Published On: Uto, lis. 31st, 2017

‘PRLJAVI’ KLUB KOJEG OBOŽAVAJU MRZITI! Priča o prokletstvu, praznovjerju i propasti kultnog kluba

Momčad koja je tada imala Lucasa Radebea, Ian Harta, Lee Bowyera, Robbie Fowlera, Harry Kewella, Alana Smitha, velikog Ria Ferdinanda i “našeg” Marka Viduku igrala je primamljiv nogomet

Kažu da su sve prave ljubavi iracionalne i da nisu takve nikad ih ne bi ni mogli okarakterizirati kao ljubav. Ljudi se zaljubljuju iz najbanalnijih razloga te si nikad i nikako ne mogu objasniti razlog i ono mitsko zašto. Ali neki ipak mogu. Bilo je to ljeto 98-e, tata Ćiro je nosio kapu francuskog policajca, Šuker zabijao golove kao na tvorničkoj traci i da nije bilo gospon Thurama (koji se van svih nogometnih postulata dva puta našao na točno onom mjestu gdje po svemu uopće nije trebao biti) bilo bi to možda najsavršenije ljeto u mom životu.

Svjetskog prvenstva u SAD-u se skoro pa i ne sjećam a Europsko prvenstvo u Engleskoj sam zapamtio samo po Šukerovom lobu protiv Danske i driblanju Köpkea. Stoga je to sparno ljeto 98. utjecalo na cijeli moj život.. Tog ljeta sam se definitivno zaljubio u nogomet. Ono što smo tih godina nazivali svetinjama: Dinamo (tadašnja omražena Croatia) i nogometna reprezentacija postale su i stoje do danas, na pijedestalu vječnih ljubavi. Neke starije generacije i danas se živo sjećaju prvih jedanaest svojih najdražih momčadi iz onih, tada popularnih sličica, pa te igrače i dan danas smatraju najboljim koje su u životu gledali ili samo slušali preko radija.

Tako i meni srce posebno zaigra na spomen reprezentativaca poput Bobana, Prosinečkog ili “mojih” Dinamovaca kao što su Marić, Mujčin, Cvitanović i mnogi drugi. No, jedno ime će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. Mark Viduka, sin hrvatskih iseljenika iz Australije, posredstvom državnog vođe i velikog mecene tadašnje Croatije, davne 1995. sletio je na Pleso i na velika vrata ušao u Dinamovu svlačionicu. Krupan i svakom obrambenom igraču nezgodan za čuvanje bio je idealan uzor svakom dječaku koji je sanjao nositi mitski broj devet na plavom dresu.

Te, već spomenute 98. nakon 40 golova u 82 utakmice se uputio na otok, u Celtic, da bi se samo dvije godine i 30 golova kasnije skrasio na sjeveru Engleske, u Leedsu. I sasvim slučajno, rodila se ljubav. Odrastao sam na pričama o 1967. i mitskom finalu Kupa velesajamskih gradova između našeg Dinama i tada velikog Leeds Uniteda predvođenim sjajnim centarhalfom Jackom Charltonom. Danas svi znamo kako je završilo pa to do današnjeg dana ostaje jedini europski naslov neke nogometne momčadi iz Hrvatske bez obzira koliko se neki trudili, iz njima znanih razloga. taj uspjeh minorizirati.

“Keep fighting”

Da se vratimo na priču, te 2000. Irski menadžer David O’Leary je na Elland Roadu sastavio jednu zanimljivu momčad koja je bila sve ono što nekadašnji Leeds, iz tamo dalekih 60ih i 70ih nije bio. Nogometnim poznavateljima poznata je tadašnja krilatica koja i danas stoji na izlazu iz svlačionice: “keep fighting”. U moru bogatijih, uspješnijih i kudikamo poznatijih klubova iz tadašnje lige, Leeds je bio mali klub iz engleskog sjevera koji je svoj pragmatični nogomet bazirao točno na spomenutom “keep fighting” motu pa se i dan danas, uz opjevani FC Wimbledon Vinnieja Jonesa, spominje kao najbrutalnija i najratobornija momčad koja je ikad izašla na zelene travnjake Engleske lige. Nije stoga ni čudno da se i spomenuti Jones pojavio u Leedsu, iako kratko, u sezoni 89.-90.

Momčad koja je tada imala Lucasa Radebea, Ian Harta, Lee Bowyera, Robbie Fowlera, Harry Kewella, Alana Smitha, velikog Ria Ferdinanda i “našeg” Marka Viduku igrala je primamljiv nogomet, protivno svim postavljenim “dirty Leeds” postulatima, u kojem su uživali svi nogometni sladokusci.

Priča o prokletstvu

A onda se dogodio scenarij kojeg su se pribojavali svi navijači i simpatizeri bijelog kluba sa sjevera Engleske. Umjesto planiranog i očekivanog iskoraka, dogodilo se potpuno suprotno. Kao što je jedan novinarski kolega jednom napisao, ostatak Engleske je uživao; u njihovim je očima to bio klub koji je na početku igrao prljavo kako bi se nosio s velikim dečkima i čiji su navijači u međuvremenu postali prepotentni da bi na kraju postao žrtva vlastite nerealne ambicije.

Nedugo potom, uslijed mnogih nelogičnih poteza, prodaje kluba i stadiona valjda jedinim Arapima bez petrodolara, ponašanja predsjednika poput pijanog milijardera i slično, klub je padao stepenicu po stepenicu da bi se u sezoni 2007 strmoglavio do trećeg nogometnog razreda. Mnogi su se odmah sjetili davne priče o prokletstvu Elland Roada, spomenutoj u knjizi Jona Howea “The only place for us: an A-Z history of Elland Road, Home of Leeds United”.

Don Revie, davnih 70ih godina bio je menadžer i gotovo jedini boss u klubu, ujedno veliki paranoik i praznovjernik pa se stvari koje je naš veliki tenisač Goran Ivanišević svakodnevno ponavljao na Wimbledonskom turniru 2001. čine smiješnima. Naime. Don je uvjerio sebe, svoje nogometaše i svu nogometnu javnost West Yorkshirea da su svi nogometni porazi i sportske nesreće koje su se tih godina vrzmale oko kluba rezultat stare romske kletve jer je današnji dom Leeds Uniteda izgrađen, ako je vjerovati priči, na starom romskom groblju.

Bilo kako bilo, Leeds United se 2010. vratio u Championship i nakon nekoliko bremenitih sezona u kojima je plesao na rubu ponovnog ispadanja u treći rang, već drugu godinu za redom napada Premier ligu i kod svojih navijača ponovno budi prkos toliko puta naglašen motom “keep fighting”. Ako se u međuvremenu ono spomenuto prokletstvo ne pojavi, svim nogometnim romantičarima ostaje želja u najelitnijem natjecanju ponovo gledati veliki, jaki ali “dirty Leeds”.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer