Published On: Uto, lis. 31st, 2017

Zamršena politička situacija u Hrvatskoj

Dio HSS-a koji je vodio politiku čekanja, namjeravao se osloniti na Zapad, ponajprije na Veliku Britaniju, te se nadao savezničkom iskrcavanju na obali Jadrana; hrvatske domobrane taj je dio HSS-a smatrao svojom vojskom. Ta je politika bila opasna za NOP, koji je strahovao od suradnje HSS-a sa zapadnim saveznicima, a i od mogućnosti povezivanja HSS-a s ustaštvom protiv NOP-a

Kako ističe dr. Jera Vodušek Starič u svojoj nagrađenoj analizi komunističkog ustroja u Jugoslaviji “Kako su komunisti došli na vlast 1944-1946.”, integracijska politika koju je vodstvo NOP-a, odnosno KPJ, vodilo u jesen 1944., imala je u slučaju Slovenije i Hrvatske posve drugačije posljedice. Slovenija i Hrvatska su se 1944. u mnogo čemu već ponašale kao suverene države.

U Sloveniji je započelo temeljito, usklađeno i stalno funkcioniranje organa vlasti na svim razinama, tada još samo na oslobođenom području. ZAVNOH, koji je koncepcijski povremeno i prednjačio u odnosu na slovensko zakonsko reguliranje novih odnosa, zbog zamršenih ratnih situacija zaostajao je u sređivanju prilika i imao manje mogućnosti izvršavanja vlasti na nižim razinama.

Andrija Hebrang je, primjerice, na zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom, listopada 1944., anticipirao i buduće odnose u federaciji. Na primjeru budućih odnosa između Srba i Hrvata u Hrvatskoj objašnjavao je da se DFJ mora temeljiti na federalnom principu, govorio je o budućim federativnim republikama i o rješavanju manjinskog pitanja. CK KPJ je kao osobitu žaoku doživio to što su Hrvati u Plaškom otvoreno nastupili protiv kralja i Vlade u Londonu, opredijelili se za republiku i proglasili priključenje Istre i Hrvatskog primorja Hrvatskoj, za što je nadležna mogla biti samo Jugoslavija. Uz to što im je upućena kritika zbog toga što su preduhitrili zaključke AVNOJ-a, dr. Ivan Ribar, predsjednik AVNOJ- a, požalio se Titu s primjedbom da ZAVNOH ne bi smio sam rješavati pitanja Srba u Hrvatskoj.

”Strah” od HSS-a

Autorica upozorava na vrlo zamršenu političku situaciju u Hrvatskoj. Prilikom donošenja bilo koje političke odluke, naime, u Hrvatskoj se moralo uzeti u obzir, prvo, poremećene međunacionalne odnose, izazvane ustaškom politikom prema Srbima, i političke implikacije postojanja samostalne države NDH, drugo, činjenicu da su političke prilike u raznim dijelovima Hrvatske vrlo različite i, treće, KPJ je osobito morala uzimati u obzir i nadalje snažnu Hrvatsku seljačku stranku (HSS), koja je, unatoč rascjepima, zadržala svoju organizaciju i utjecaj iz predratnog doba.

Dio vodstva HSS-a odlučio se za politiku čekanja, dio je postupno i na različite načine prelazio u NOP, a dio je surađivao s režimom NDH. Dio stranke koji je vodio politiku čekanja, namjeravao se osloniti na Zapad, ponajprije na Veliku Britaniju, te se nadao savezničkom iskrcavanju na obali Jadrana; hrvatske domobrane taj je dio HSS-a smatrao svojom vojskom. Ta je politika bila opasna za NOP, koji je strahovao od suradnje HSS-a sa zapadnim saveznicima, a i od mogućnosti povezivanja HSS-a s ustaštvom protiv NOP-a. Zato je vodstvo NOP-a osuđivalo politiku tog dijela HSS-a, a pogotovu vođu Vladka Mačeka, pokušavajući razbiti taj dio stranke izazivanjem razdora u njezinu vodstvu, a time i raspad HSS-a.

U veljači 1944. Kardelj je pisao Titu da se prilikom osnivanja Fronte u Hrvatskoj osobito mora voditi računa o HSS-u. U skladu s tim, prvaci HSS-a pozivani su na oslobođeno područje, pa su na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a u Plaškom već sudjelovali predstavnici HSS-a Božidar Magovac i Frane Frol. Magovac je potom postao potpredsjednik AVNOJ-a i bio urednik glasila pripadnika HSS-a na oslobođenom području Slobodni dom, sve dok, potkraj kolovoza 1944., nije smijenjen i zatvoren zbog stajališta o Fronti kao koaliciji stranaka i zbog odbijanja da osudi Mačekovu politiku. U AVNOJ-u je zamijenjen ing. Franjom Gažijem. Frol je pak na oslobođenom području postao povjerenik NKOJ-a i ministar u Vladi DFJ.

I dio političara HSS-a u Londonu opredijelio se u proljeće 1944. za suradnju u demokratskoj skupini političara koja je nastala kao opozicija velikosrpskoj politici jugoslavenske kraljeve vlade. Još prije imenovanja Šubašića predsjednikom kraljeve vlade, vođa HSS-a u emigraciji dr. Juraj Krnjević i vođa srpskih demokrata dr. Milan Grol, nakon dugog promišljanja sporazumjeli su se o ključnom spornom pitanju – o razgraničenju između Hrvatske i Srbije. Grol je to prepustio Krnjeviću. U emigraciji je tako pokrenut krug (koalicija) koji je bio za demokratsku Jugoslaviju, a u koji su se uključili dijelovi srpskih radikala i srpskih demokrata te nešto mačekovaca i SLS-ovaca. Smodlaka je u travnju 1944. ocijenio taj krug opasnijim za NOP od vladinog velikosrpskog kruga Purić–Fotić.

Da bi mobilizirao Hrvate, NOP je u Hrvatskoj dakle morao voditi računa o utjecaju HSS-a. Da bi pridobio hrvatsko stanovništvo, trebalo ga je uvjeriti da se neće ponoviti centralizam i srpska hegemonija. S tim ciljem se naglašavalo i hrvatstvo te usklađivalo s priznavanjem nacionalnih prava Srba u Hrvatskoj i njihovih zasluga za ustanak 1941. Tek pošto se uzmu u obzir svi ti elementi, može se analizirati politika hrvatskog vodstva NOP-a ili KP Hrvatske 1944. i kasnije. Najizraženije se taj odnos snaga očitovao u sastavu vodstva ZAVNOH-a, izabranog u listopadu 1943. u Plaškom. Predsjednik Izvršnog odbora bio je književnik Vladimir Nazor, a potpredsjednici Andrija Hebrang, sekretar KPH i namještenik iz Zagreba, dr. Rade Pribičević, odvjetnik iz Petrinje i nekadašnji član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke i Filip Lakuš, posjednik iz Sesveta i član Glavnog odbora HSS-a.

Nesporazumi između vodstava KPH i KPJ

Očito je da je upravo politički i nacionalni sastav uzrok nesporazuma između vodstava KPH i KPJ prilikom ocjenjivanja političkih prilika i taktike u Hrvatskoj. Hebrang nije bio jedini zagovornik nacionalnog i koalicijskog koncepta politike u Hrvatskoj. O njegovoj, nedvojbeno eksponiranoj ličnosti, mnogo je napisano. Sin tadašnjeg britanskog premijera Winstona Churchilla, Randolph, koji se s Hebrangom u više navrata sretao na oslobođenom području, napisao je u travnju 1944. da je Hebrang odlučan i strog i, uz Tita, nedvojbeno najvažnija ličnost u Jugoslaviji.

Kritike upućene 1943. hrvatskom vodstvu razmjerno su razumljive i logične, složimo li se s interpretacijom da se, u biti, radilo o Hebrangovoj politici snošljivosti nasuprot lijevom ekskluzivizmu jugoslavenskog vodstva NOP-a. S vremenom je to Hebranga dovelo u konflikt s Politbiroom CK KPJ. Na sjednici od 16. do 18. listopada 1943. Politbiro CK KPJ ocijenio je ” da je CK KP Hrvatske pravilno obavljao svoje zadaće, izuzev što je, kako je zapaženo, u vodstvu CK KPH bilo odstupanja od linije CK KPJ u pogledu nacionalnog pitanja”. Prilikom ukazivanja na pogrešnu hrvatsku politiku, uvijek je bila riječ o politici Hrvata prema Srbima u Hrvatskoj, iako su Srbi u Hrvatskoj baš tada dobili od NOP-a niz vlastitih ustanova (glasilo, klub poslanika, uvođenje ćirilice), i to Hebrangovom inicijativom, dok su endehaške diskriminacijske odluke bile zabranjene. Stvarni prigovor centra na politiku vodstava Hrvatske i Slovenije odnosio se, ponajprije, na to da su oba vodstva, kod kuće, svojim ugledom znatno nadmašivala, a time i slabila, centralno vodstvo. To je bilo utvrđeno još na drugom zasjedanju AVNOJ-a, na temelju posjeta članova CK KPJ i Vrhovnog štaba po Jugoslaviji.

