Published On: Sun, Sep 1st, 2013

Za SAD je Sirija, poput BiH, problem iz pakla

Najznačajnija studija američkih reakcija na masovna ubojstva širom svijeta, počevši od masakra Armenaca od strane Turaka, do Holokausta, pa zločina Srba nad bosanskim muslimanima i etničkog čišćenja u Ruandi, zaključuje da svi ovi događaji imaju nesretne sličnosti:

Usprkos praćenju medija američki političari, novinari i građani su veoma spori u dolasku do slike koja je potrebna da se spozna zlo. Prije ubojstava, oni smatraju da sudionici neće počiniti nasilje. Vjeruju u pregovore bazirane na dobroj volji i tradicionalnoj diplomaciji. Kada ubijanje počne smatraju da civili koji pognu glavu neće biti ubijeni. Potiču na prekid vatre i doniraju humanitarnu pomoć.

Ovo je gotovo savršen opis kako su se SAD ponašale u posljednje dvije godine dok su pokušavale da osmisliti neku politiku koja bi okončala brutalni rat Assadovog režima protiv vlastitog naroda.

Autorica koja je pisala o američkim reakcijama na genocid i masovna ubijanja 2003. godine dobila je Pulitzerovu nagradu za knjugu “Problem iz pakla: Amerika i godine genocida“.

Desetljeće nakon osvajanja Pulitzera ta žena je veleposlanica SAD-a u UN-u. Riječ je o Samanthi Power, dugogodišnjoj suradnici Baracka Obame, još od vremena kada je bio senator iz Illinoisa. Power je svoju studiju genocida na 610 stranica nazvala “problemom iz pakla”, jer je upravo tim riječima tadašnji državni tajnik Warren Christopher opisao rat u BiH u odnosu na opcije koje su bile na raspolaganju SAD-u da bi zaustavile zločine Srba.

Jedna od dužnosnica sa kojima je Power razgovarala je i Susan Rice, koja kao viši dužnosnik State Departmenta odgovoran za Afriku, nije uradila ništa da se suoči sa genocidom koji se događao u Ruandi. Ona je citirala Rice, koja je rekla da nije bilo pametno nazivati događaje u Ruandi genocidom, a istovremeno ne raditi ništa, jer to može ugroziti šanse Demokratske partije na izborima za Kongres koji su se tada bližili. Rice je kasnije rekla da se ne sjeća da je dala takvu izjavu, ali ako je to i rekla, smatra da je izjava “neprilična, kao i nebitna”. Susan Rice je sada savjetnica Baracka Obame za vanjsku politiku.

Upravo na inzistiranje Powerove Obama je 2012. godine osnovao Odbor za sprječavanje sukoba, a na njegovom čelu u prvih godinu dana bila je upravo spomenuta žena. Istovremeno broj mrtvih u Siriji je rastao. U protekle dvije godine Obama nije želio intervenirati u Siriji.

Tko bi? Zemlja se de facto raspada na džihadističke emirate i alavitske državice. Uz to poprište je sukoba grupa sklonih Al-Qaidi, koje podržavaju Katar i Saudijska Arabija, protiv Hezbolaha kojega podržava Iran.

Tko god da prevlada u ovom ratu teško da će biti suradnik SAD-a, što je nevjerojatna zbrka za koju je čak i Irak iz 2006. godine bolja situacija. Ukratko, problem iz pakla.

Power, Rice i Obama danas se suočavaju sa izborima koji su mučili američku vanjsku politiku godinama ranije.

Mogu činiti ništa, dok se rat u Siriju produžava na treću godinu sa više od 100.000 mrtvih. Još veći problem je sada činjenica da Assadov režim ne samo da je prešao crvenu liniju korištenjem kemijskog oružja, nego je odmaknuo daleko od toga ubivši stotine neurotoksičnim plinom u predgrađu Damaska, sudeći po izjavi državnog sekretara Johna Kerryja. On je osudio te napade kao nešto što će “uzdrmati savjest svijeta i nešto što pobija sve moralne kodove“.

Učiniti ništa neće biti tretirano obzirno od strane povjesničara koji će pisati u istom maniru kao nekada Powerova.

Problem u Siriji sada nije samo što režim ubija svoje građane, nego i to što zanemaruje međunarodne norme upotrebom kemijskog oružja protiv civila. Čini se nepojmljivo da SAD kao jamac međunarodnog poretka ne učini ništa.

