Published On: Sub, pro 5th, 2020

VUK BAČANOVIĆ: Mediokritet

Igranje na ljudsku površnost, dezinformisanost, računanje na sklonost ka iluzijama, samozavaravanju, samozaglupljivanju, ili na težnju ka jednostavnim rješenjima komplikovanih problema kod ogromnog dijela ljudske populacije, dio je svake političke kampanje na svijetu. Radi to Tramp, radi to Bajden, rade to i svi od reda političari o koloniji BiH. To je, od samog početka svoje političke karijere, odlično shvatio i mlađahani gradonačelnik Banjaluke, doskora najpoželjniji zet u svakom građanski nastrojenom kućanstvu u Federaciji BiH, Draško Stanivuković.

Piše: Vuk Bačanović l Preokret

Stanivuković ili StaniVUČIĆ?

Da je dečko ozbiljno analizirao značenje rijalitija u današnjoj propagandi, a što mu nije bilo teško, s obzirom da je na njoj i kroz nju odrastao, bilo je jasno od samog početka karijere tajkunskog sina iz preddodikovskog vremena (o da i tad su postojali i državni tajkuni i njihovi državni poslovi i pronevjere i nepravda i korupcija i mafija i nepotizam). Stekao se utisak da nema trotoara, ceste, prohladnog stana ili autobusa koji Draško nije obišao da upozori na nezgodne rupe, petparački asfalt koji se odvaljuje golim rukama, da utješi uzorne domaćine koji redovno izmiruju račun za grijanje, ali avaj, opet se smrzavaju na 17 stepeni, da uzbunjuje putnike na banjalučkim gradskim linijama zbog poskupljenja iskaznice od 20 konvertibilnih feninga.

Baš kao da je gledao predsjednika susjedne Srbije kako u orkestriranom rijalitiju ponižava opštinske načelnike, zbog nesposobnosti spasilačkih službi sam izbavlja dječaka iz smetova, posjećuje usamljene penzionerke kojima je lično popravio stubišnu rasvjetu, upisuje pod stare dane još jedan fakultet i, sve u svemu, vrlo profesionalno zajebava sirotinju.

Stoga je Draško uradio samo to: pođonio uspješan recept, sa tom razlikom što ga je primijenio na opozicionu propagandu. Jer kad si opozicija ne biješ ti, nego, radi narodnih simpatija biju tebe, pa makar i na silu. Ko bi zaboravio onu famoznu patetiku: “Predsjednik me je udario!” Ili: “Milorad Dodik mi je opsovao mater!” Što je nepobitno uticalo na dio birača koji su već oguglali na Dodikove performanse sa svinjećim i jagnjećim fondom i ostatak performativnog bahaćenja za nešto starije generacije. Dobro, doprinela je tu još jedna lekcija iz škole za male stanivučiće a to je izborni inžinjering u izborno veče. Ali šta je tu je, Stanivuković je zasluženo dobio svoju govornicu i priliku da realizuje fantastični svijet besprijekornog funkcionisanja komunalnih službi iz svojih YouTube uradaka.

Banalizacija stvarnosti u mizernoj koloniji

Ali avaj! To ne implicira da to nije svijet u kojem je kompletan rukovodeći politički i vojni zločinački šljam Republike Srpske iz 90-tih svetinja koja se ne smije dovoditi u pitanje, a što je Drašku posebno milo demonstrirati u federalnim medijima. A i zašto bi? To jest, ko to može Drašku zamjeriti što, kao i svi, pliva u moru smetljišta? Zaluđenici koji Džoa Bajdena, glavnog promotora laži o iračkom oružju za masovno uništenje, dakle direktno suodgovornom za stotine hiljada nevinih muslimanskih žrtava od 2001 do danas, proglašavaju spasiteljem Zapadne civilizacije? Oni koji u Sarajevu servilno gmižu pred spomenicima sa citatima Alije Izetbegovića i koje je Stanivuković prije Stanovukovića – Dragan Bursać, već proglasio primjerima antifašizma? Stanivukoviću nije zamjeriti ni što ne priznaje presude suda za koji je čak i glavna tužiteljka Karla Del Ponte priznala da je pod političkim uticajem.

Ali mu jeste zamjeriti što ne misli svojom glavom. I što nije onaj politički format koji će reći da u prepoznavanju zločina, zločinaca i zločinačkih, pogubnih i manipulativnih ideologija sudovi, a pogotovo oni strani nisu dovoljni ni potrebni? Zar bi Radovan Karadžić i ostatak njegove klike bili nešto drugo nego ono što jesu sve i da Haški sud nikada nije ni postojao, ili bio u mogućnosti da ih osudi? Ili da je bio, ali da su vjetrovi globalnih interesa puhali drugačije i da je Karadžić imao moć i status saveznika jednog saudijskog kralja, pa mogao ljude bombardovati, kasapiti i sijeći u komade bez problema i bez ikakvih posljedica i sastajati se kao dobar prijatelj sa reisu-l-ulemom Huseinom Kavazovićem?

Drugim riječima, istinski lider, bez obzira bio gradonačelnik, predsjednik ili premijer u Republici Srpskoj ne pristaje na jezive moralne ucjene obezljuđivanja (ne)priznavanjem pravničkih banalizacija stvarnosti u mizernoj koloniji, već i bez toga uviđa pogubnosti obilno dokumentovane maligne prošlosti i nalazi načine autentičnog ozdravljenja svoga društva, ne zato što je to naređenje ove ili one licemjerne zapadne, ruske, turske ili ko zna već čije politike, već zbog toga što je to tako ispravno i dalekovido učiniti! Ali šta Stanivuković radi umjesto toga?

On vrlo svjesno prihvata igru presuda kao igru prijestola i lažnog moralizma i vrlo svjesno odlazi u emisije, poput FACE TO FACE, gdje će im biti izložen jer je to dio rijalitija koji ga treba lansirati kao autentičnog predstavnika politike radioaktivnog moralnog smetljišta.

Gore od santifikacije moralnog šljama

U kojem drčni mladić koji krpi rupe u asfaltu i tobože se bori za pravdu za Davida istovremeno ne da ne “svoje”, iako o tome šta je to “njegovo” očigledno nikada nije razmislio, već slijepo prihvata tekovine vremena post-istine u kojem je oblikovan i u kojem se svaki idiotizam ima poštovati jer ga je neko proglasio nedodirljivim idiotizmom. Dakle, Draško je savršen partner nedotupavih moralista koji manihejski ucjenjuju: “Priznaješ li presudu ili je ne priznaješ”, jer u toj igrici svako dobija.

I onaj koji tobože moralno trijumfuje nakon negativnog odgovora, iako uopšte ne zna šta pita i onaj koji ispada tobožnji branilac vlastitog naroda od globalne nepravde, iako uopšte ne zna šta odgovara. Prema tome Draškovo “čiča miča i gotova priča” nije utoliko tragično blebetanje jer on misli da je santifikacija moralnog šljama iz devedesetih bezrezervna patriotska dužnost, već to što on uopšte ništa i ne misli. Njegovo banalno zlo ne proizlazi toliko ni iz pokvarenosti koliko iz ultimativne ispraznosti i gluposti generacije stasale na rijalitiju. I to najbolje pokazuje dijalog Senad Hadžifejzović-Stanivuković u jednom od najmučnijih i najdosadnijih intervjua/rasprava koje sam ikada u životu pogledao:

– Da li si antifašista?
– U kom smislu?
– Da li si antifašista?
– Ne bih ja o tome…

Naravno da Draško nije fašista i da se mogao lagodno izjasniti kao antifašista čak i pred najradikalnijim sljedbenicima Draže Mihailovića koji također, uz brojne relativizacije, tvrde da su to isto. Ali je utoliko elementarno neobrazovan da ne zna ni razliku između fašiste i antifašiste (i koliko je ovo drugo vrlo rastegljiv pojam), pa nije htio da pokvari svoj najnoviji rijaliti video, da mu publika ne bi, potencijalno, štogod zamjerila. Sva sreća pa mu nije upućeno pitanje šta to podrazumijeva pod opštim mjestma poput “moj narod”, “moja crkva”, “vrijednosti moga naroda”…

Jedina novost kod toliko hvaljenog i doslovno obožavanog Draška je to što se, za razliku od starije garde koja glasove kupuje frtaljem kile pečenja, prigodnim paketićem i načelnim slatkoriječivim deklamovanjem o humanizmu, ovdje radi o totalno mediokritetskoj pojavi i to ponajmanje zbog ovih ili onih mejnstrim idiotarija koje su u nesretnoj koloniji BiH utuvljene u glavu većini stanovništva i moraju se ponavljati radi uspjeha kampanje u narodu. Jedna od definicija mediokritetstva kaže da je to stvaranje jeftine slike o sebi i društvu. Pred nema je kreirani artificijelni čovjek, lik iz rijalitija, dijagram koji mehanički ponavlja imputovanih desetak rečenica, koji očigledno ništa ne čita, ništa, osim rijalitija istinski ne promišlja i koji odašilje poruku da je takvo stanje bića najprofitabilnije i garant uspinjanja na društvenoj ljestvici. Ultimativni mediokritet bez konkurencije!

 

Leave a comment

XHTML: You can use these html tags: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>