- Advertisement -
Nije sramota biti rob ili potomak, već, u stilu bijesne, frustrirane pudlice čeznuti za robovlasništvom.
Baš u trenutku kada sam za 6yku planirao napisati obrazloženje svoga nabrzinu sklepanog statusa, (a koji je zahvaljujući ostrašćenosti stanovitog nepotpisanog opskuranta sa Saff.ba, od pukog rezigniranog statusa dobio razmjere programskog šovensko-mrzilačkog teksta upućenog kontra moga rodnog grada Sarajeva), zapao mi je za oko tekst-rakcija na isti (koliko moraš biti do zla boga opterećen i frustriran da bi pisao odgovore na Facebook statuse skromnih bivših gimnazijskih profesora i novinara), od strane stanovitog Ismeta Bećara i to na jednako opskurantskom portalu Akos.ba. Valja istaći da se radi o mediju koji je nedavno hvalio uspjeh saudijske Službe za praćenje sihirbaza i uništavanje sihira.
________piše: Vuk Bačanović l 6yka.com
Vodeći se, valjda, praksom ovakvih službi, pratilac sihirbaza, te vrli borac protiv alkoholizma i prostitucije, s kojim se sudbina žalosno poigrala nadjenuvši mu prezime “Bećar”, odlučio je objasniti šta to on mrzi i šta bi to ustvari trebalo mrziti, da neka od naivnih bošnjačkih duša ne bi pomislila da bi nešto, iz mog, na brzinu sklepanoga, ali unatoč svemu, istinitoga statusa, moglo biti i tačno. Može se reći da je istražitelj sihirbaza – Bećar, zapravo ponajbolje objasnio razloge nastanka statusa koji mu je toliki, trn u oku.
No, krenimo redom. Bećar tekst započinje iskazivanjem mržnje prema “skojevčadi”, što “ s gomile leševa uredno zavedenih u arhivama Odjeljenja za zaštitu naroda, danas organizuju forume i panele, druže se s Hennessey i skoro pa uvjerljivo trkeljaju o ljudskim pravima, slobodama i konvencijama. A zaboravljaju svog dedu, selonačelnika i batinu koji je pod pazuhom noseći spomenicu, mogao zatvoriti i ubiti koga je htio, oteti i prisvojiti šta mu za oko zapne – za narodno dobro.” O onima što se druže s Hennessy, dakle, sarajevskoj ljudskopravaškoj sceni, koja na Saff-ovu hajku protiv pisca ovih redaka nije napisala ni slova, autor neka raspravi sa dotičnima, a u pogledu staljinoidne “skojevčadi” bi mu bilo pametnije da protabiri listu živih kancelarijskih leševa „skojevčadi“zavedenih u članstvu SDA, ili UDBINIH doušnika u Islamskoj zajednici, s kojima ja, kao neko kome niko nije bio u SKOJ-u, zaista nema nikakve veze. A i da imam? Zašto Bećar ima toliki problem sa skojevčadi?
Smeta li mu možda ZAVNOBiH, čiji je vijećnik bio moj pradjed, a bez kojeg i “skojevčadi”, za razliku od ondašnje sarajevske čaršije zatrovane ustaštvom, fašizmom, antisemitizmom, pa i pročetničkim afilijacijama, BiH nikada ne bi postala moderna republika – nacija, tačnije ne bi imala nikakvih pretpostavki za modernu državnost/nezavisnost? Naravno da mu smeta kad NOB svodi na “selonačelnika sa batinom”, taman kao da je ta “batina” (i sam na selu) radila tek onako iz nekakve batinaške obijesti, a ne radi kolaboracije sa najmonstruoznijom ideologijom u modernoj istoriji čovječanstva, koju je Halid Čaušević, unuk reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića u aprilu 1941. nazivao “najmoćnijom i najljepšom vojskom svijeta, plavokosom armadom velikog njemačkog genija s kojom u Sarajevo stižu odredi fanatičnih poklonika velikog Oca Domovine, da zemlji najčišće krvi Hrvatske vrate žuđenu slobodu, mir i ravnopravnost.”
Za Bećara sam ja “mahnitov”, a moji učenici “vižljasti sarajevski derani”, valjda zato što sam ih uvijek i prvenstveno upućivao na ZAVNOBiH i njegove tekovine, a ne tekovine sarajevske čaršije, koja je preko svoje četničke veze – Mustafe Mulalića (potpredsjednika ravnogorskog Centralnog nacionalnog komiteta), nutkala oficirima “najmoćnije armije svijeta” i tu mogućnost da snage Wermachta, dotučene pobjedonosnim akcijama NOVJ-a, vlast u Sarajevu predaju, nikome drugom, nego četnicima Draže Mihailovića?
Mrzi nadalje Bećar “sarajevske komunjarske kvarnjake lšto im ujaci nakon što su sišli s haubica, nisu uspjeli povratiti vojne stanove po Ciglanama.” U vezi te primjedbe, neka se obrati dotičnim neimenovanim kvarnjacima, njihovim ujacima, te nek s njima rješava njihove stambene probleme, odnosno (ne)učešće u političkim projektima Alije Izetbegovića, a koji je stvaranje bošnjačke nacije prepustio upravo toj mrskoj “komunjarskoj” inteligenciji, za koju Bećar kaže da su ‘93 bili u “materinoj strini”, dovodeći svoje uopštene optužbe do apsurda. Ako su “komunjare”, kako kaže, “kvarnjaci”, onda je i bošnjačka nacija projekat istih tih “kvarnjaka”. Ja se s takvom površnom tezom nikada ne bih složio, a Bećar neka dobro promisli šta će sa vlastitom logikom. Kad se obračuna sa misterioznim ujacima sa haubica.
Iako nam nije objasnio, ko su za njega “partijske su šuge ’91. koje su obilazile sela i gradove, pozivajući narod na predaju oružja i lojalnost prema JNA”, u cijeloj priči je zaboravio iskaz svog idola i vrhovnog komadanta Izetbegovića koji je ‘91 stanovništvu poručivao “da mirno spava i da rata neće biti.” Ko zna, može bit’ je i Izetbegović u Bećarovom imaginariju istorije neka “partijska šuga”, možda ista ona čiji su partijski šverceri (slabo) naoružavali narod kojem su obećali nezavisnost, a zatim ga ostavili na milost i nemilost četničkim paravojnim formacijama 1992? I ne lezi vraže, onda sam ja serator jer spominjem Grahovište i u njemu ubijene civile (starce i starice), što Bećar pravda prisustvom vojnih formacija u i oko ovog sela. To bi bilo istokao kad bismo pravdali mučko iživljavanje Mladićevih oficira nad 28. divizijom iz Srebrenice, dejstvovanje pragama i bojnim otrovima po koloni u povlačenju jer su, eto, neki od njih nosili uniforme i bili naoružani. Šovenima se argumenti uvijek vraćau kao bumerang, baš kao i famoznim braniteljima šizoidnog monstruma Radovana Karadžića.
Zaista me zasmijava Bećarova tvrdnja o muzejskim “replikama improvizovanih pušaka, kojima su mladići koji leže podno muzeja, u dobi u kojoj se profesor nalazi, zaustavili jednu od najrespektabilnijih sila u Evropi”, kada je i malome djetetu, to jest meni u dobi od 9 godina, a koje je živjelo u paklu opkoljenog Sarajeva, bilo jasno o kojih švercersko-trgovačkih igara ovise razne vojne akcije, bitke i tobožnje “deblokade” i koliko su “slavna vojevanja” u jugoslovensnskim ratovima bila samo odmjeravanja snaga u onome što su svi nacionalni lideri imali na umu kada su razmišljali o isplativosti rata – raspodjelu teritorija i “humanoom” preseljenju “svakoga na svoje”, a u čemu je, svakako jednu od vodećih uloga imao “heroj” Naser Orić, suradnik vladara balkanskih narko-kartela Nasera Keljmendija, koji je valjda najbolji dokaz idiotizma onih koji su povjerovali u stavke Islamske deklaracije o iskorjenjivanju “alkoholizma, pornografije i prostitucije”. Ili je Bećaru od ZAVNOBiH-ovske BiH, koju je, između ostalih i Izetbegovićeva SDA srušila kako nelegalnim raspisivanjem referenduma za nezavisnost ‘92, tako i potpisivanjem Daytona ‘95, ipak draža Izetegovićeva uzor-zemlja Pakistan, kao vječno nestabilni proksi velikih sila?
I konačno, Bećarov zaključak je možda jedan od najvećih razloga zbog kojih sam napisao nedorečeni status. Mrzi Bećar (još uvijek ne mogu vjerovati da polemiziram sa Izetbegovićevim poklonikom koje je sudba kaznila da se, poput lidera hrvatskih neofašista Danijela Srba ili lidera neonacista iz Gorlica Jana Kowalskog, preziva Bećar),“bosanskog bega, tu raspojasanu i lojavu dasinu, šenutog muškog vjetropira po čijem je nalogu s crnogorskih prokletija na obronke Sarajeva, tog lijepog grada, nekoć u sepetu donesena Vukova prababa, onomad vrijedna snaša. Zemlja mu kosti izbacila!”
Na stranu sad što moja baba Branka Bačanović (rođena Babić) nije donesena ni u kakvom sepetu, već je ponosita kćer direktora šuma Drinske banovine velikog Jugoslovena Bogdana Babića, sina moćnog banjalučkog trgovca Spasoja Babića, čiji je brat bio jedan od vojvoda Bosanskohercegovačkog ustanka 1878 – Golub Babić, a čiji je daleki predak martolos Sitvuk Babić, koji je 1592. za sultana jedne od najnaprednijih država ondašnjeg svijeta (a ne zatucanu, autarhičnu mrzilačku čaršiju), osvojio Bihać. Na stranu sad što je moja prababa Drina Spužević (rođena Božić), kćer vojvode Baje Božića, ađutanta vojvode Miće Ljubibratića (također iz Bosanskohercegovačkog ustanka 1878) koji je prvi preveo cjelokupan Kur’an na narodni srpski-bosanski-hrvatski jezik (doduše sa francuskog), imajući na umu bitnost ravnopravnosti muslimana u demokratskom poretku za koji se borio. Na stranu što je moja Baba Rosa Bačanović (rođena Radanović) iz Herceg Novog, majka Milivoja Bačanovića, jednog od utemeljitelja i prvaka sarajevske opere, čiji su rad sa mladim pjevačima u ratu, u zimu 1994.dokinuli Izetbegovićevi kultur-čistači, nasljednici ustaškog direktora Narodnog pozorišta Alije Nametka po kojem se, bez problema, nazivaju osnovne i srednje škole u Federacij BiH… na stranu sve to.
Ne bi me bilo sram sve i da moja baba zaista jeste bila “vrijedna snaša”, odnosno pripadnica obespravljenog i tlačenog kmetstva (o bijednim mizogino-seksualnim aspiracijama ove Bećarove auzije ne bih govorio, jer to nije povod za bilo kakkvo dopisivanje, već kafansku tuču, a kako Bećar ne zalaz u kafane, to će se morati odigrati negdje drugo). Nije sramota biti rob ili potomak, već, u stilu bijesne, frustrirane pudlice čeznuti za robovlasništvom. Takvima kosti nije izbacila zemlja, već oni koji više nisu niti htjeli, niti mogli, trpjeti njihov zulum.
________piše: Vuk Bačanović l 6yka.com
Vodeći se, valjda, praksom ovakvih službi, pratilac sihirbaza, te vrli borac protiv alkoholizma i prostitucije, s kojim se sudbina žalosno poigrala nadjenuvši mu prezime “Bećar”, odlučio je objasniti šta to on mrzi i šta bi to ustvari trebalo mrziti, da neka od naivnih bošnjačkih duša ne bi pomislila da bi nešto, iz mog, na brzinu sklepanoga, ali unatoč svemu, istinitoga statusa, moglo biti i tačno. Može se reći da je istražitelj sihirbaza – Bećar, zapravo ponajbolje objasnio razloge nastanka statusa koji mu je toliki, trn u oku.
No, krenimo redom. Bećar tekst započinje iskazivanjem mržnje prema “skojevčadi”, što “ s gomile leševa uredno zavedenih u arhivama Odjeljenja za zaštitu naroda, danas organizuju forume i panele, druže se s Hennessey i skoro pa uvjerljivo trkeljaju o ljudskim pravima, slobodama i konvencijama. A zaboravljaju svog dedu, selonačelnika i batinu koji je pod pazuhom noseći spomenicu, mogao zatvoriti i ubiti koga je htio, oteti i prisvojiti šta mu za oko zapne – za narodno dobro.” O onima što se druže s Hennessy, dakle, sarajevskoj ljudskopravaškoj sceni, koja na Saff-ovu hajku protiv pisca ovih redaka nije napisala ni slova, autor neka raspravi sa dotičnima, a u pogledu staljinoidne “skojevčadi” bi mu bilo pametnije da protabiri listu živih kancelarijskih leševa „skojevčadi“zavedenih u članstvu SDA, ili UDBINIH doušnika u Islamskoj zajednici, s kojima ja, kao neko kome niko nije bio u SKOJ-u, zaista nema nikakve veze. A i da imam? Zašto Bećar ima toliki problem sa skojevčadi?