“Povišeni tonovi” između centralnih komiteta

Promatrane kroz prizmu stajališta CK KPJ – da mu se time ugrožava autoritet – osude politike slovenskog i hrvatskog vodstva i njihovih pojedinih poteza, do kojih je došlo 1944., postaju logične. Prema dostupnim izvorima, očito je da se kao ključno pitanje nametnulo: gdje su granice političke i zakonodavne samostalnosti federalnih jedinica?

U pismu Centralnom komitetu KPJ Andrija Hebrang se u ožujku 1944. požalio zbog telegrama kojim je CK KPJ prijetio oštrim mjerama protiv sabotaže, zbog koje već mjesec i pol nije bilo redovne razmjene tiska i pošte. CK KPJ odgovorio mu je 31. ožujka, opominjući ga da govori tonom “koji nije primjeren u komunikaciji između viših i nižih partijskih foruma”. Ta je prepisak već svjedočilo o povišenom tonu komuniciranja između dva centralna komiteta. No, stvari su ubrzo postale još ozbiljnije.

Polovicom ožujka Hebrang se raspitivao u CK KPJ namjeravaju li doista Glavni štab Hrvatske preimenovati u Glavni štab NOVJ za Hrvatsku, što je čuo od Bakarića. Hebrang je takvo preimenovanje ocijenio kao degradaciju hrvatskog Štaba i njegovo podređivanje Vrhovnom štabu. Smatrao je da je preuranjeno – budući da se Hrvati još nisu masovno uključili u NOP, a nisu zbog toga što je Mačekov utjecaj još vrlo jak, dok ZAVNOH još nije prerastao u parlament i vladu – ukidati nacionalno obilježje vojske, jer bi to usporilo mobilizaciju i išlo u prilog mačekovcima, koji najavljuju svoje hrvatske jedinice.

Hebrang se, navodi autorica, nije suprotstavljao samoj mjeri već ju je smatrao taktički preuranjenom. Ubrzo nakon toga Hebrang je, na trećem zasjedanju ZAVNOH-a (8. i 9. svibnja 1944.), u političkom izvješću javno ustvrdio da NOP nije borba za komunizam i da su zaključci AVNOJ-a i ZAVNOH-a o uređenju ujedinjene Hrvatske uzor slobodarske, narodne demokracije i nacionalne ravnopravnosti. “Na žalost, bila su to stajališta kojima se vodstvo NOP-a taktički koristilo tek nakon potpisivanja sporazuma sa Šubašićem”, piše dr. Vodoušek.

Titova kritika hrvatskog vodstva

Tito je već u travnju predbacio hrvatskom vodstvu da nema ispravan odnos prema Jugoslaviji te pozvao Andriju Hebranga, Marka Belinića i Pavla Gregorića na pokoru u Drvar. Posrijedi je bila parola kojom su se navodno odveć uzdizale hrvatska, slovenska i srpska federalna jedinica, a premalo Jugoslavija i ostali jugoslavenski narodi.

ZAVNOH je u svojim rezolucijama doista snažno naglašavao samoodređenje hrvatskog naroda i hrvatsku državnost, međutim, posvuda se naglašava i opredjeljenje za udruživanje u novu, federativnu, demokratsku državu, zajedno s drugim jugoslavenskim narodima, uz izričito spominjanje Jugoslavije. Koliko su različito CK KPH i CK KPJ objašnjavali političke prilike u Hrvatskoj, pokazao je i spor koji je baš tada izbio oko Dalmacije. Između vodstva hrvatske Partije i Oblasnog komiteta KPJ za Dalmaciju došlo je još u proljeće 1944. do razlika u ocjeni vojne i političke situacije u Dalmaciji. Koliko je tome pridonio Svetislav Stefanović Ćećo, instruktor CK KPJ u Dalmaciji, možemo samo nagađati, ističe autirica, budući da je Vicko Krstulović, sekretar dalmatinskog Obkoma, o njemu vrlo pohvalno izvještavao CK KPJ, ističući da “im je u posljednje dvije godine podigao Partiju na noge i osvojio velike simpatije kao vođa i kao sin bratske nam Srbije”.

