Published On: Sun, Sep 1st, 2013

Napustio nas je Zvonko Bušić

Treba sačuvati sjećanje na njega kao na neokaljanog idealista i domoljuba. Za Hrvatsku je spremno žrtvovao svoj život, a nije zauzvrat tražio ništa više osim samostalne hrvatske države. Njegov san se, usprkos svemu i svakomu, ispunio.

Zvonko Bušić, hrvatski domoljub i idealist, rodio se 23. siječnja 1946. u Gorici u Hercegovini, a srednju školu pohađao je prvo u Imotskom, a onda u Zagrebu. U Beču je na studiju slavistike i povijesti upoznao svoju životnu partnericu Julienne Eden Schultz, koja je njim ostala do posljednjih trenutaka njegova života i pratila ga u njegovoj borbi za hrvatsku slobodu. Iz svoje Hrvatske Bušić je otišao u svijet s Hrvatskom u mislima, odlučan da cijeli svoj život usmjeri prema ostvarivanju sna hrvatskog naroda o državnoj samostalnosti i izlasku iz svih okova koji su mu nametnuli tuđinci silom i represijom.
Bio je čovjek snažnog karaktera i iznimne ljubavi prema svom narodu i Domovini. Njegova prva akcija, kojom je želio upozoriti svijet na poniženost hrvatskog naroda, bila je ona 1970. kada je s Julienne s nebodera na tadašnjem Trgu Republike u centru Zagreba bacao letke protiv jugoslavenskih vlasti, čime je započeo svoj teški životni put između zatvorskih rešetaka i slobode. Nakon zagrebačke akcije, Zvonko i Julienne idu prvo u Austriju i Njemačku, a onda oboje odlaze u SAD. Njegov duh i dalje ne miruje pa se supružnici Bušić uključuju u akciju organiziranja otmice zrakoplova na liniji New York – Chicago. Cilj je bio bacanje letaka iznad Francuske u kojima su pisali o hegemonističkoj Jugoslaviji. U zrakoplov nisu unijeli oružje, već su u podzemnoj željeznici u pretincu ostavili improviziranu eksplozivnu napravu. Nažalost, policajac koji napravu demontirao nije čekao pirotehničare te je tragično stradao uslijed eksplozije. Zrakoplov s Bušićima je sletio u Pariz, a oni su se s ostalim suradnicima predali policiji. Putnici iz zrakoplova kasnije su se zauzeli za Bušiće i nisu Zvonka smatrali teroristom. Na američkom sudu Bušići su osuđeni na doživotnu kaznu zatvora s mogućnošću pomilovanja. Sudac je,  kako je kasnije Bušić i napisao, u zapisnik pri izricanju presude rekao da Bušić nije terorist.  ‘Sudac je imao stajalište da smo imali plemenite namjere, ali da su nam metode bile pogrešne’, izjavit će kasnije Bušić hrvatskim medijima.

Sudac je zatražio  mogućnost pomilovanja za Bušića, a supruga poginulog policajca tužila je američku policiju zbog nemara prilikom deaktiviranja eksplozivne naprave ‘koja nije bila napravljena da eksplodira’.

Tadašnje jugoslavenske vlasti radile su politički pritisak na Amerikance s namjerom da Bušića najstrože kazne jer su ga se iznimno bojali. Tamničari se uvijek boje slobodnog čovjeka i slobodne misli. A Bušić nije bio čovjek koji će mirovati, njegov ideale nisu mogli slomiti nikakvim metodama.

Julienne Eden Bušić pomilovana je 1990., no Zvonko je ostao unutar zatvorskih rešetaka i to u najstrožim američkim zatvorima s najgorim kriminalcima. Teška kazna. Najteža za Zvonka. Borbu hrvatskog naroda protiv velikosrpske agresije i ostvarenje svog sna o hrvatskoj državnoj samostalnosti i demokraciji pratio je iz zatvora. Ubrzo je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, poštujući njegovu nesebičnu žrtvu za Hrvatsku, aktivirao diplomatske kanale da bi se Zvonka Bušića pomilovalo i da bi napokon mogao doći u svoju dosanjanu Hrvatsku. Njegova odana supruga Julienne tijekom 90-ih bila je dio tima Ureda predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Nažalost, američke vlasti  cijelo su vrijeme uporno odbijale pomilovanje. Ipak, nakon svih zahtjeva i molbi, Amerikanci puštaju 2008. hrabrog hrvatskog sina Zvonka Bušića iz zatvora te on, nakon 32 godine zatvora i skoro 40 godina emigracije, ponovno dolazi u svoju Domovinu i diše njezin zrak. Pri dolasku, u zračnoj luci Pleso, organiziran je veliki doček i slavlje. Od političara se na dočeku pojavio i Dražen Budiša, jedan od hrvatskih ‘proljećara’, koji je Bušiću poželio dobrodošlicu, a dočekao ga je i Marko Perković Thompson.

Zvonko Bušić se po povratku u Domovinu nakratko politički aktivirao, ali razočaran hrvatskim političarima i njihovim spletkama, ubrzo ju je napustio. Njegov san bila je slobodna Hrvatska, domovina slobodnih ljudi, jedna ponosna zemlja. Nije Bušić bio spreman na sitne igre, spletkarenja,   borbu interesnih skupina, grabež za vlašću i direktorske fotelje. Zatekao je Bušić u svojoj Domovini  na vlasti mnogo onih ‘iz bivšeg sistema’, a mnogi od njih nisu bili sretni što vide slobodnog Zvonka u slobodnoj Hrvatskoj.

Nije ovaj hrvatski borac pripadao ‘njima’, stoga im je bio i trn u oku. Ali je zato Zvonko pripadao hrvatskom narodu, hrvatskom čovjeku koji ga prigrlio i poštovao njegovu iskrenost, otvorenost, borbu i ideal. Voljeli su ga  hrvatski branitelji jer su u njemu vidjeli poštenog i nepodmitljivog suborca. A Zvonko Bušić je bio jedan od onih koji su najviše upozoravali na ‘kriminalizaciju hrvatskih branitelja’ i Domovinskog rata za kojeg je tvrdio da je temelj hrvatske države.

Životni put ovog hrvatskog idealista i borca završio je tragično u njegovom zadarskom stanu. Zvonko Bušić više nije s nama, njegov život bio je težak put borca spremnog umrijeti za ideale. Duboko je propatio, ali se nije tužio. Držao je to u sebi. Njegov se san o samostalnoj Hrvatskoj ispunio. Na nama je da našu Hrvatsku učinimo onakvom kakvu bi je Zvonko poželio vidjeti – pravednu i ponosnu prije svega.

Zvonko, neka ti je laka hrvatska zemlja za koju si se cijeli život borio.

Ostavio dva oproštajna pisma

U ime obitelji Zvonka Bušića novinarima se obratio njegov prijatelj Dražen Budiša koji je u Rovanjsku stigao jutros s Murtera. “Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je jutros učinio, jer više nije mogao izdržati. Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini”, rekao je Budiša. Dodao je kako je “očito sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje bilo lakše nego izdržavati hrvatsku zbilju”. Budiša je više puta ponovio da je Zvonko Bušić bio “iznimno dobar čovjek”.

Alegorija špilje poznat je pojam iz povijesti filozofije koji je Platon opisao u svojoj “Državi”. Antički filozof čovječanstvo je opisao kao skupinu ljudi u mračnoj špilji kojima je iza leđa otvor iz kojega dolazi svjetlost koja baca sjene na zid u koji ljudi gledaju. Ljudi tako vide tek sjene stvarnih pojava pa stječu pogrešne dojmove o vanjskome svijetu. Ako se netko izdvoji iz skupine i izađe iz špilje, jaka svjetlost ga zaslijepi i on se prestrašen vraća u špilju iz koje je izašao.

dnevno.hr / index