Published On: Fri, Oct 18th, 2013

Vrijeme lakomih

Ja, rab božji Veselin, nemam crnogorsku, i to nikšićku višu školu kao Nebojša Vukanović, ali se nekad ipak zamislim. I, tako zamišljen, kanda po inerciji, Bog će ga znati, nastavim misliti.

Pa me moj sićušni mozak, skloniji manuelnom radu nego razmišljanju, odvede u mračne dubine kolektivne psihologije, od kojih bi se i moj profa Dizdarević stresao kao od arktičke zime. Bože mili, čega sve nema u tim možđanim dubinama. Psihologija masa i manipulacija pojedincima su mi jako zanimljive teme. Ja se pitam za šta bih sve bio spreman odreći se sebe. Mora biti nešto, ne može biti da nema ničega. Sjetim se da sam inadžija i zlopamtilo. Tu me mogu “uhvatiti”. Svašta ću za inat uraditi. A spreman sam na zlo, Bože mi oprosti i sveti Vasilije prosvijetli, uzvraćati dok išta na meni mrda. Slab sam i na slatko. I na cigare, Bog me ne ubio ma’nita. Na žensko nekad mogu biti indiferentan, taman k’o i na muško. Može biti Monika Beluči, da gola kraj mene prođe, meni k’o da je mačka prošla. Vrag će ga znati, valjda to tako s godinama dođe.

 

________piše: Veselin Gatalo l Glas Srpske

Na pare, isto, nisam lakom. Malo je toga što ću za pare učiniti. Bezobrazluk napravit’ neću, čovjeka uvrijedit’ jal’ udarit’, jok (turc.)! Hoću i slagat za čeljade u nevolji, i ukrast. Možda i za čokoladu. Ali za pare neću. A nisam ni patološki tip, pa da mi se sviđa ljude udarati ili vrijeđati. Za pare ću kanal iskopati, kamion istovariti, ulicu počistiti, ruke isprljati. Ako se neko uvrijedi na ono što pišem, znači da je uvredljiv. Kao Nebojša jedan, na primjer, onaj sa one televizije koja snima dnevnik pa ga pusti u sedam i po, kao da je u živo.

Naopaka međunarodna selekcija

Pa ja, eto, mislim nešto, kako je to bilo prije deset, dvadeset godina. Međunarodna selekcija je zamijenila našu. Stranci su izabrali nove, mlade ljude, da nam budu vođe. Tek kasnije se pokazala prava patologija tih nekadašnjih mladića i djevojaka. Mladost, naime, sakrije mnoge mane. Mlad čovjek, i kad je iščašen, nekako je… šarmantan. Prođe nekako, ma kako strašne duše bio. Ruku na srce, neću ionako grešne duše dodatno griješiti, neki od tih ljudi su se pokazali kao pogrešan izbor stranaca, ispali su pravi patrioti i ponos svog naroda. Ispali su jači od svojih mana. Pošto, po pravilu, izuzetak potvrđuje pravilo, pokazalo se da su ti “mladi lideri” izabrani zbog svojih blagih ili teških patologija. Jer, u modernom svijetu jačeg, čovjek se više ne veže za riječ. Veže se za patologiju. Vežu ga za njegove mane. Učine ga zavisnim od Sodoma i Gomora, tehnike i tjelesnih naslada i drže ga u šaci. Čovjek, vrli novi čovjek po mjeri “zapada”, veže se za svoje poroke, iščašenosti, devijacije, za svoju neumjerenost u jelu i piću, zavisnost o seksu, drogama, zavisnost o besmislenim putovanjima u još besmislenije zemlje, potrebu za moći i tlačenje drugih. Takve su ljude, Bog da im prosti, među nama birali za svoje miljenike, da od njih naprave primjer koji ćemo slijediti. Neću o onoj trojici namjesnika u Srbiji, ali moram spomenuti onog Štros Kana. On im je, kao, finansijski savjetnik. Nada Srbije. Zavisnik o sobaricama i nasilnom seksu. Bože mili, šta je ta Srbija Bogu zgriješila. Što bi rekao Ljubo Ćesić – Rojs, jedan tijelom veliki Hercegovac “Ka da su se stinam’ na Boga bacali”.