Smeta li mu možda ZAVNOBiH, čiji je vijećnik bio moj pradjed, a bez kojeg i “skojevčadi”, za razliku od ondašnje sarajevske čaršije zatrovane ustaštvom, fašizmom, antisemitizmom, pa i pročetničkim afilijacijama, BiH nikada ne bi postala moderna republika – nacija, tačnije ne bi imala nikakvih pretpostavki za modernu državnost/nezavisnost? Naravno da mu smeta kad NOB svodi na “selonačelnika sa batinom”, taman kao da je ta “batina” (i sam na selu) radila tek onako iz nekakve batinaške obijesti, a ne radi kolaboracije sa najmonstruoznijom ideologijom u modernoj istoriji čovječanstva, koju je Halid Čaušević, unuk reisu-l-uleme Džemaludina Čauševića u aprilu 1941. nazivao “najmoćnijom i najljepšom vojskom svijeta, plavokosom armadom velikog njemačkog genija s kojom u Sarajevo stižu odredi fanatičnih poklonika velikog Oca Domovine, da zemlji najčišće krvi Hrvatske vrate žuđenu slobodu, mir i ravnopravnost.”
Za Bećara sam ja “mahnitov”, a moji učenici “vižljasti sarajevski derani”, valjda zato što sam ih uvijek i prvenstveno upućivao na ZAVNOBiH i njegove tekovine, a ne tekovine sarajevske čaršije, koja je preko svoje četničke veze – Mustafe Mulalića (potpredsjednika ravnogorskog Centralnog nacionalnog komiteta), nutkala oficirima “najmoćnije armije svijeta” i tu mogućnost da snage Wermachta, dotučene pobjedonosnim akcijama NOVJ-a, vlast u Sarajevu predaju, nikome drugom, nego četnicima Draže Mihailovića?
Mrzi nadalje Bećar “sarajevske komunjarske kvarnjake lšto im ujaci nakon što su sišli s haubica, nisu uspjeli povratiti vojne stanove po Ciglanama.” U vezi te primjedbe, neka se obrati dotičnim neimenovanim kvarnjacima, njihovim ujacima, te nek s njima rješava njihove stambene probleme, odnosno (ne)učešće u političkim projektima Alije Izetbegovića, a koji je stvaranje bošnjačke nacije prepustio upravo toj mrskoj “komunjarskoj” inteligenciji, za koju Bećar kaže da su ‘93 bili u “materinoj strini”, dovodeći svoje uopštene optužbe do apsurda. Ako su “komunjare”, kako kaže, “kvarnjaci”, onda je i bošnjačka nacija projekat istih tih “kvarnjaka”. Ja se s takvom površnom tezom nikada ne bih složio, a Bećar neka dobro promisli šta će sa vlastitom logikom. Kad se obračuna sa misterioznim ujacima sa haubica.
Iako nam nije objasnio, ko su za njega “partijske su šuge ’91. koje su obilazile sela i gradove, pozivajući narod na predaju oružja i lojalnost prema JNA”, u cijeloj priči je zaboravio iskaz svog idola i vrhovnog komadanta Izetbegovića koji je ‘91 stanovništvu poručivao “da mirno spava i da rata neće biti.” Ko zna, može bit’ je i Izetbegović u Bećarovom imaginariju istorije neka “partijska šuga”, možda ista ona čiji su partijski šverceri (slabo) naoružavali narod kojem su obećali nezavisnost, a zatim ga ostavili na milost i nemilost četničkim paravojnim formacijama 1992? I ne lezi vraže, onda sam ja serator jer spominjem Grahovište i u njemu ubijene civile (starce i starice), što Bećar pravda prisustvom vojnih formacija u i oko ovog sela. To bi bilo istokao kad bismo pravdali mučko iživljavanje Mladićevih oficira nad 28. divizijom iz Srebrenice, dejstvovanje pragama i bojnim otrovima po koloni u povlačenju jer su, eto, neki od njih nosili uniforme i bili naoružani. Šovenima se argumenti uvijek vraćau kao bumerang, baš kao i famoznim braniteljima šizoidnog monstruma Radovana Karadžića.
Zaista me zasmijava Bećarova tvrdnja o muzejskim “replikama improvizovanih pušaka, kojima su mladići koji leže podno muzeja, u dobi u kojoj se profesor nalazi, zaustavili jednu od najrespektabilnijih sila u Evropi”, kada je i malome djetetu, to jest meni u dobi od 9 godina, a koje je živjelo u paklu opkoljenog Sarajeva, bilo jasno o kojih švercersko-trgovačkih igara ovise razne vojne akcije, bitke i tobožnje “deblokade” i koliko su “slavna vojevanja” u jugoslovensnskim ratovima bila samo odmjeravanja snaga u onome što su svi nacionalni lideri imali na umu kada su razmišljali o isplativosti rata – raspodjelu teritorija i “humanoom” preseljenju “svakoga na svoje”, a u čemu je, svakako jednu od vodećih uloga imao “heroj” Naser Orić, suradnik vladara balkanskih narko-kartela Nasera Keljmendija, koji je valjda najbolji dokaz idiotizma onih koji su povjerovali u stavke Islamske deklaracije o iskorjenjivanju “alkoholizma, pornografije i prostitucije”. Ili je Bećaru od ZAVNOBiH-ovske BiH, koju je, između ostalih i Izetbegovićeva SDA srušila kako nelegalnim raspisivanjem referenduma za nezavisnost ‘92, tako i potpisivanjem Daytona ‘95, ipak draža Izetegovićeva uzor-zemlja Pakistan, kao vječno nestabilni proksi velikih sila?
I konačno, Bećarov zaključak je možda jedan od najvećih razloga zbog kojih sam napisao nedorečeni status. Mrzi Bećar (još uvijek ne mogu vjerovati da polemiziram sa Izetbegovićevim poklonikom koje je sudba kaznila da se, poput lidera hrvatskih neofašista Danijela Srba ili lidera neonacista iz Gorlica Jana Kowalskog, preziva Bećar),“bosanskog bega, tu raspojasanu i lojavu dasinu, šenutog muškog vjetropira po čijem je nalogu s crnogorskih prokletija na obronke Sarajeva, tog lijepog grada, nekoć u sepetu donesena Vukova prababa, onomad vrijedna snaša. Zemlja mu kosti izbacila!”
Na stranu sad što moja baba Branka Bačanović (rođena Babić) nije donesena ni u kakvom sepetu, već je ponosita kćer direktora šuma Drinske banovine velikog Jugoslovena Bogdana Babića, sina moćnog banjalučkog trgovca Spasoja Babića, čiji je brat bio jedan od vojvoda Bosanskohercegovačkog ustanka 1878 – Golub Babić, a čiji je daleki predak martolos Sitvuk Babić, koji je 1592. za sultana jedne od najnaprednijih država ondašnjeg svijeta (a ne zatucanu, autarhičnu mrzilačku čaršiju), osvojio Bihać. Na stranu sad što je moja prababa Drina Spužević (rođena Božić), kćer vojvode Baje Božića, ađutanta vojvode Miće Ljubibratića (također iz Bosanskohercegovačkog ustanka 1878) koji je prvi preveo cjelokupan Kur’an na narodni srpski-bosanski-hrvatski jezik (doduše sa francuskog), imajući na umu bitnost ravnopravnosti muslimana u demokratskom poretku za koji se borio. Na stranu što je moja Baba Rosa Bačanović (rođena Radanović) iz Herceg Novog, majka Milivoja Bačanovića, jednog od utemeljitelja i prvaka sarajevske opere, čiji su rad sa mladim pjevačima u ratu, u zimu 1994.dokinuli Izetbegovićevi kultur-čistači, nasljednici ustaškog direktora Narodnog pozorišta Alije Nametka po kojem se, bez problema, nazivaju osnovne i srednje škole u Federacij BiH… na stranu sve to.
Ne bi me bilo sram sve i da moja baba zaista jeste bila “vrijedna snaša”, odnosno pripadnica obespravljenog i tlačenog kmetstva (o bijednim mizogino-seksualnim aspiracijama ove Bećarove auzije ne bih govorio, jer to nije povod za bilo kakkvo dopisivanje, već kafansku tuču, a kako Bećar ne zalaz u kafane, to će se morati odigrati negdje drugo). Nije sramota biti rob ili potomak, već, u stilu bijesne, frustrirane pudlice čeznuti za robovlasništvom. Takvima kosti nije izbacila zemlja, već oni koji više nisu niti htjeli, niti mogli, trpjeti njihov zulum.
wpDiscuz