Bilo je samo pitanje dana kada će ustrašene gospođe same početi “detektirati” ilegalne “migrante” po samoborskim supermarketima, sumnjajući u svakoga tko je imalo tamnoputiji i ne govori prigorski hrvatski.
Nepovjerenje u državu, osjećaj da nam država nije u stanju jamčiti pravni poredak i sigurnost potpiruje strah i predrasude.
“Gospođe” na akciju potiče država koja se ponaša prema migrantskoj krizi i migrantskoj ugrozi kao da ih nema. Kao da je normalno da ljudi bez utvrđena identiteta, mahom mlađi muškarci iz islamskih zemalja, organizirano ilegalno prelaze hrvatsku granicu.
Kao da je veliko hrvatsko postignuće to što Vlada i dalje uporno odbija zaštititi državne granice ogradom ili žicom, koje se pokazuju kao najefikasnije sredstvo odvraćanja ilegalnih prelazaka granice, iako su to već odavno učinile nama susjedne ili bliske države schengenske Europe – Slovenija, Austrija, Mađarska.
Dugogodišnja šutnja
Kao da nikada nisu čuli za islamističke projekte osvajanja Europe. Kao da ništa nisu naučili iz ratnog iskustva u devedesetim godinama prošlog stoljeća kada je pod plaštom humanitarnog djelovanja, BiH postala središte za obuku i širenje džihadizma na Zapad.
______________piše: Višnja Starešina I Slobodna Dalmacija
O tome su već barem petnaestak godina suglasni zapadni obavještajni analitičari, time se već četvrt stoljeća otvoreno hvale globalni lideri islamskog radikalizma. Jedino hrvatska državna vlast, u kontinuitetu, to ne primjećuje.
Ovih su dana čak i hrvatski mediji prenijeli kako je bosanskohercegovačka agencija SIPA uhitila osmoricu bivših pripadnika Armije BiH osumnjičenih za zločin nad Hrvatima u Križančevu Selu, nadomak Viteza.
Da propitate malo hrvatski državni vrh uključujući i sigurnosni sektor, po čemu je to karakteristično Križančevo Selo, ne vjerujem da biste dobili ijedan potpuni odgovor. A upravo je zločin u Križančevu Selu slučaj iz kojeg se može učiti zašto je potrebno štititi vlastite granice od ilegalnih migranata, nepoznata identiteta. Ne da bi se spriječilo njihovo kretanje, već da bi se znalo tko ulazi, tko prolazi državom i s kojim nakanama.
Zločin nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima u Križančevu Selu je mnogo više od vijesti da je osmero bivših vojnika i zapovjednika Armije BiH osumnjičeno da su nakon zarobljavanja 22. prosinca 1993. ubili uz prethodna sakaćenja najmanje 12 zarobljenih pripadnika HVO-a i dvije žene.
Paradigmatičan je po mjestu na kojem je počinjen, po obrednom rukopisu zločina, po tajmingu, po negaciji zločina i dugogodišnjoj šutnji.
Križančevo Selo u hrvatskoj enklavi Lašvanska dolina bilo je prva linija obrane prema travničko-zeničkom području pod kontrolom muslimanske Armije BiH na kojem je u to vrijeme bilo najviše stranih islamskih boraca tzv. mudžahedina i najveći broj njihovih vojnih logora za džihadističku obuku.
Bili su to prvi vojni logori za obuku džihada u Europi. “Učitelji”, mahom pripadnici tada još nepoznate Al-Qa’ide dolazili su u BiH preko Hrvatske – u pravilu kao humanitarni radnici, s iskaznicama islamskih ili čak međunarodnih humanitarnih organizacija.
Posumnjati da su njihove nakane ponešto drukčije od humanitarnih, tada je bilo politički nekorektnije negoli danas posumnjati da iza migrantskog pohoda na Europu postoje i neki drugi motivi osim ekonomskih.
Izetbegovićev financijer
Napad na Križančevo Selo dogodio se tri dana prije Božića, upravo u vrijeme kada je prema Lašvanskoj dolini putovao hrvatski humanitarni konvoj Bijeli put kako bi probio osmomjesečnu blokadu te hrvatske enklave, koja je bila pred padom.
Mudžahedinske su postrojbe u to vrijeme bile integrirani dio Armije BiH, s izravnom zapovjednom linijom prema Aliji Izetbegoviću.
Izetbegović stariji je u to vrijeme bio pod američkim pritiskom obnove vojnog i političkog savezništva s Hrvatima, koje je nastojao izbjeći, preferirajući dogovor sa Srbima prema Deklaraciji Izetbegović – Krajišnik od 16. rujna 1993., a koja je u sebi imala ugrađen model raspada BiH tako da buduća muslimanska država naslijedi mjesto BiH u međunarodnim organizacijama.
Glavni Izetbegovićev financijer i mentor u to doba je bio Fatih al-Hassanein, ujedno i bliski suradnik Osame bin Ladena.
Nakon što su se Hrvati Lašvanske doline ipak uspjeli održati unatoč nekoliko zločina s ciljem sijanja straha, a Izetbegović ipak morao prihvatiti koncept muslimansko-hrvatske Federacije BiH, uslijedila je faza negacije zločina u Križančevu Selu, uz međunarodnu potporu i prikrivanje njegova obrednog džihadističkog rukopisa, kao što je bio slučaj s baš svim bošnjačkim zločinima nad Hrvatima u BiH s džihadističkim pečatom.
Zato je dobra vijest za BiH da je bosanskohercegovački sud ipak otvorio slučaj Križančevo Selo. Ali je beznačajna za Hrvatsku ako je u vrhu države ne znaju pročitati. Ako ne razumiju da im je dužnost osigurati nadzor nad ulascima u državu i sigurnost unutar nje. Pa i zato da bi prevenirali sumnjičenja “drugih i drukčijih” iz straha i predrasuda.