Vedrana Rudan spisateljica je koja bi na hrvatskoj kulturnoj, i ne samo kulturnoj već i široj društvenoj sceni, trebala imati kategoriju sama za sebe. Njeni tekstovi polariziraju, ljudi ih ili obožavaju ili su njima zgroženi, nema tu baš puno sredine. No, neovisno što tko o njoj mislio, neosporno je da je Rudan nevjerojatno popularna figura, i to u cijeloj regiji, posebice u Srbiji, gdje su njezine knjige među najprodavanijima. Dosad je objavila deset knjiga, prevođena je na engleski, slovenski, talijanski, mađarski, francuski, poljski, ruski i makedonski, objavljivana i u Rusiji i u SAD-u. Osim u Rijeci, Zagrebu i Beogradu, kazališne predstave prema njezinim tekstovima igrale su u Varšavi, Londonu, Santa Monici i Budimpešti.
Rudan je, recimo, osamdesetih na Radio Rijeci uređivala izuzetno popularnu emisiju “S primorske poneštrice”, da bi krajem devedesete dobila otkaz, jer su, kako je napisala u jednoj svojoj kolumni, govorili da “Titov general ne može Hrvatskoj donijeti demokraciju, da nas mržnja može odvesti u rat u kome će ginuti sirotinja, da Hrvatski radio ima više vjerskih emisija nego Radio Vatikan, da nije fer da se sve hrvatske građane srpske nacionalnosti proglašava neprijateljima, a Tuđmanovi unuci, iako Srbi, preko noći postaju biznismeni… “. Ta epizoda pokazuje i razinu hrabrosti i “jezik bez dlake”, kakvog je Rudan oduvijek imala. Otkaz je, kako kaže, dobila na svakom svojem novinarskom poslu.
Nedavno je za VBZ objavila zbirku svojih kolumni pod nazivom “Život bez krpelja”. Pišući o ženama, o muškarcima, o djeci, što su “službene” cjeline knjige, Rudan ispisuje žestoku kritiku hrvatskog društva kakvu se tek rijetki usuđuju izreći. Sudeći po tekstovima, tabu teme za nju ne postoje. Kolumne, inače, redovito objavljuje na svojem blogu koji, kako je rekla na riječkoj promociji, ima 200 tisuća pratitelja, a tekstovi 18 milijuna klikova.
Američku estradnu i političku scenu od listopada 2017. potresa Me Too pokret protiv seksualnog zlostavljanja i uznemiravanja žena, prvenstveno u poslovnom okruženju. Smatrate li da je takav pokret u Hrvatskoj potreban, je li uopće moguć i kako zamišljate posljedice koje bi imao na ovim prostorima?
– Je li moguć #MeToo pokret u Hrvatskoj? To je kao da me pitate je li moguće perverzne hrvatske katoličke svećenike privesti pravdi? I jedno i drugo je nemoguće. Žene u Hrvatskoj imaju status loše ili bolje plaćene kurve, uglavnom loše, znamo da kurve ne dižu revoluciju, makroi su nemilosrdni. Velečasni hrvatski pedofili imaju u Hrvatskoj status svetaca, nikad neće robijati ma koliko dječjih guzica i duša razorili u tijeku pedesetogodišnjeg služenja Bogu. Žene u Hrvatskoj nisu ugrožene samo u “poslovnom” okruženju. Siluje ih se, ubija i masakrira tamo gdje nekom od hrvatskih mužjaka padne na pamet. Vidimo rasplet tragedije u Zadru.
Zvijer je odlučila raskomadati djevojčicu, sud je gada pustio, u skladu sa zakonom, da se brani sa slobode. Na sudu su se, naravno, na dugačko i široko, analizirali “grijesi” nesretnice koja jedva da ima osamnaest godina. Uvijek kad tako nešto čujem, pitam se zašto roditelji žrtve ne uzmu pravdu u svoje ruke. Ja bih je uzela jer pravde u Hrvatskoj za žene nema. Naravno da bi bilo fenomenalno kad bi i ovdje postojao pokret žena koje će krenuti u rat protiv zlostavljača. Nikad se to u ovom sranju što neki zovu “zemljom” neće dogoditi jer sve pametno odlazi, a bešćutno zlo i bespomoćne žrtve ostaju. Prvi da bi razbojništvom osigurali budućnost svojim praprapraunucima, drugi, iscrpljeni od zlostavljanja, nemaju snage za bijeg.
U novoj knjizi se pitate “Je li moguća jedna takva strahota u Europi danas? To da nekoliko poludjelih popova odluči razglabati o ginekologiji iako im je dragi Bog decidirano zabranio da se bave p…..”. Kako komentirate jačanje radikalno konzervativnih struja u Hrvatskoj, odnosno zašto ljudi, a posebice žene, koje to najviše pogađa, na to pristaju?
– Žene u Hrvatskoj, već sam rekla, nemaju moć, pa ipak me njihovo mirenje sa sudbinom dovodi do riganja. Kako je moguće da u jednoj turbo katoličkoj Poljskoj žene ustaju protiv popova, kako je moguće da u zadrtoj Irskoj žene ustaju protiv popova i pobjeđuju, a mi odustajemo? Sigurna sam da to nije slučajno. Otkako postoji ovo gdje živimo, vlast, a vlast u Hrvatskoj su samo muškarci, ženama sustavno utjeruje strah u kosti. Nedavno sam, na svoj užas, na N1 televiziji, vidjela kako novinarka u udarnom terminu razgovara sa županom koji je razbio svoju ženu.
Voditeljica koja bi trebala biti puna empatije prema svojoj sestri blagonaklono kima tupom glavom na svaku laž koju je političar zlostavljač pljuvao nedužno se smiješeći. Ženama je poslana jasna poruka. Ako progovorite kao što je progovorila supruga onog čudovišta, dogodit će vam se isto što se dogodilo i njegovoj ženi. Bit ćete proglašene zlostavljačicama i smećem. Odbacit će vas i rođena djeca jer tata ima lovu i moć. U hrvatske žene utjeran je strah nožem, sjekirom, hostijom i zakonima. Zato je naš najugledniji ginekolog kardinal Bozanić.
Crnogorski pisac Andrej Nikolaidis u jednoj od svojih knjiga narugao se ideji da intelektualci i, konkretno, pisci i spisateljice mogu svojom kritikom predstavljati realnu društvenu opasnost. Slažete li se s ovom dijagnozom ili smatrate da dobra literatura ili dobra umjetnost, ipak mogu, ako ne mijenjati, onda barem značajno uznemirivati određene društvene temelje, tendencije i trendove?
– To da dobra umjetnost može išta promijeniti u društvu je malo žešća pizdarija. Kad bi to bilo moguće, svijet ne bi ovako izgledao. Sigurna sam da Kuglom u ovom trenutku šeću mnogi novi mozarti, michelangeli… Pa ipak nam kapu kroje Trump i onaj princ iz Saudijske Arabije koji naručuje ubojstvo novinara, američkoga građanina, pače. Pa onda novinara na živo tranširaju motornom pilom, postoje snimke s njegovim kricima, da se ne bi mislilo da se tamo neki princ zajebava, a svijet se vrti dalje kao da se ništa dogodilo nije. Da se razumijemo, nemoć umjetnosti postoji otkako postoji moć krvnika, to jest otkako nas ima. Uvjerena sam, i to me zaista raduje, da ljudska vrsta odlazi u nepovrat.
Nedavno su u sklopu rada udruge Prostor Plus Selma Banich i Nina Gojić provele istraživanja “Kako žive umjetnice” koje otkriva niz problema, od niskih primanja preko rodne i spolne diskriminacije, izloženosti mobingu, do nemogućnosti planiranja obitelji i zbog nerazumijevanja okoline i zbog loše materijalne situacije. Što biste vi rekli, kako žive umjetnice u Hrvatskoj, ili preciznije, iz vlastitog iskustva i iskustva svojih kolegica, kako žive književnice u Hrvatskoj?
– Ne mogu znati kako žive sve hrvatske književnice, pada mi na pamet kako je živjela jedna od najvećih, Daša Drndić. Bile smo bliske dok je umirala. Žena se brinula kako platiti lijekove, na promociju svoje knjige u Beogradu putovala je autobusom iako joj je rak slomio kralježnicu. Izdavač joj nije htio platiti hotel. Bojala se platiti nekoga da joj u najtežim trenucima pomogne jer bi onda potrošila bijednu ušteđevinu kojom je sebi kupila grob. Njezini prijatelji i ja pisali smo predsjednici, bez Dašina znanja, da joj, ipak je ona jedna od naših najvećih umjetnica, država kupi grob. Bili smo sigurni da bi Dašu takva jedna vijest razveselila.
Vitka Gospođa nam nikad nije odgovorila. Gledala sam agoniju najveće među nama i bila užasnuta. Srećom ne spadam u kategoriju hrvatskih sirotica koje se moraju boriti od jutra do sutra da bi preživjele. Živi roditelji su mrtvi kapital. Moji su roditelji srećom mrtvi tako da dijelom živim od njihovih leševa, i muž me hrani, tu su i strani izdavači, posebno beogradska Laguna koja mi uredno svaki mjesec šalje izvješće koliko je mojih knjiga prodano u proteklom vremenu. U Hrvatskoj je takav odnos prema piscima nezamisliv.
