Published On: Sri, lis. 18th, 2017

Vaš sin laže

Kada razmišljamo o obrazovnom sustavu općenito moramo imati u vidu da su učenici i profesori u istom procesu na različitim stranama. Jedni uče, a drugi su podučavani. Jedni uče od drugih i to kako se ponašati. Šta se dešava kada učenici i profesori o nečemu važnom, a nije stvar gradiva, ne dijele isto mišljenje? Dešava se da samo jedni mogu biti u pravu, jer povjerenje se unaprijed daje učiteljima (nastavnicima i profesorima). Može li se vjerovati učenicima u sporu s njihovim učiteljima? Smiju li oni uopće biti u sporu?

____________piše: Sanja Vlaisavljević

Učenicima je strogo zabranjeno snimanje nastavnog procesa. Svako narušavanje tog principa povlači sankcije koje se svrstavaju u teži disciplinski prekršaj. No šta ćemo ako nastavnik, ili još gore pedagog, ne govore istinu o nastavnom satu na kojem je narušena disciplina? Da li je vjerodostojnija riječ učenika ili nastavnika? I šta ćemo ako se pojavi snimak kojim učenik može dokazati da je posrijedi širenje neistine na štetu učenika? Da li će biti priznata vjerodostojnost snimka radi postizanja istine ili će učenik biti dodatno kažnjen zbog kršenja zabrane? Zbog čega je zabranjeno snimanje sata? Da li neko nešto želi sakriti? Zar sati nisu javni? Da li se time štiti zajedničko dobro ili samo interes institucije, koji se čuva na autoritaran način?

Ovih dana svjedočim jednom slučaju diskreditiranja učenika zbog nediscipline na satu. Profesor prijavljuje odjeljenje pedagogu škole, a pedagog, gle pedagoškog čuda, bodri profesora da piše izjavu o satu, što kao konsekvencu ima provođenje procedure sniženje ocjene iz vladanja učenicima tog odjeljenja pred odjeljenskim vijećem, kao posljednjom instancom suđenja. Iako je sat u cijelosti bio potpuni promašaj, profesor koji prvi put ulazi u to odjeljenje navodi u pisanoj izjavi pedagogu, precizno i nepogrešivo imena učenika koji su se isticali po “nedisciplini”. Navodi čak i njihove namjere: “oni su mene namjerno provocirali”, “oni su meni provokativno govorili”, “oni su tendenciozno gestikulirali kako bi razred naveli na smijeh”, “oni su, kad se okrenem, pravili grimase podsmjeha prema meni…” Što slijedi dalje? Usmeni razgovor s odjeljenjem na kojem tročlano vijeće škole u sastavu: direktor, pedagog i razrednik, isljeđuju učenike o satu. Učenici tvrde da je u razredu bila buka u kojoj su svi participirali, a ne samo neki. No, na razgovoru s roditeljima koji slijedi nakon razgovora s učenicima, pedagog tvrdi sasvim suprotno. Tvrdi da su nemir u razredu proizvela, recimo, samo četiri učenika.

Ovdje stupa na scenu auditivni snimak potajno snimljen na satu iz kojeg se može razabrati drukčija istina. Učenici nisu tvrdili to što pedagog tvrdi roditeljima da jesu. Ko ovdje treba biti kažnjen? I dalje učenici? Ili pedagog koji roditeljima plasira neistinu o njihovoj djeci podjednako kao i profesor u pisanoj izjavi pedagogu? Poznato je da učenik ne smije snimati sat, ali kada taj snimak otkriva pravu istinu sata, da li je bitnije što je snimak napravljen ili šta se dešavalo na satu? U svakoj školi koja brine o učenicima kao bićima koja misle i imaju dostojanstvo bilo bi bitnije otkrivanje prave istine o satu radi životne lekcije učenicima da istina mora stajati iznad i prije svega. No, ukoliko je bitnije po svaku cijenu zaštiti profesora onda je bitnije isključiti objektivnog svjedoka. Ono što je također veoma interesantno u slučaju jeste da imamo: pisanu izjavu profesora, razgovor s učenicima o kojem ne postoji zapisnik predočen roditeljima, nego se računa na sposobnost pedagoga da sve zapamti, te na kraju razgovor s roditeljima o kojem ne postoji zapisnik… Lako je pretpostaviti kakvu će istina na kraju doći do odjeljenjskog vijeća.

Ako su roditelji pozvani u školu kao ravnopravni partneri u procesu obrazovanja i odgoja svoje djece, onda i njihova riječ mora nešto značiti. No, to nije slučaj. Pedagog ne zapisuje riječi roditelja nego insistira na tome da je samo posrednik između škole i učenika u cijelom slučaju. No kad u narednoj instanci odjeljensko vijeće bude odlučivalo o ocjenama iz vladanja učenika koji su označeni kao nemirniji nigdje neće biti istaknuta vjerodostojna riječ roditelja nego samo interpretacija pedagoga i pisana riječ profesora. E, ovo je primjer potpunog pedagoškog promašaja u radu s učenicima i roditeljima. Ako je učenik unaprijed kriv, onda nikakva vrsta razgovora sa učenicima i roditeljima nije neophodna. To je čisto licemjerje. A ako se razgovara s roditeljima i učenicima, onda njihova riječ treba biti uzeta u obzir i utjecati na ishod procedure sankcioniranja učenika. Povjerenje se gradi godinama, odgoj se gradi godinama, a samo jedan djelić vremena je dovoljan da sve to sruši. Čini se da mnogo više prevladava rušenje povjerenja nego učvršćivanje povjerenja kroz ravnopravan tretman svih aktera jednog procesa. Ne zaboravimo da su djeca posebno osjetljiva na nepravdu i da ih nepravda koju prožive u školi definira dalje u njihovom životu. Profesor koji ne može osigurati mir i pažnju na satu za to nikad ne smije kriviti djecu nego upravo on mora snositi punu odgovornost – jer je kormilar tog susreta.

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer