Kada je Belgija 1830. godine postala neovisna nije imala jasna pravila o upotrebi jezika. Ustavom je bila zajamčena sloboda jezika, što je za tadašnje vrijeme bilo vrlo napredno. Drugim riječima, ljudi su se u svakom trenutku mogli koristiti željenim jezikom. Zakon je od ovog načela mogao odstupiti eventualno u pitanjima sudske prakse i javne uprave.
Sloboda jezika za rezultat je imala da se u javnosti gotovo isključivo govorio francuski. Suci i državni službenici gotovo uopće nisu poznavali nizozemski. Svi zakoni bili su na francuskom.
Godine 1932. uvedeno je načelo teritorijalnosti, čime je jezik određenog područja postao službeni jezik uprave. Bez obzira na to, sve do 1960-ih godina u upotrebi su ostala brojna prijelazna pravila za francuski jezik.
Belgija je 1962. godine uvela jezične granice i podijelila teritorij na 4 jezična područja: nizozemsko govorno područje u Flandriji, francusko govorno područje u Valoniji, njemačko na istoku Valonije, te dvojezično nizozemsko-francusko govorno područje u 19 briselskih općina, gdje svaka općina pripada jednom od ovih govornih područja.
Ovo je načelo definirano i belgijskim Ustavom 1970. godine. Naime, Ustavom je utvrđena obveza korištenja jezika određenog govornog područja u sljedeći pitanjima:
• javna uprava i vlada,
• društvena pitanja: odnos poslodavca i zaposlenika, službeni akti poduzeća itd.,
• obrazovne institucije čiji je država osnovala, priznala ili koje koriste državne subvencije,
• sudski postupci.
U cijelom procesu federalizacije u Belgiji, različite zajednice postale su nadležne za pitanja jezika i mogu usvojiti zakone zbog preciznijeg definiranja upotrebe jezika u gore navedenim pitanjima.
Jezične mogućnosti
Komunikacija:
1966. godine utvrđeno je da se u 30 općina na granici jezičnih područja povećavaju jezične manjine. Opće pravilo u tim općinama i dalje je načelo teritorijalnosti. No, ako građanin u kontaktu s javnom upravom želi govoriti svoj jezik, odnosno drugi nacionalni jezik, tijela javne uprave dužna su poštovati to pravo i u službenoj komunikaciji s tom osobom govoriti odabrani jezik.
Ako inicijativa za komunikacijom dolazi od uprave, dužni su koristiti jezik regije kao standardnu opciju, ali građani mogu zahtijevati da se komunikacija vodi na drugom jeziku. Ovo je potvrđeno i u nacionalnoj sudskoj praksi. Međutim, ostaje pitanje je li se ovakvi zahtjevi mogu podnijeti samo jedanput ili se trebaju periodično obnavljati, godišnje, ili svaki put.
Izbori:
Građani na svim izborima, lokalnim, regionalnim i federalnim, moraju glasati u općini u kojoj su prijavljeni, i to samo za kandidate na listama u tim izbornim jedinicama. Samo u 6 općina s jezičnim mogućnostima oko Bruxellesa, glasači mogu birati hoće li glasati u svojoj općini ili u briselskoj izbornoj jedinici.
Državni službenici i izabrani dužnosnici u upravi tih općina s jezičnim mogućnostima moraju polagati državni ispit iz poznavanja manjinskih jezika.
Obrazovanje:
Standardno pravilo za obrazovne institucije je da se koristi jezik regije. Međutim, u općinama s jezičnim mogućnostima, općinska/jezična zajednica dužna je organizirati dječji vrtić i osnovnu školu na drugom nacionalnom jeziku, ako je to materinski jezik djece i ako je zahtjev podnijelo najmanje 16 obitelji (doslovno: glava obitelji).
Jezične mogućnosti vrijede samo za građane ekskluzivnog popisa općina. Dijete koje govori francuski i živi u standardnoj flamanskoj zajednici ne može se obrazovati u eventualnoj francuskoj obrazovnoj instituciji u općini s jezičnim mogućnostima.
wpDiscuz
