Published On: Čet, sij. 4th, 2018

UŽAS ŽRTVAMA: Kako je Serge Brammertz zaštitio Srbiju od odgovornosti za genocid

 “NAMJERA JE BILA SAMO POVEZATI HRVATSKU SA ZLOČINIMA U BiH” Bramertz: “Nije nam bio cilj dokazati vezu Karadžića i Mladića s Beogradom, nego samo njihovu odgovornost za zločine u BiH”

Zašto Tribunal u Haagu nije pridonio ni pravdi, ni pomirenju, ni povijesnoj interpretaciji ratova koji su se vodili 1990-ih na području bivše Jugoslavije onako kako su se mnogi nadali, uključujući mnogobrojne žrtve? Posljednji intervju Glavnog tužitelja Sergea Brammertza prije zatvaranja Haškog tribunala, objavljen 22. prosinca 2017. u Dnevnom Avazu, o tome vrlo dobro svjedoči jer pokazuje stvarne domete haške pravde. Pa čak i kad neke lako provjerljive činjenice ostanu neprovjerene, pitanje je je li to slučajno ili namjerno-  donosi Večernji list.

Ako je slučajno, to je razumljivo, jer su tijekom zahtjevnog razgovora moguće svakojake greške; i za očekivati je da će Tribunalov ured za odnose s javnošću tražiti ispravak kad vidi te greške. Jer svaki drugi mogući razlog za ovakvo olako izgovorene netočnosti bacit će novu sjenu i sumnju na već ionako poljuljanu reputaciju Haškog suda u cijeloj regiji. Ako ovo nisu bili jezični lapsusi, što drugo to može biti? Je li ovdje riječ o osobnom neznanju, nestručnosti ili pak o unaprijed osmišljenim i koordiniranim (dobrim ili zlim) namjerama da se zacementira jedan ratni narativ kojim bi se izjednačila krivnja Srbije i Hrvatske za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini nad Bošnjacima?

U pitanju o zaštiti dokumenata Vrhovnog saveta obrane (VSO-a), tročlanog civilnog zapovjednika oružanih snaga Savezne Republike Jugoslavije (1992.-2003.), oko kojih je 2007. izbio skandal jer ih je Carla del Ponte, prethodnica Brammertza na dužnosti Glavnog tužitelja, zamračila od javnosti još 2003. godine, Brammertz objašnjava da je on osobno uvjerio Beograd da se ti dokumenti objave i spominje da su – ako se on ne vara – objavljeni u slučaju Đorđević. To nije točno.

Njegove riječi imaju veliku težinu u javnosti, pa ako nije bio siguran zašto nije provjerio? Svaka njegova riječ odzvanja daleko i njega se citira. Jer tko bi o Haškom tribunalu profesionalnije i točnije mogao i trebao govoriti nego njegov Glavni tužitelj? Krenimo od početka.

Vlastimir Rođa Đorđević, optužen samo za zločine na Kosovu 1998. i 1999., bio je general policije, a VSO se bavio prvenstveno političkim upravljanjem i upotrebom vojske, pa ovi dokumenti nisu od neke velike važnosti za inkriminiranje jednog policijskog generala. Njemu je u veljači 2011. bila izrečena prvostupanjska presuda, a zaštita s ovih dokumenata skinuta je tek u lipnju 2011. godine. Ako je tužitelj Brammertz mislio da su VSO-ovi dokumenti bili upotrijebljeni u postupku za drugostupanjsku presudu u slučaju Đorđević, onda je još više pogriješio jer je ta drugostupanjska presuda usvojena u siječnju 2014., ali je kazna smanjena s 25 na 18 godina zatvora.

Zar je moguće da Glavni tužitelj ne barata kronologijom ovih važnih činjenica? Kada je s VSO-ovih dokumenta skinuta zaštita u lipnju 2011., to je bilo za potrebe slučaja koji se na Tribunalu vodio protiv generala Momčila Perišića. On je prvostupanjskom presudom u rujnu 2011. osuđen na 27 godina zatvora, da bi u veljači 2013. godine drugostupanjskom presudom bio oslobođen bilo kakve odgovornosti – bez obzira na to što su ti famozni zamračeni dijelovi bili upotrebljeni u njegovom slučaju kao dokazi. Upravo s njih je skinuta zaštita u lipnju 2011. godine. I sad se svi mi pitamo: kako je moguće da je Srbija 2003. precizno odredila rečenicu po rečenicu, stranicu po stranicu, sve dijelove VSO-ovih dokumenata za koje su njeni pravni stručnjaci procijenili da bi mogli državu Srbiju inkriminirati na Međunarodnom sudu pravde zbog njezine umiješanosti u genocid u BiH? Po ovom ispada da je Srbija napravila krivu procjenu važnosti dokumenata pa ih je bespotrebno zamračila. Ili je odgovor ipak negdje drugdje? General Perišić je poslije smrti Miloševića mogao i trebao biti važna poveznica pojedinaca iz Beograda sa zločinima u BiH.

Dok je Slobodan Milošević kao jedini pojedinac iz Srbije bio optužen za genocid – i to i za općine iz 1992., kao i za Srebrenicu – u optužnici generalu Perišiću nema niti kaznenog djela genocida niti udruženog zločinačkog poduhvata (UZP). To što u optužnici Perišića nema UZP-a apsolutno je neshvatljivo jer on je bio povezan i s Miloševićem i drugim članovima VSO-a, kao i sa svim oficirima VRS-a, kojima je svima bio nadređeni kroz VJ i njen 30. kadrovski centar. Čitajući pravomoćnu presudu generalu Perišiću iz 2013., vidi se da je upravo u tome suština njegova oslobađanja. Suci između ostalog kažu da je: “Perišić bio podređen predsjedniku Savezne Republike Jugoslavije, dok je krajnju nadležnost za obrambenu politiku i operativne prioritete VJ imao VSO. Premda su sastancima VSO-a prisustvovale mnoge osobe, uključujući i g. Perišića, konačne odluke VSO-a donosilo je političko vodstvo: predsjednik SRJ, predsjednik Republike Srbije i predsjednik Republike Crne Gore. Odluku da VJ pruža pomoć VRS-u VSO je usvojio prije nego što je g. Perišić imenovan za načelnika Generalštaba VJ-a i nastavio je podržavati tu politiku i dok je g. Perišić bio na tom položaju. Gospodin Perišić je redovno prisustvovao sastancima VSO i aktivno sudjelovao u njima, a VSO mu je dodijelio i pravnu nadležnost nad pružanjem pomoći VRS-u”.

Ono što se iz ovog može zaključiti jest to da je Haški tribunal napravio kardinalnu omašku – a sad se već valja upitati je li to uopće bila omaška –  što nije optužio sve članove VSO-a od početka do kraja rata, povezanih preko doktrine UZP-a sa svim oficirima VJ i VRS koji su bili uključeni u ratne operacije na području BiH od 1992. do 1995. godine. Ovako suci i tužitelji prebacuju krivicu jedni na druge i time skreću pažnju s druge važne teme, koju je u intervjuu s Brammertzom otvorio novinar Dnevnog Avaza Sead Numanović.

On pita Brammertza kako to da je Tribunal bio uspješniji dokazujući UZP bosanskohercegovačkim Hrvatima koji su po optužnici i u presudi povezivani s povećom listom visokih dužnosnika iz Republike Hrvatske, uključujući prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Brammertz lakonski odgovara da Tužiteljstvu nije niti bio cilj dokazati vezu između Karadžića i Mladića s Beogradom nego samo dokazati njihovu odgovornost za zločine u BiH. Neshvatljivo je tko je to tako odlučio i zašto.

Ako je zaista to bio cilj, onda je to Tužiteljstvu jako dobro uspjelo. Jer u Karadžićevoj presudi iz ožujka 2016. suci zaključuju da Tužiteljstvo nije iznijelo dovoljno dokaza da dokaže da je Milošević bio dio zločinačkog plana za BiH, dok ista ta presuda kaže da su Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, Simatović i Stanišić bili. To je malo čudno jer, osim Arkana koji je ubijen 2000., preostalu trojicu je Haški tribunal zasad oslobodio kaznene odgovornosti u prvostupanjskom postupku. Kako ovu proturječnost interpretirati? Ako su bili dio zločinačkog plana u presudi Karadžiću, kako onda mogu biti oslobođeni u postupcima koje je Haški tribunal vodio protiv njih u gotovo isto vrijeme? I povrh inzistiranja Brammertza da se na Haškom tribunalu sudi samo pojedincima, a ne državama, to ne sprječava Ivicu Dačića, Miloševićevog nasljednika u SPS-u, da poslije presude Karadžiću javno izjavljuje da su tom presudom oslobođeni svake odgovornosti za zločine u BiH i Milošević i država Srbija.

U presudi Mladiću, samo godinu i pol kasnije, jedno drugo sudsko vijeće Haškog tribunala presuđuje da nije bilo dokaza da se dokaže sudjelovanje u UZP-u za zločinački plan za BiH niti Miloševića niti Stanišića, Simatovića, Šešelja i Arkana. To je bio jedan veliki korak unazad, jer i ono malo što je bilo presuđeno u Karadžiću nije se održalo u presudi Mladiću.

Relevantno pitanje na ovom mjestu je ovo: zašto Tužiteljstvu nije bio cilj povezati pojedince s Pala s pojedincima s Beogradom, a bio je cilj povezati zločine za koje se sudilo bh. Hrvatima sa Zagrebom?

Jedno od objašnjenja je da se Srbima sudilo za zločin genocida za koji odgovaraju ne samo pojedinci nego i države. Suditi i osuditi Karadžića i Mladića na razini Pala ne implicira državu RS jer RS nije bila, niti jest, niti će biti država pa zato ne može biti tužena za genocid na Međunarodnom sudu pravde. Država koja može biti, i koja je bila optužena za genocid na tom sudu, je Srbija. Iz nekog nepoznatog razloga i Carla del Ponte i Brammertz u svojim su mandatima štitili državu Srbiju preko zaštite inkriminirajućih dokumenata i preko optužnica kojima se nije povezivala odgovornost za iste zločine optuženih pojedinaca iz RS i Srbije. Jer zaštita VSO-ovih dokumenata nije usamljen slučaj nego je sistematski zaštićeno, od 2003. nadalje, na tisuće dokumenata, koji su još uvijek skriveni od javnosti i od sudova direktnim dogovorom Srbije i Tužiteljstva – bez miješanja suda.

Izostavljanje genocida u optužnicama Perišiću, Stanišiću i Simatoviću je nelogično, jer ispada da je Milošević u Beogradu jedini imao genocidnu namjeru i da se genocid u BiH provodio preko Karadžića, Mladića i oružanih snaga koje nisu opet imale nikakve veze s pojedincima iz Srbije. Otkud su onda došli “Škorpioni” u BiH i tko im je zapovijedao? Svi se sjećamo video snimke na kojoj oni u ljeto 1995. ubijaju zarobljene civile iz Srebrenice, a ta jedinica profesionalnih ubojica tada je bila pod zapovjedništvom MUP-a Republike Srbije. Zamislite da taj video nakon svih ovih godina od prikazivanja u sudnici na suđenju Slobodanu Miloševiću sad već daleke 2005. godine nije poslužio kao dokaz na haškim suđenjima za inkriminiranje niti jednog optuženika iz Srbije ili RS!

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer