U povodu tragične smrti osmero mladih studenata iz Posušja, sinoć je zgrada Kosače bila obasjana njihovim licima koja ćemo teško ikada zaboraviti. Pod njihovim licima su paljenje svijeće koje mladi Mostarci još uvijek donose . U Grudama to isto čine večeras.
Najviša zgrada u Sarajevu “Avaz Twist Tower” bila je osvijetljena plavom bojom.
Bojom plavom, bojom mladosti obojan je i Stari Most u Mostaru.
Pored plave boje bio je naglašen i veliki znak – univerzalni simbol sućuti.
Scena sa Starog mosta
Stari Most je isti dan bio i u bojama Hrvatske. Solidarizirajući se s Petrinjom. Prvi je to put u slučaju Starog mosta, mosta u Mostaru kojeg je podizala i Hrvatska, da svijetli solidariziran s hrvatskom tragedijom.
Mnoštvo ljudi, naročito mladih, u nekoliko gradova u našoj zemlji od Mostara, preko Ljubuškog, Stoca, Čitluka Širokog, cijele Hercegovine do Goradža na Istoku i do Cazina na Sjeveru, također su paljenjem svijeća odali počast mladićima i djevojkama iz Posušja.
Sućuti su poslali gotovo svi ljudi na pozicijama. Iz Republiike Srpske, iz Sarajeva. I legitimni i oni koji to nisu. Javili su se predsjednici tri susjedne države. Poruke podrše slali su i biskupi i imami i sveštenici.
Mnoštvo medijskih kuća iz BIH i susjedstva i dalje su u Posušju. Gotovo sve svjetske agencije izvjestile su o ovome događaju. Pisao je Washington post, talijanske novine, Taiwanske na istoku, upozoravajući svoju mladost što im se može dogoditi.
Danas je zastava Europske unije u Sarajevu bila na pola koplja. Veleposlanik EU u BIH Johan Sattler i sam je izrazio sućut obiteljima potresen ovom viješću.
Svijeće ispred Kosače
Djevojka u Goraždu tuguje za mladosti iz Posušja
Na području cijele Bosne i Hercegovine jučer je bio Dan žalosti a sutra će u Federaciji BiH, dok je u općini Posušje i Županiji zapadnohercegovačkoj proglašena trodnevna žalost.
Tuga i žal za nastradalom mladosti u samo par dana ujedinili su emocije ljudi širom BIH i šire.
Naše podjele i poglede na prošlost, sadašnjost i budućnost potisnuli smo u drugi plan.
Postale su nebitne i nijeme pred zlom. I pred nesrećom mladih koja se izdigla iznad cijele zemlje.
Ljudi iz cijele BIH, Srbije i Hrvatske zvali su ljude koje znaju u Posušju i Hercegovini da bi im dali sućut.
Nebitno što ti isti koji su pozive primali, nisu možda direktno poznavali unesrećene.
Naprosto su kažu bili u šoku i imali su potrebu nekome uputiti sućut.
Kako je moguće da se tako dobri ljudi mogu uvesti u međusobnu mržnju? I kako je moguće da su u vrijeme dobra tiši od zlih?
Nameću se etička pitanja.
- Jesmo li postali preko noći bolje društvo?
- Ili to nikad nismo niti prestali biti?
- Zašto dobro koje je u nama čuvamo samo za dane tuge?
Pojavilo se odnekud mnoštvo koje ima empatiju za tugu i gubitak drugog, potpuno nepoznatog. I ono je izdominiralo zlo u nama i oko nas.
- Možemo li ovakvi i ostati?
Mogu li generacije koje vladaju ovom tužnom zemljom zbog sutrašnjice svoje djece, sjesti i pronaći zajednički dijalog?
Trebaju li njihova djeca nastradati pa da oni shvate kako nam je sudbina u dogovoru ne u trajnom ratovanju?
- Kako ih natjerati na Kompromis?
- Kompromis, koji bi nam dao zraka da prodišemo.
Kompromis bi značio odustajenje od maksimalističke utopije vlastite ideje.
Utopije koja guši i narod onog koji ju traži i narod onog kojem se nameće.
- Svi smo robovi svojih utopija.
- I svi jednako trpimo zbog njih.
- Mogu li se postojeće elite susresti na srednjem putu?
- Radi svoje djece i radi naše?
Recimo riječima: “Gle ne možemo dobiti sve što želimo, dovoljno smo svojim sujetama i taštinama, potrebom da dobijemo aplauz samo u svom glasačkom stroju, zla nanijeli vlastitom društvu i generacijama koje dolaze. Naši ljudi, naši narodi, a i narodi drugih i trećih, su ujedno i naši taoci opet naših beskrajnih upiranja prstom jednih u druge?”
Što je utopija od ove dvije krajnosti?
Kompromis ili guranje do beskraja vlastite ideje koja se već pokazala kao utopijska?
I to na sve tri strane.
Upravo bio taj prokleti kompromis bio zalog za suživot novih generacija koje dolaze.
Zalog za njihove sretnije mladosti.
Ili je vaš opstanak na vlasti, poštovane političke elite, opstanak bez površinskog rata jednih protiv drugih i trećih, naprosto nemoguć? Kažemo površinskog, budući da znamo da se privatno uopće ne mrzite niti ratujete. Štoviše suranja je trostrana.
Jesmo li doista “Prokleta Avlija”?
Ako nismo, pokažite nam da nismo, da Andrić nije bio u pravu.
Ako jesmo, nije li krajnje vrijeme da to prestanemo biti?