Nitko od brojnih navijač(ic)a u povodu veoma ružne epizode s djetetom gospodina Popovića i gospođe Vučković (ili obrnuto), nije našao motiva za javnu reakciju kada je predstavnica sudačke organizacije, koja je u tzv. bijelom štrajku, hladnokrvno rekla da nisu svi slučajevi koje zakon propisuje kao hitne, zaista hitni. Misleći pritom (i) na obiteljske sporove, po logici stvari, na desetke „slučajeva“. No, to su obična djeca, običnih roditelja, baviti se njima nije medijski efektno, pa ispada da medijska lavina u povodu jednoga slučaja koji se odnosi na skrbništvo nad djetetom pod sobom zapravo prekriva one o kojima bi barem trebalo govoriti s empatijama, ako im se već ne može pomoći – brojne žene, majke i djecu, star(i)ce (pa i gdjekojeg oca).

Nažalost, na kraju ostaje podgrijana verzija tradicionalnoga izrijeka: Tresla se brda, a preporodila se prastara lokalna predrasuda koja funkcionira dvorazinski, kao eksplicitni nacionalizam i implicitna patrijarhalnost. To što se jedno i drugo pokušava postmoderno preobući i zvučati gotovo humanitarno može biti rezultat nečije prijevare, ali mnogo češće je rezultat neznanja i naivnosti. Najčešće se, vjerojatno ipak, radi o ravnodušnosti spram zbiljskoga povoda – u ime održanja pogona medijskoga recikliranja.

Žarko Puhovski, Prometej.ba