Formule za nered i rasulo

Insistiranje na hrišćanstvu stranom u hrišćanskim zemljama takođe je dobro sredstvo poticanja rasula. Zapravo, stavljanja pod starateljstvo u cilju iživljavanja, zatim i ekonomskog uništavanja, koje rezultuje ekonomskom zavisnosti od staraoca – zlog očuha. Insistiranje na “gej prajdu” u Rusiji, nekako se, ah čuda, poklopilo sa ruskom podrškom Bašaru El Asadu u borbi protiv bašibozuka (turc. op. a) s koca i konopca od kojih neki vole ljudsko meso. I to nepečeno. Onaj što na snimci jede ljudsku džigericu, idealan je saveznik NATO-a i međunarodne zajednice. Za njim nije raspisana međunarodna potjernica. Tako je grešan da bi ga svaki staratelj volio imati za zavisnika i bliskog saradnika. Putin je imao napad i preko onih zapjenjenih djevojčuraka iz grupe “Pusi Rajot”, što su se balečile (naš lokalizam, op. a) po crkvi i nagrđivale svetost hrama božjeg. Čitav svijet je brujao kako ih ruske vlasti muče i zatvaraju. Baš kao što su se zgražavale nad Putinom, predsjednikom Rusije, zbog neodržavanja gej parade. Ne govorim ovo zato što nisam peder, nego eto, samo mislim. Srećom za gej zajednicu da nisam peder, jadan bi bio taj nježni muški cvijetak koga bih se ja sa svojih sto deset kila dohvatio. Ne daj mi Bože. Sa druge strane, “zapad” ima dobre odnose sa Pakistanom, Saudijskom Arabijom, Albanijom… I sa tim nesretnim Kosovom, ma šta to bilo. Ali… Ali, tamo nema insistiranja na “gej prajdu”. Zašto? Zato što fino slušaju šta im se kaže i sarađuju sa Ujka Semom. Uredno se javljaju, služe ili isporučuju sirovine, ljudstvo i naftu. Zapadne i njih nešto, nije da nije. Elem, u Rijadu, u Saudiarabiji, nema potrebe za gej paradom i pravima seksualnih manjina. Ni u Tirani. Za to ima potrebe u Moskvi i Beogradu. Zašto? Pa, zato što ne slušaju. Zato što su gnusni, prokleti, nazadni, neevropski, zatucani homofobi. Doduše, sa Srbijom više nemaju problema. Sam predsjednik Srbije, Toma Nikolić, već se počeo spremati za idući gej prajd.

Njegoš protiv Petra Petrovića

Kroz poticanje perverzija i frustracija, polako se narušava hiljadugodišnji ustroj. Stvaranje nacije skorojevića dobro ide, recimo, u Crnoj Gori. Tamo ni Njegoš više nije Njegoš, već Njegošu neobična kreatura koja piše latinicom i govori čudno da sam sebe mrtav ne bi razumio. Crna Gora polako postaje svijet nad kojim se Njegoš, dok je pisao o odljuđenosti Bečlija i Venecijanca, zgražavao. Rame uz rame sa iščašenjacima, postrojeni su idealisti. Nevini po definiciji i u srcu, vide šta su napravili kad sa nimalo sličnim sebi, naprave zlo. Opozicija u Siriji, sad kad vidi kuda ih vodi “revolucija”, polako shvataju da je Bašar El Asad čuvar njihovih vrijednosti, a ne ta revolucija, u koju su, baš kao onomadne Libijci, pošli glavom bez obzira i grlom u dolare. Tamo se na zgradi vlade vijori zastava Al Kaide, ali to okupatoru nimalo ne smeta. I ne samo to, ne pada im na pamet da u Zambeziji, ili bilo gdje u Libiji, naprave gej paradu ili insistiraju na njoj uz prijetnju vojnom intervencijom. Više, naime, nema potrebe. Rastureni su ti Libijci, poniženi, odljuđeni, za par dolara spremni da prodaju prijatelja, mater, sve. I, naravno, trebaju staraoca. Ne može se onolika nafta sama iz zemlje izvući.

Nama, a po nama

Daleki centri moći, dakle, iskorišćavaju najslabije i najporočnije među nama. Jer, tako se vlada. Na čelu njemačke rijetko ćete sresti poročnog ili perverznog čovjeka. Ili Belgije. Ili Norveške. Takvi su dobri za druge, ne za njih. Bilo kakav skandal, bio on seksualni ili finansijski, kraj je karijere na zapadu. Lakomost na pare, sklonost podmićivanju, kraj je kod njih. Kod nas dokazani profiteri, pljačkaši, kandidati za sud za ratne zločine, prosperišu kao malo ko, i to uz podršku EU i ostatka međunarodne zajednice. Borci za prava seksualnih manjina puno lakše dobijaju podršku nego vrhunski naučnici, pisci ili mislioci iz Bosne i Hercegovine. O Srbiji da i ne govorimo. Nova “vesela kasta” ima apsolutnu finansijsku i medijsku podršku, uz novo sveto trojstvo, koje čini hedonizam, sebičnost i gramzivost. Dokaza za to ima svugdje. Sjetite se samo da one ljudske nakaze koje su na snimci ubijale Moamera El Gadafija, nikad nisu procesuisane i kažnjene. Takvo se bolesno ponašanje tada, u Libiji, poticalo. Mislim da ni danas tamo nije mnogo bolje… Uh, mozak mi se usijao. Moj mali hercegovački mozak ne bi smio ovoliko razmišljati. Neki dan mi je izašla knjiga na njemačkom. Da sam pametniji i da znam njemački, mogao bih je čitati na njemačkom. Ili da sam barem završio višu školu kao Nebojša Vukanović. Nadam se da neće reći onim studentima u Beču i Pragu da nisam završio višu školu, ku’ ću od sramote, ooooo… Odoh uraditi štogod sklekova, da mi se ovej malehani mozak ohladi, pa me eto opet.

Nakon sklekova

Nije samo da se perverzno ponašanje potiče, a ljudske mane nagrađuju. Dobre namjere se kažnjavaju. I to je stari zapadni trik. Fond Sveti Vukašin se, recimo, proglasi profiterskim. Izgradnja tunela se proglasi nepotrebnom. Školovanje se proglasi neadekvatnim. Pisci na kojima su odastale generacije i nastajala kultura naroda, proglase se nazadnim i nepismenim. Hm, valjda zato prevode Njegoša. Nije bio dovoljno dobar za “ovi” zapad. Pa, nije, ne bi odobrio gej paradu, nazadnjak jedan neprogresivni… Eh, da, dobra namjera se kazni. Imali smo dobar primjer na Šantićevim večerima poezije, u Mostaru. Nećete vjerovati, čak je i prvoožalošćeni nakon smrti Ratka Pejanovića, prvorukovodioca prosvjete, Goran Kosanić, bio na otvaranju Šantićevih večeri. Nije čudo. Od te vrle, “multikulti” prosvjete, odsrbljene i moderne, ostali samo on i jedan isti on. U svoje vrijeme stavili na njihove “Šantićeve” za dekor sliku Maksa Klingera, čistu perverziju punu golih muškaraca. Isus razapet, Bože mi oprosti, sa nakurnjakom od trideset centimetara. Iza njega se dvojica, da prostite… Napredno i “zapadno” da bi se i Toma Nikolić dodatno namrštio. Elem, na otvaranju se zbilo nešto “slobodnoj javnosti” jako interesantno.

Ministrov smrtni grijeh

Od Banjaluke do Mostara ima kojih pet sati vožnje, koliko od Mostara do Banjaluke. Ministar kulture je potegao iz Banjaluke, da skupa s nama, nevoljnicima iz doline Neretve, otvori Šantićeve večeri poezije. Čovjeku se, očigledno, svidjelo kako smo to pripremili. S malo para, uz pomoć našeg prijatelja Vese Đorema, uz pomoć ministra Mutabdžije. Ali, pripremili korektno, za ne postidit se. Osjetili smo se, ovako išibani i prezreni, kao da je čitava Banjaluka i vlada Republike Srpske, s nama. I bila je, neću duše zgriješiti, jer je on, Mutabdžija, bio tu. Ostao je do kraja, odgledao i moju predstavu, za razliku od dosta mojih prijatelja koji su otišli, jer, eto, umorni su bili. Ali, jedan od mojih prijatelja je, prije odlaska, primijetio da je ministar pobrkao pjesnike. I od toga napravio smrtni grijeh. Mediji jedva dočekali da ocrne ministra kad već Šantićeve ne mogu. Primijetilo je to i zadriglo trebinjsko plemstvo, koje nije bilo tu da ga čuje, ono koje se nije udostojilo preći trostruko manje da dođe na Šantićeve. Primijetili su svi da je jedan čovjek, nakon napornog radnog dana i višesatnog puta, pobrkao pisce. Iskreno se nadam da ga oni iz kulturne policije neće strijeljati…