Ali s kojim ovlaštenjima? Mala je šansa da će rezolucija UN-a odobriti vojnu akciju. Kada je bila veleposlanik u UN-u Riceova je vješto progurala rezoluciju koja je pokrenula vojnu akciju u Libiji 2011. godine. Sada Rusija i Kina skoro sigurno spremaju veto.

Rusija je jedan od rijetkih saveznika Sirije, a Rusija i Kina su generalno suzdržane od bilo kakve međunarodne intervencije, bez obzira o kakvom se nasilju radi. Ostaje samo mogućnost za unilateralnu akciju SAD-a.

SAD često krši suverenitet država kao što su Jemen ili Pakistan sa napadima koje izvodi CIA, pod izgovorom da se tako sprječavaju napadi na Sjedinjene Države. Istovremeno te države se ne žele obračunati sa teroristima koji predstavljaju prijetnju.

Ali reći da je sirijski režim prijetnja SAD-u je nemoguće, tako da unilateralna akcija SAD-a nije izgledna.

Reganova administracija je 1986. godine lansirala zračne napade na kuće libijskog diktatora Muamera Gadafija, ali tek nakon što su Gadafijevi ljudi izveli bombaški napad na disko u Berlinu, kada su ubijena dva američka vojnika. Nešto slično ne dešava se u Siriji danas.

Pošto UN nije odobrio akciju, a unilateralni napad SAD nije izgledan, što uopće preostaje?

Privlačna opcija je model Kosova. Rat na Kosovu 1999. godine bio je isključivo zračna operacija u kojoj niti jedan američki vojnik nije ubijen. Cilj je bio da se srpske snage istjeraju s Kosova. Rusija je podržavala Srbiju, tako da nije bilo šanse za akciju koju bi odobrio UN.

U to vrijeme NATO je opravdao rat na Kosvu kao način “da se izbjegne humanitarna katastrofa”.

U četvrtak je britanska Vlada izdala priopćenje u kojem kaže da bi razlog za vojnu akciju u Siriji bila “humanitarna intervencija sa ciljem umanjenja ljudskim patnji time što bi se onemogućile dalje korištenje kemijskog oružja“.

Ali Britanski parlament glasao je protiv vojne akcije, što je veliki korak nazad za plan Obamine administracije da okupi neku vrstu koalicije za operaciju u Siriji.

U slučaju Kosova rat je vodila NATO zrakoplovstvo. Kosovo je, naravno, u Europi, a NATO je vojni savez fokusiran na Europu, dok je Sirija na Bliskom Istoku, pa bi akcija NATO-a bila mnogo problematičnija.

(Zrakoplovstvo NATO snaga djeluje u Afganistanu, ali samo zato što je jedna od zemalja članica, SAD, 11. rujna napadnuta od strane Al-Qaide bazirane u Afganistanu, što je bio okidač za Član 5, pravo na samoobranu članica saveza.)

Ako zračni rat bude pokrenut u Siriji jedan scenarij može biti da Turska, član NATO-a, može potegnuti Član 5 jer je Sirija pucala na turski teritorij. Do sada, Turska je bila uzdržana u pokretanju Člana 5, ali kemijski napad mogao bi dovesti do ponovnog preispitivanja situacije kod Turaka.

Drugi izvor legitimiteta za napade može biti snažna izjava Arapske lige od utorka, u kojoj se kaže da je Assadov režim odgovoran za “gnusan zločin”. Arapska liga je inače nemoćan savez, koji je, čini se, iznenadio sam sebe podržavajući akciju protiv Gadafija. Ipak, Arapska liga nije podržala nikakvu vojnu akciju protiv Assada, iako neke članice pojedinačno potiču SAD da poduzmu akciju.

Teško je vjerovati da neka akcija protiv Sirije neće biti poduzeta, a najizgledniji je raketni napad sa američkih brodova u Mediteranu.

Takvi napadi neće dovesti u opasnost američke avione, jer Sirija ima značajnu protuzračnu obranu. Takva operacija bi vjerojatno uključivala i Francusku, a dobila bi i zeleno svjetlo Saudijske Arabije, što bi bila neka vrsta međunarodnog legitimiteta.

CNN l bljesak l poskok