ZADIVLJUJUĆA PRIČA O SESTRAMA POLGAR, JEDNOM OD „NAJDRSKIJIH LJUDSKIH EKSPERIMENATA“

Polgar je javno izjavio da će njegova djeca, koja tek treba da se rode, postati svjetski prvaci, i dokazao da je u pravu. Njegove djevojčice su više nego opravdale sve što im je prije rođenja najavljivano.

Laslo Polgar i njegova djevojka Klara su se vjenčali 19. travnja 1967. godine, u mađarskom gradiću Đunđuš. 4 uzvanici su na njih bacale konfete dok su izlazili od matičara i kretali na trodnevni medeni mjesec (Polgar je morao vratiti u vojsku jer je bio na polovici odsluženja vojnog roka) i svi su komentirali kako lijepo izgledaju zajedno.
Nitko, međutim, nije bio svjestan da prisustvuje početku jednog od najdrskijih ljudskih eksperimenata.
Polgar, obrazovni psiholog, bio jedan od zagovornika primjene teorije ekspertize. On je napisao radove koji objašnjavaju njegove ideje i razgovarao o njima s kolegama u školi u kojoj je radio kao nastavnik matematike. Čak se zauzimao kod lokalnih vlasti da se naglasak stavi na rad a ne na talenat, i tvrdio da bi to moglo transformirati obrazovni sustav ako dobije zeleno svjetlo.
“Djeca imaju izuzetan potencijal, a od društva ovisi kako će ga osloboditi”, rekao je kada sam upoznao njega i njegovu suprugu u njihovom budimpeštanskom stanu s pogledom na Dunav. “Problem je u tome što ljudi, iz nekog razloga, ne žele u to vjerovati. Oni misle da je izuzetnost dostupna samo nekima, ne i njima. ”
Polgar uživo je sjajna osoba. Njegovo lice je oličenje opreznog entuzijazma čovjeka koji je proveo životni vijek u pokušaju da uvjeri skeptični svijet u svoje teorije. Njegove oči svijetle dok priča, maše rukama dok do u detalje objašnjava svoje misli, a lice mu se ozari kada netko samo malo potvrdno kimne glavom.
Ali, šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Polgar razmišljao o svom eksperimentu, njegove su ideje doživljavane kao do te mjere vanvremenske da mu je jedan lokalni političar rekao da ide kod psihijatra da ga “izliječiti od zabluda”.To se događalo u Mađarskoj, na vrhnucu hladnog rata, kada se radikalizam ma koje vrste doživljavao ne kao ekscentričnost, već kao subverzivna djelatnost.
Ali Polgar nije dozvolio da bude odbijen. Shvativši da je jedini način da dokaže svoju teoriju taj da je isproba na vlastitoj djeci, počeo se dopisuje s više mladih dama, u potrazi za suprugom. To je bilo vrijeme kada nije bilo neobično da se s nekim sprijateljite i družite putem pisama, pošto su mladići i djevojke iz Istočne Europe živjeli pod državnom čizmom, a željeli su proširiti horizonte.

“Shvativši da je jedini način da dokaže svoju teoriju taj da je isproba na vlastitoj djeci, počeo se dopisuje s više mladih dama, u potrazi za suprugom.”