Hrvatske ocjene njegova djelovanja bile su drugačije. Dušan Brkić, koji je u ljeto 1944. po nalogu CK KPH boravio u Dalmaciji, konstatirao je: “da se u Dalmaciji ne priznaje ni partijski autoritet CK KPH, ni autoritet vlasti ZAVNOH-a i da, u već ionako zamršenim prilikama, ondje nema ispravnog odnosa prema Srbima u Dalmaciji, da se Srbi ne osjećaju ravnopravnima, da postoje snažne ekonomske, političke i vjerske suprotnosti i razlike između obalnog pojasa i Zagore, između pravoslavaca i katolika, četnika i ustaša, velikosrpske i hrvatske koncepcije te između ostataka predratnih stranaka i NOP-a, što je dovelo čak i do toga da su se Hrvati upisivali u četnike”.

Dakle, CK KPH nije zapostavljao pitanje Srba u Hrvatskoj, što se među ostalim zamjeralo Hebrangu. Brkić je utvrdio i to da je Vicko Krstulović o radu Partije u Dalmaciji radije izvještavao izravno CK KPJ. Hebrang je upozoravao dalmatinsko vodstvo na lošu situaciju, zahtijevajući da dopuste stručnjacima ZAVNOH-a organizirati rad NOO- a u Dalmaciji u skladu sa zaključcima ZAVNOH-a i zamjerajući im zbog toga što Dalmacija živi po svome i ne šalje svoje predstavnike u centralne hrvatske institucije. Istodobno je CK KPH zahtijevao od CK KPJ da se u Dalmaciji hitno poduzmu mjere protiv takvih pojava i da se osigura “provođenje linije”, upozoravajući da dalmatinski Komitet izigrava CK KPH i traži pokriće u CK KPJ.

U svom odgovoru CK KPJ je potvrdio da je u partijskom radu u Dalmaciji “bilo grešaka” i da su politički rad među Srbima i organizacijska pitanja Partije bili zanemareni. Ali, odlučno je opovrgao tvrdnju da Dalmatinci ne priznaju nadređene hrvatske organe i naredio Krstuloviću da ode u CK SKH i o tome porazgovara. Svjestan dalmatinskih aspiracija za većom samostalnošću, CK KPJ je istodobno odbacio dalmatinski zahtjev da se Oblasni komitet za Dalmaciju ponovno nazove pokrajinskim komitetom.

Kardeljevo pismo

Kada je Kardelj, potkraj rujna 1944., pisao Titu o Hebrangovim greškama, među ostalim je naveo da je Hebrang – inače u stalnome strahu da će jugoslavenski centralizam okrnjiti hrvatska nacionalna prava – posve uspaničen zbog dalmatinskih kvaziseparatističkih tendencija, što je, pak, za Kardelja bilo bez ikakva temelja. Kardelj je ocjenjivao da Obkom za Dalmaciju “ima pravilniji odnos prema Jugoslaviji i Centralnom komitetu KPJ od Hebranga”, iako za to nije imao dokaza. Prema tome, riječ je bila o pitanju političkog autoriteta, pri čemu su Dalmatinci bili poslušniji Centralnom komitetu KPJ.

Zapravo, uopće nije bitno jesu li kritike na račun CK KPH bile utemeljene, ističe dr. Vodoušek. Bitno je da je Politbiro CK KPJ ocijenio te pojave opasnima za jedinstvo oslobodilačkog pokreta i revolucije u Jugoslaviji i za sam autoritet Politbiroa CK KPJ. Zato te kritike svjedoče ponajprije o političkoj orijentaciji kojoj se priklanjao CK KPJ kada je drugima predbacivao nacionalističke, pa i separatističke težnje, a s time je nastavio i poslije rata, unatoč kadrovskim smjenama koje su uslijedile ujesen 1944., upravo na temelju tih ocjena.