Koje biste istakli kao značajne, inovativne, zanimljive, ili drugačije rečeno, koje autorice vi osobno volite i rado čitate?
– Koje književnice čitam? Dašu Drndić, Ivanu Bodrožić. Na mom noćnom ormariću “leži” i Barbara Matejčić. Volim i Slavenku Drakulić.
Na riječkoj promociji vaše knjige “Život bez krpelja” pitali ste gradonačelnika Vojka Obersnela kako to da je njegova lijepa i pametna žena završila baš s njim, a i ostalim službenim i neslužbenim sugovornicima i sugovornicama izdijelili ste sve što ih ide i zauzvrat dobili gromoglasan smijeh publike i veliki pljesak. Kakav je osjećaj biti toliko otvorena i preporučujete li i drugim ljudima takvu komunikaciju oslobođenu od cenzure?
– Svima to preporučujem, ali za takvu komunikaciju čovjek u sebi treba imati koktel ludosti i hrabrosti. Osoba sam koja prema autoritetima nikad nije gajila ni poštovanje, o strahopoštovanju da ne govorim. Ipak, moram reći da se s gospodinom Obersnelom čovjek na taj način može zajebavati, on ima duha. Bar ga je imao na mojoj promociji. Na promociji knjige “Kad je muškarac peder, kad je žena kurva”, bilo je to pred sto godina, upoznala sam Milana Bandića.
Promociju sam održala u Zagrebu ispred javnog zahoda u blizini Trga bana Jelačića. Svojim sam performansom prosvjedovala protiv Bandićeve odluke da Grad korištenje javnog WC-a muškarcima naplaćuje dvostruko manje nego ženama uzimajući u obzir činjenicu da muškarci nakon velike nužde ne koriste papir, da nakon bilo koje nužde, tri su u igri, ne peru ruke. Krenula sam u rat protiv Milana i dobila ga. Nakon promocije ulaz je bio besplatan. Tada sam ga vidjela prvi i zadnji put. S njim, vidite, nema zajebancije. On čovjeka ne gleda u oči, djeluje odsutno, napeto i zločesto. Žao mi je što sam mu pružila ruku. Odmah nakon rukovanja, ruke sam umočila u varikinu. Nije pomoglo. Trajno sam zagađena.
I u jednom od tekstova objavljenih u knjizi “Život bez krpelja”, za sebe kažete: “Otkako znam za sebe, govorim i pišem što mislim”. Koji su realni rizici i opasnosti života one koja “govori i piše što misli”?
– Rizici? Čitav sam život svoje stavove plaćala gubljenjem posla. Nikad me to nije uznemiravalo jer mi je pravo na mišljenje bilo važnije od prava na posao, drugi bih posao ionako uvijek našla. Kad govorim o svom životu, mogu najiskrenije reći da ništa ne bih mijenjala. Naravno da razumijem i one koji drže jezik za zubima. Gledam u svoju djecu, gledam kako se krvavo bore da bi fizički opstali, nisam sigurna da i hoće. Da sam na njihovom mjestu, šutjela bih. Vrijeme u kojem sam ja odrastala bilo je manje stresno, šefovi nisu bili gospodari naših života, imali smo pravo na bolest, na posao, na školovanje, na zdravlje, čak i na krivo mišljenje. Danas imaš pravo na robovanje ili smrt. Opasno je u Hrvatskoj govoriti što misliš, ako misliš.
Urednik Darko Glamuzina na riječkoj je promociji opisao vaš rad kao brutalan, uspoređujući vaše pisanje s hiperbolom, odnosno preuveličavanjem. Slažete li se s tim da je vaše pisanje obilježeno pretjerivanjem? Je li ta pretjeranost promišljena umjetničkih odluka i prihvaćate li titulu profesionalne provokatorice? Ili je u pitanju prenošenje slike društva i međuljudskih odnosa naprosto onako kakvima ih vi vidite?
– Drago Glamuzina je odličan urednik i još bolji pisac. On kao moj urednik mora ljudima “objasniti” zašto njegova kuća objavljuje knjige ovakve jedne ženske. Zato je rekao da se služim hiperbolom. Ništa nije dalje od istine. Svaki moj tekst je goli život. Da nije, ne bi me čitali i u Makedoniji i u Americi.
wpDiscuz