Mlada Ukrajinka po imenu Klara bila je jedna od tih žena. “Njegova pisma su bila prepuna strasti dok je objašnjavao svoje teorije o tome kako stvoriti djecu sa sposobnostima na svjetskoj razini”, priča mi Klara, nježna dama, savršena suprotnost svome suprugu. “Kao i mnogi u to doba, mislila sam da je lud. Ali smo se dogovorili da se vidimo. ”
A kada su se susreli licem u lice, snaga njegovih argumenata (da ne pričamo o njegovom šarmu) joj je postala neodoljiva, i složila se da sudjeluje u njegovom hrabrom eksperimentu. Zsuzsanna, njihovo prvo dijete, rođena je 19. travnja 1969. godine.
Polgar je proveo sate pokušavajući se odluči u kojem smjeru bi mogao odgaja Zuzana.”Trebalo mi je da Žužanin uspjeh bude dramatičan, da nitko ne dovodi u pitanje autentičnost”, rekao je. “To je bio jedini način da uvjerim ljude da su njihove ideje o izuzetnosti bile pogrešne. A onda mi je sinulo: šah! ”
Zašto šah? “Jer je objektivan”, kaže Polgar. “Kada bih obučavao dijete biti umjetnik ili romanopisac, ljudi bi mogli raspravljaju je li svjetska klasa ili nije. Šah ima objektivni sustav ocjenjivanja zasnovan na učinku, tako da ništa nije moglo da se dovede u sumnju. ”
Iako je Polgar šah igrao samo kao hobi (a Klara ga uopće nije ni igrala), čitao je koliko god je mogao o pedagogiji šaha. Zuzana je školovao kod kuće, a šahu je posvetio mnogo sati dnevno čak i prije njenog četvrtog rođendana.Uradio je to veselo, i pravio predstavu od ove igre, pa se vremenom Zsuzsanna uhvatila na udicu. Do petog rođendana, već je stotine sati provela vježbajući i posvećujući se šahu.
Nekoliko mjeseci kasnije, Polgar je izvijestio Zuzana na lokalno natjecanje. Bila je tako mala, da se jedva vidjela iza stola na kojem su bile šahovske ploče, a njeni takmaci i njihovi roditelji su je sa zanimanjem promatrali dok bi sjedala odigrati partiju, očima snimala ploču i ručicama pomicala figure.
“Skoro sve djevojčice koje su se kvalificirale u moju grupu imale su osam godina ili su bile još starije” “, sjeća se Zsuzsanna, privlačna i samouvjerena četrdesetogodišnjakinja koja sada živi u New Yorku. “Tada nisam bila svjesna važnosti tog događaja u mom životu. Meni je to bila samo još jedna partija. Pobjeđivala sam partiju za partijom i moj konačni rezultat bio je 10 – 0. Činjenica da je tako mlada djevojčica pobijedila na šampionatu već je sama po sebi bila senzacija, ali to što sam pobijedila u svim partijama još je više fasciniralo ondašnji svijet. ”
Klara se drugi put porodila 2. studenog 1974. godine, i rodila kćerku Sofiju, a 23. srpnja 1976. godine i treću, Judit.Čim su mogle puze, Judit i Sofija su prišle do vrata sobe za šah u njihovom stanu, virile kroz staklo i gledale kako otac pokazuje poteze Zuzana.

“Zašto šah? “Jer je objektivan”, kaže Polgar. “Kada bih obučavao dijete biti umjetnik ili romanopisac, ljudi bi mogli raspravljaju je li svjetska klasa ili nije.”

Čeznule su da se uključe, ali Polgar nije htio da krenu prerano. Umjesto toga im je u majušne ručice stavljao figure osjetiti teksturu i oblike. Tek kada su napunile pet godina, krenuo je s njihovom obukom.
Djevojčice su čitavo djetinjstvo posvećeno trenirale, ali su i uživale u tome. Zašto? Zato što su imale motivaciju.”Provodile smo mnogo sati za pločom, ali to nam nije izgledalo kao obveza jer smo to voljele”, kaže Judit. “Nisu nas tjerali. Šah nas je fascinirao “, rekla je Sofija.
Kada su postale adolescentice, ove tri sestre su već sakupile i više od deset tisuća sati specijalizirane prakse, što je mnogo više od drugih žena u povijesti šaha. Ovako su prošle:
Zsuzsanna
Kolovoza mjeseca 1981. godine, kada je napunila dvanaest godina, Zsuzsanna je osvojila titulu prvakinje svijeta za djevojčice ispod šesnaest godina. Nepune dvije godine kasnije, srpnja 1984. godine, postala je najbolja šahistkinja na svijetu.
Siječnja 1991, postala je prva šahistkinja koja je dosegla status velemajstora. Do kraja karijere osvojila je svjetski šampionat za žene četiri puta i pet šahovskih olimpijada i ostala jedina osoba u povijesti, bilo muški, bilo ženski, koja je osvojila Trostruku krunu (brzi, bljeskalica i klasični svjetski šampionat).
Zsuzsanna je također bila pionir unatoč ogromnim preprekama koje su joj postavljali šahovski organi. Naime, bilo joj je zabranjeno da igra na Svjetskom prvenstvu (za muškarce) 1986. godine iako se kvalificirala. Na kraju je utrla put ženama koje sada mogu natjecati na najprestižnijim svjetskim događajima.
Sada vodi šahovski centar u New Yorku.
Sofija
Godine 1980, kada je imala pet godina, Sofija je osvojila mađarski šampionat za djevojčice mlađe od jedanaest godina. Poslije je osvojila zlatnu medalju na natjecanju za djevojčice ispod četrnaest godina 1986 kao i brojne druge zlatne medalje na šahovskim olimpijadama i drugim prestižnim šampionatima.
Ali, njezino najveće dostignuće bilo je “Čudo u Rimu”, gdje je pobijedila osam partija u Magistrale di Roma protiv mnogih najvećih šahista, uključujući i Aleksandra Černjina (Chernin), Semjona Palatnik i Jurija Razuvajeva. Jedan šahovski stručnjak je napisao sljedeće: “Šanse da pobijedi protiv tako moćnih protivnika mora su milijardu prema jedan”. Irski šahista Kevin O’Connell (O’Connell) je ocijenio njenu igru ​​kao pet najvećih partija koje je netko odigrao, bio on muško ili žensko.

 
 
Sofija se udala također za šahistu Jonu Kosašvilija 1999. godine i preselila se u Izrael, gdje žive sa svoje dvoje djece.Pomaže da se vodi šahovski vebsajt i priznata je slikarica.
Judit
Nakon niza oborenih rekorda u ranim tinejdžerskim godinama, Judit je pobijedila na svjetskom šampionatu za mlađe od dvanaest godina u Rumunjskoj, 1988. godine. Bilo je to prvi put da je neka djevojčica osvojila sveukupni (otvoren i za muškarce i za žene) svjetski šampionat.
Tri godine kasnije, 1991, kada je imala petnaest godina i četiri mjeseca, postala je najmlađi velemajstor (iu muškoj iu ženskoj kategoriji) u povijesti šaha. Iste godine je, također, osvojila mađarski šampionat porazivši u finalu velemajstora Tibora Tolnaija.
Ona je svjetska šahistkinja broj jedan već više od deset godina ako se izuzme kratak period kada je ispala s liste zbog neaktivnosti kada je rodila prvog sina 2004. godine (da bi je na vrhu liste smijenila starija sestra Zsuzsanna).
Tijekom karijere, pobjeđivala je skoro svakog vrhunskog igrača na svijetu, uključujući Garyja Kasparova, Anatolija Karpova i Viswanathan Anand. Ona se na svjetskoj razini smatra za najbolju šahistkinja svih vremena.
Priča o sestrama Polgar predstavlja zabavni dokaz za valjanost primjene teorije o uspješnosti. Polgar je javno izjavio da će njegova djeca, koja tek treba da se rode, postati svjetski prvaci, i dokazao da je u pravu. Njegove djevojčice su više nego opravdale sve što im je prije rođenja najavljivano.
Također, obratite pažnju na reakciju javnosti na uspjeh djevojaka. Kada je Zsuzsanna pobijedila na lokalnom natjecanju s pet godina, svi prisutni su bili uvjereni da je to posljedica jedinstvenog talenta. Lokalne novine su je opisale kao čudo od djeteta, a Polgar se sjeća da su mu drugi roditelji čestitali na fascinantnom talentu njegove kćeri.”Moja mala Olga to ne bi mogla”, jedan od roditelja je rekao.
Ali ovo je iluzija koja prikazuje samo vrh ledenog brijega: promatrači misle da je učinak posljedica posebnih sposobnosti jer su vidjeli samo mali postotak aktivnosti neophodnih da bi se ostvario uspjeh. Polgar kaže “Da su samo vidjeli vrlo spori napredak, poboljšanje koje dolazi mic po mic, ne bi tek tako lako nazvali Zuzana čudom od djeteta.”
 

Ljudski kalkulatori

Koliko dobro računate napamet? 5 Pretpostavljam da imate prilično jasan odgovor na ovo pitanje. Matematika je jedna od stvari ili možete ili ne možete znati. Ili imate mozak za brojeve, ili nemate. A ako nemate, onda vam je bolje da odustanete.
Pomisao na to da je sposobnost računanja unaprijed određena rođenjem, vjerojatno je u još većoj mjeri ukorijenjena od ideje da je sposobnost za bavljenje sportom predodređena rođenjem. Ova ideja predstavlja najbolji doprinos teoriji stručnosti. Baš zbog toga treba da se pobliže upoznamo i vidimo da li su stvari onakve kakvima nam se čine.
Kao što to često biva, teorija o talentima sa izvanrednim moćima računanja pojavljuje se u pričama o čudu od djeteta: dječaci i djevojčice koji napamet izvode aritmetičke zadatke brzinom približnom brzini računala. Kao i šestogodišnji Mocart, djeca su tako izuzetna da često svoje sposobnosti prikazuju pred zapanjenom publikom.
Na primjer, Šakuntala Devi (Shakuntala Devi), rođena u Bangaloreu 1939. godine, zapanjivali je sveučilišne profesore u Indiji time što je već s osam godina množila troznamenkaste brojeve. Sada se nalazi u Guinnessovoj knjizi rekorda zato što može pomnoži dva trinaestocifreni broja (na primjer 857.493.085.948 puta 9394506947284) za dvadeset osam sekundi.
Rudiger Gam (Gamm) iz Njemačke, još jedan svjetski poznat “ljudski digitron”, može izračunava deveti stupanj i peti korijen s neviđenom preciznošću, i da nađe količnik dvaju prostih brojeva do šezdesete decimale. Fascinantno je promatrati Gama u akciji. Kada mu postave pitanje, on zatvori oči i nabere vjeđe, kapci mu se trzaju dok se bori s računanjem. Nekoliko trenutaka kasnije, otvara oči i izbacuje brojeve zapanjujućom brzinom.

“Najbolja blagajnica je bila brža od obiju čuda od djeteta u rješavanju obiju problema. Drugim riječima, četrnaest godina računskog iskustva bilo je dovoljno da dovede savršeno “normalnu” osobu do toga da pretekne zapanjujuću brzinu čuda od djeteta. “

Sigurno ovakvi događaji govore o prirodnim darovima, kakve mi, obični smrtnici, nismo dobili. Ili je, možda, situacija drugačija? Godine 1896. francuski psiholog Alfred Bine (Binet) izveo je mali eksperiment da bi to otkrio. Usporedio je učinak dvoje ljudskih računala sa kasirke u robnoj kući Bon marše u Parizu. Kasirke su imale u prosjeku 14 godina iskustva u trgovini, ali nisu pokazivale dar za matematiku u ranoj dobi. Bine je dao djeci i blagajnici da pomnože identične troznamenkaste i četvorocifrene brojeve i usporedio je vrijeme koje im je bilo potrebno za rješenje.
Što se dogodilo? Pogodili ste: najbolja blagajnica je bila brža od obiju čuda od djeteta u rješavanju obiju problema.Drugim riječima, četrnaest godina računskog iskustva bilo je dovoljno da dovede savršeno “normalnu” osobu do toga da pretekne zapanjujuću brzinu čuda od djeteta. Bine je zaključio da je sposobnost računanja više stvar vježbe nego talenta – što znači da i vi i ja možemo izvoditi munjevite računske radnje ako dobijemo valjanu obuku.
I, kako se to radi? Kao i kod većine “čudotvornih” dijela, postoji trik. Pretpostavimo, na primjer, da morate pomnožiti 358 i 464. E sad, većina nas može pomnoži 300 i 400 i dobije 120.000. Štos je u tome da se taj broj zapamti dok rješavamo sljedeći korak u zadatku, primjerice 400 puta 50. To je 20.000, što dodajete prethodnom zbroju i dobivate 140.000. Onda množite 400 sa 8 da biste dobili 3.200 i dodali taj broj ukupnom zbroju za sad dobili 143.200.

“Većina nas može pročitati knjigu koja se sastoji od stotina stranica i desetina tisuća riječi. Iskustvo koje smo stekli nakon mnogo sati kao “korisnici jezika” omogućuje nam da uradimo isto ono što radi netko tko je “korisnik brojeva” i tko je tome posvetio mnoštvo sati. “

Na kraju, dodajući preostale komponente računske radnje (ima osamnaest odvojenih koraka) dolazi se do odgovora 166.112. I ovo je odlično, naravno, ali to više nije izračunavanje koje zastrašuje, to je samo pamćenje trenutnog proizvoda dok se obavljaju dodatne računske radnje.
A sada pomislite koliko je mnogo teže pamtiti priču dok čitate knjigu. U svakom jeziku ima na desetke tisuća riječi i one se koriste u novim i do sada neviđenim kombinacijama, u svakoj rečenici svake strane. Da biste razumjeli novu rečenicu, ne samo što morate razumjeti njezino posebno značenje, već je morate integrirati sa svim do tada pročitanim rečenicama. Morate, primjerice, da se sjetite prethodno spomenutih predmeta i ljudi da biste shvatili na koga se odnose zamjenice.
To je zadatak za pamćenje, gotovo neslućenih dimenzija. A ipak, većina nas može pročitati knjigu do kraja, knjigu koja se sastoji od stotina stranica i desetaka tisuća riječi, a da nijednom ne izgubi nit priče. Iskustvo koje smo stekli nakon mnogo sati kao “korisnici jezika” omogućuje nam da uradimo isto ono što radi netko tko je “korisnik brojeva” i tko je tome posvetio mnoštvo sati. Matematičaru to omogućuje da dođe do rezultata množenja višecifrenih brojeva tako što u glavi drži “priču” računanja.
Razlika između ovih osoba, koje brzo dolaze do rezultata računskih radnji, i nas jeste u tome što su oni proveli život okruženi rječnikom brojeva, dok smo mi, kukavički, vadili kalkulatore.
Matematički genij Srinivasa Ramanuđan je, na primjer, ostajao čitavu noć budan rješavajući probleme dok je Rudiger Gam vježbao i po četiri sata dnevno, studiozno učeći činjenice o brojevima i računskim postupcima. Sara flâner (Sarah Flannery), koja je 1999. godine osvojila prvo mjesto na “Esatovom” natjecanju mladih znanstvenika u dobi od šesnaest godina zato što je došla do pionirskog matematičkog otkrića o otkrivanju šifri, provela je čitavo djetinjstvo zaronjena u brojke. Prva stranica njene predivne knjige U šifri (In Code) počinje sljedećim riječima: “U našoj kuhinji je ploča. Moglo bi se reći da je moje matematičko putovanje započelo tamo. ”
Na toj ploči je njen otac, učitelj matematike, zapisivao kredom probleme kada je Sara imala samo pet godina, i ostavljao ih kćerki da ih gleda, razmišlja o njima i na kraju ih riješi. Matematičke začkoljice su bile nezaobilazni dio njihovih razgovora tijekom večere i činile temelju bezbrojnih diskusija i debata.

“Trenutno nema dokaza da postoje urođene razlike što se tiče kapaciteta za matematiku”

Da li, onda, čudi što su, nakon nekog vremena, brojevi matematičarima počeli dobivati ​​”značenje” isto kao što nama riječi imaju značenje? Brian Butterworth (Butterworth), profesor kognitivne neuropsihologije na University College London, koji je nadaleko priznat kao svjetski najjači stručnjak za matematičke sposobnosti, kaže:
Osobe koje brzo obavljaju računske radnje od malih nogu razvijaju neku vrstu intimnosti s brojevima. Kada je Bider (matematičko čudo) učio brojati do sto, brojevi su postali “baš kao moji prijatelji a ja sam poznavao njihove prijatelje i poznanike”. Klein (još jedno čudo) rekao je jednom: “Meni su brojevi prijatelji u nekoj mjeri. Vama to nije isto, jel ‘tako ,3.844? Vama je to tri i osam četiri i četiri. Ali meni je to: “Ej, bok, 62 na kvadrat”. ”
U jednoj čuvenoj priči, Hardy (istraživač), posjetio je Ramanuđana (matematičko čudo) u bolnici i rekao mu je da je taksi kojim je došao nosio broj 1729. “Prilično dosadan broj.” “Nije, Hardy! To je vrlo zanimljiv broj. To je najmanji broj koji se može izraziti kao suma kubova na dva različita načina. ”
Ukratko rečeno, matematičari ovog kova su stvoreni, a nisu rođeni takvi. Butterworth kaže: “Trenutno nema dokaza da postoje urođene razlike što se tiče kapaciteta za matematiku”. Flâner (Flannery) se slaže: “Ja nisam genije”, napisala je. “Samo sam imala sreće da mi djetinjstvo bude popločano brojevima”.
Dvije godine nakon što je Zsuzsanna Polgar postala prvi velemajstor, njenom ocu Lászlu su ponudili novi izazov. Jop izvan Oster, nizozemski milijarder i šahovski sponzor, pokušao ga uvjeriti da usvoji tri dječaka iz zemalja u razvoju da vidi može li ponoviti rezultate koje je ostvario s trima kćerima.
Polgar je odmah prihvatio izazov, ali ga je spriječila, što je donekle čudno, Klara, njegova inače smirena supruga. Nije da je bila pesimist vezi s tim da li će biti uspješan, već jednostavno nije imala energije provesti još jedan eksperiment.”Prvi put sam mislila da će biti dovoljno da se dokaže teorija”, rekla je uz topao osmijeh dok smo s uživanjem ručali ribu i povrće u njihovom stanu.
Dok sjedi pored nje, njezin muž je neobično tih. Oči mu još trepere, ali je duboko zamišljen. “Ljudi mi kažu kako je uspjeh mojih kćerki bio puka sreća”, kaže na kraju. “Kažu da je slučajnost kako je čovjek koji je krenuo dokazati praktičnu teoriju izuzetnih postignuća koristeći šah, eto, baš nekako, dobio tri najtalentiranije šahistkinje u povijesti.Možda neki ljudi jednostavno ne žele vjerovati u moć vježbe. ”
 
Odlomak iz knjige MIT O talentu – Moć vježbe, Matthewa Sajida (Psihopolis, Novi Sad, 2014.)
O knjizi:
Što je talent, kakvo je suvremeno shvaćanje talenta i koji su tipični mitovi o talentu? Što je ključno u stvaranju prvaka: talent ili vježba? Pitanja su na koja odgovara ova fascinantna studija talenta namijenjena sportašima, roditeljima, nastavnicima, trenerima, pedagozima, sportskim psiholozima – i posebno onima koji se bave djecom i mladima, uočavaju njihove talente. Kako su uspjeli Bobby Fischer, Tiger Woods, Federer, sestre Williams, Kasparov i što možemo naučiti iz uspjeha i padova najvećih sportaša? Autor knjige je nekadašnji vrhunski britanski stolnotenisač.
KOJI JE PUT DO IZUZETNOG USPJEHA U SPORTU, POSLOVANJU I ŽIVOTU?

• Zašto je vjerovanje u talent povezano s neuspjehom?
• Zašto treba da hvalimo rad i trud, a ne talent?
• Da li danas znamo kako se stvara prvak?

 
Nova saznanja o tome kako vježbanje djeluje na živčane puteve nas uvjeravaju da svi možemo biti uspješni ako dajemo prednost trudu a ne urođenoj sposobnosti.
Nikolaj Mejaši, psiholog, OK Consulting, Ljubljana
 
Osobna priča o talentu, vježbi i svjetskom uspjehu u stolnom tenisu s primjerima iskustava desetaka svjetskih sportaša o njihovoj izvrsnosti i uspjehu u sportu.

• Zašto bez obzira na početne razlike svatko od nas može ostvariti izvrsnost?
• Zašto su vrhunski sportaši toliko nemilosrdno uporni?
• Mit o čudu o djetetu – adolescenti i svjetska slava
• Koja je cijena izvrsnosti u sportu?
• Zašto se veliku sportaši osjećaju jadno nakon pobjede?

 
O autoru:
Matthew Sajid (Matthew Syed) je dvostruki olimpijac koji je svoju sportsku karijeru nastavio kao publicista. Kao vrhunski stolnotenisač bio je i trostruki prvak Commonwealtha. Radio je kao sportski komentator BBC, Eurosporta iTimesa. Kao veliki poznavatelj sporta i sportaša objavio je brojne članke koji su mu donijeli prestižne nagrade za publicistiku. Svoje spoznaje o izgradnji uspješnog sportaša izložio je u knjizi Mit o talentu. Više nawww.matthewsyed.co.uk
Iz predgovora autora:
Siječnja 1995, prvi put sam postao britanski stolnotenisač broj jedan, što je, priznaćete, velika stvar. Sa dvadeset dvije godine, odjednom sam počeo dobivati ​​redovite pozive da držim govore u školama u vezi s mojim skokom u međunarodnu slavu, a često sam sa sobom nosio zlatne medalje da bih fascinirao mlađariju.
Stolni tenis je prilično razvijen sport u Velikoj Britaniji jer ga igra 2,4 milijuna ljudi; postoji preko 30.000 zaposlenika u upravnim tijelima, tisuće klubova i ozbiljne količine novca za one koji se istaknu. Ali zbog čega sam baš ja poseban?Što me je izdvojilo za sportsku slavu? Nabrojao sam nekoliko razloga: brzina, lukavstvo u igri, hrabrost, mentalna snaga, prilagodljivost, okretnost i refleksi.
Ponekad bih se divio mnoštvu vještina pomoću kojih sam se uspio – mali ja! – Nad stotinama tisuća drugih, koji su se nadali da će se naći tu, na vrhu. I sve je bilo utoliko fascinantnije zato što sam potekao iz obitelji koja je živjela u najobičnijem predgrađu običnog grada u jugoistočnoj Engleskoj. Nije bilo sjekire u medu. Ni nepotizma. Moj uspjeh je uspjeh pojedinca; osobna odiseja uspjeha, trijumf usprkos svemu.
To je, naravno, ono što mnogi koji su dospjeli do vrhunskog nivoa u nekom sportu, ili u bilo kojem drugom polju, vole reći kad pričaju o sebi. Živimo u kulturi koja potiče ovakav poletni individualizam. Hollywood je prepun takvih priča, često zašećerenih čuvenom sentimentalnošću američkog sna. Ali, iako su ove priče inspirativne, uzbudljive i beskrajno zabavne, jesu li baš istinite? Ispričat vam svoju priču o stolnom tenisu, ali tako što ću je reći dodajući dijelove koje sam namjerno izostavio u početku jer su umanjivali romantičnost i individualnost mog uspjeha.