Zajam od saveznika

Istodobno se u Sloveniji dogodilo još nešto važno. Slovenci su pokušali preko Vrhovnog štaba dobiti od saveznika zajam od 100 milijuna lira. Odgovor na taj zahtjev poslao im je u svibnju 1944. CK KPJ, odnosno, Kardelj: “Vaša molba za Titovu intervenciju kod Engleza je, s obzirom na sadašnji opseg engleske pomoći, gotovo bespredmetna. Tito je za vas nekoliko puta intervenirao. Uopće nema nikakvog smisla da nam šaljete takve telegrame, jer onda izgleda kao da se Tito ne brine dovoljno za vas. Tito je, u stvari, taj telegram i tako shvatio. Nabrojio je i druge goruće zahtjeve za pomoć iz drugih dijelova Jugoslavije. Nakon takvog odgovora slovensko je vodstvo odlučilo uzeti zajam koji je najprije ponudio saveznički oficir za vezu, član organizacije TIGR, kapetan Zdravko Lenščak, a onda ga je pribavio šef savezničke vojne misije pri Glavnom štabu NOV-a i POS-a James Goodwin. Jedini koji se tada nije slagao s uzimanjem zajma – kasnije je izmijenio mišljenje –bio je Ivan Maček, koji se ubrzo nakon toga uputio u Drvar, u Vrhovni štab (po direktive o Ozni). U Drvaru je izvijestio CK KPJ o situaciji u Sloveniji, ali nam taj izvještaj nije poznat, navodi autorica. Još početkom lipnja u Sloveniji je bilo sve u redu, međutim, u lipnju je Leskošek izvijestio da je suspendiran Boris Kidrič i da tu stvar treba raščistiti. Rješenje o suspenziji također nije poznato, ali iz korespondencije koja je uslijedila, očito je da je CK KPJ uzimanje zajma protumačio kao uspostavljanje posebnih veza s inozemstvom (što je u tadašnjem rječniku značilo obavještajnih veza), budući da je dio tog novca bio namijenjen upravo toj aktivnosti. Nejasno je također kako su bili umiješani pojedini saveznički oficiri, budući da je major William Jones, koji je navodno bio umiješan u obavještajne poslove, u međuvremenu već otišao. Kapetan Goodwin predao je novac, dok prijašnje Lenščakove ponude nisu bile prihvaćene.

Nejasna je i uloga Ivana Mačeka, novoga šefa Ozne za Sloveniju, koji se upravo polovicom lipnja vratio iz Bosne u Sloveniju. Stvar se zaplela do te mjere da je CK KPJ suspendirao Borisa Kidriča, a, prema nekim izvještajima, i Josipa Vidmara; Kidrič je navodno proveo cijeli jedan tjedan u “izolaciji”. Uslijedilo je Kidričevo “samokritično” pismo Kardelju. Kidrič je u njemu napisao da na temelju svoje partijske savjesti zaključuje kako u slučaju ugovora sa saveznicima nije ništa više kriv od drugih članova CK KP Slovenije: “Ti znaš koliko sam odan Partiji, pa mi možeš vjerovati… Neizmjerno sam odan Partiji do posljednje kapi krvi, bar se u tome u mene nećete razočarati. Moja sadašnja situacija je neizdrživa”. Kidriča je podržao sekretar CK KP Slovenije Leskošek, koji je u svoja dva pisma cijeli slučaj pokušao objasniti kao nesporazum.

Vrhovni štab je ubrzo poništio suspenziju i Kidrič je već 23. lipnja u Slovenskom poročevalcu objavio članak “Više jugoslavenstva”. U njemu je pisao o ljubavi slovenskog naroda prema Jugoslaviji, o slovenskom političkom aktivu koji je tu ljubav uvijek poticao i usmjeravao, te je opredjeljenje za Jugoslaviju prvi put zapisano već u temeljnim odrednicama Osvobodilne fronte 1941. Uz to je kritizirao slovensku “uskost i samozaljubljenost”, ističući da treba biti svjestan kako se isključivo u slovenskim razmjerima neće moći odlučivati o slovenskoj sudbini i budućnosti.

Slučaj je dobio epilog Kardeljevim pismom s kraja srpnja 1944., u kojem autor kaže da je cijela stvar, što se Kidriča tiče, doduše, sređena, ali da ostaje činjenica da je slovenski CK učinio grešku i šteta je mogla biti kobna, “jer vi ponekad zaboravljate na klasne suprotnosti i sve ostalo i stvarate sebi iluzije koje bi vas jednoga dana mogle vrlo skupo stajati”. Nakon što su Tito i Šubašić potpisali Viški sporazum, CK KPJ je pozornost usmjerio na političke posljedice sporazuma pa se stjecao dojam da su nesporazumi oko zajma zaboravljeni. Međutim, politika širine, koja je nastupila sa sporazumom, u Sloveniji nije uzela većeg maha, vjerojatno zbog Dolomitske izjave. Kardelj je 29. srpnja predbacio slovenskom Politbirou da sektaši i prečesto naglašava ulogu KP, što je tada bilo čak štetno: “Jezgra OF-a je danas tako čvrsta da nema potrebe da tako često pribjegavamo naglašavanju uloge KP”.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer