Reza Pahlavi, posljednji iranski princ, sin čovjeka koji je Iran pokušao učiniti Francuskom na Bliskom istoku, objavio je nešto poput poziva na revoluciju. Samo što to kod Pahlavija uvijek više zvuči kao poziv na brunch. „Vrijeme je da vratimo Iran“, kaže iz sunčanog egzila, sjedeći, pretpostavljamo, na nekom američkom verandi, uz čaj i stare snimke Teherana iz ’74.
Iran je, ako njega pitate, spreman za „konačni ustanak“, i još važnije – neće biti kaosa nakon pada režima. Kao da su narodi teokracija ikada pali s gracioznošću baletana. Ali neka mu bude. Vjeruje on u narod. I narod u njega – barem onaj narod s američkom adresom.
Njegov otac, šah Mohammad Reza Pahlavi, bio je kralj koji je vladao s pompom, prijateljevao s Izraelom, sekularizirao, modernizirao, tlačio, bio voljen i mržen – sve u isto vrijeme. Šah je simbol epohe u kojoj su žene u Teheranu nosile minice, a muškarci slušali Bee Gees. Sve dok nije došao ajatolah i ugasio glazbu, sakrio žene i podijelio narodu strepnju umjesto kruha.
Šahbanou Farah Pahlavi, danas 86-godišnja figura iz vremena kada je Perzija još plesala valcer s Europom, jedina je carica u modernoj iranskoj povijesti. Nakon što je njezin muž svrgnut, putovala je po svijetu kao lik iz izgubljene bajke – Egipat, Maroko, Panama… malo raskošna, malo prognana, uvijek elegantna.
Reza sada tvrdi da je Islamska Republika na samrti. Da samo treba malo odlučnosti. Malo vjere. Malo Instagrama. I puno Irana bez turbana. Problem je samo što narod koji je dvaput platio revoluciju – jednom protiv šaha, jednom protiv iluzija – više ne nosi ni minice ni snove. Samo tišinu. I bol.
The Islamic Republic has come to its end and is collapsing. What has begun is irreversible. The future is bright, and together we will turn the page of history. Now is the time to stand up; the time to reclaim Iran. May I be with you soon. pic.twitter.com/qrbnDmf8SX
— Reza Pahlavi (@PahlaviReza) June 17, 2025
Zato kad Reza kaže „svi zajedno“, ne zna se misli li baš na sve – i one koji ne žele više nikakav tron, ni ajatolahov ni kraljev. Samo tišinu, posao, možda kruh, možda slobodu.
Možda čak i traperice.
Ali najprije – bez mitologije. Bez povratka u prošlost. Bez plesnjaka.
wpDiscuz
