Fra Antun Knežević, veliki zagovornik postojanja Bošnjaka kao jedinstvenog naroda od tri vjere, piše pismo Benjaminu Kalaju 1885. godine.
Antun Knežević se rodio 1834. godine u Varcar Vakufu, danas Mrkonjić Gradu. Fratar je postao 1851. godine, a prvu misu održao je naredne. Prije toga, studirao je u Fojnici, Rimu i Sieni.
Za života je fra Antun bio poznat kao žestoki protivnik hrvatskog identiteta bh katolika s jedne strane, te srbljenja bosanskih pravoslavaca s druge.
Čvrsto je verovao u to, da su Bošnjaci, ma koje vjere bili, i da nisu ni Srbi ni Hrvati.
Tvrdio je, da prije treće četvrtine XIX st. Srba i Hrvata u Bosni nije bilo.
Jedini identitet koji je priznavao iznad bošnjačkog bio je ilirski, odnosno jugoslavenski, i u tom je smislu bio pripadnik ilirskog pokreta.
Napisao je djela intrigantnih, primamljivih naslova kao što su „Rieč popa Gojka Miroševića svojem Bošnjakom i Hercegovcem“, „Rieč Hodže bosanskog Hadži Muje Mejovića“, „Suze bošnjaka nad grobnicom kralja svoga u Jajcu“, „Krvava knjiga“, „Opet o grobu bosanskom“, „Kratka povjest kralja bosanski“, „Pad Bosne“, „Varica“.
Bosanski muslimani tijekom obvezne molitve, namaza, 1906. godine, negdje u bosanskim brdima. Foto: Wikimedia Commons/Scheufler CollectionRudolf Bruner-Dvořák
Po ovome, on nije bio usamljen. Štoviše, on je to preuzeo direktno od svog učitelja fra Ivana Franje Jukića.
A franjevci u Bosni još su barem od XVII st. (ako ne i oduvijek) bili usvojili bošnjački identitet i prenosili ga kroz generacije. Pošto su u pitanju katolici, onda se može zaista reći, da Hrvata u Bosni nije bilo pre kraja XIX stoljeća zaključuje telegraf pozivajući se na pisanja bosanskih fratara.
Što se Srba tiče, koliko je nama poznato, među pravoslavnim svećenstvom i monaštvom nije bilo ovakvih identitetskih stavova, tako da su svi pravoslavni bili Srbi. Doduše, često su Srbi po Bosni i Hercegovini o sebi govorili kao o Vlasima, i često su ih drugi tako zvali; mi danas to razumijemo kao sinonim za Srbe, ali niko od nas ne može ući u glavu nekoga tko je mrtav već 150 godina.
Uglavnom, fra Antun Knežević — koji je u Kotor Varoši tijekom služenja mise preminuo 1889. godine — napisao je 1885. pismo Benjaminu Kalaju, austrougarskom upravitelju Bosne-Hercegovine, da ga preda vladi u „carstvujuščoj Vijeni“. Pismo, koje prenosimo u cijelosti, glasi ovako:
Foto: Wikipedia/Litany
„Zadnjeg vremena pripisali su se glasovi, a i novine — osobito susjedne — trubile su pried cielim svietom o budućoj sudbini Bosne, i Bošnjaka. Neka naša bratija zahtijevaše nek se njima Bosna brez ikakva ugovora, i uprav u robstvo pridade; njeki htjedoše ju uprav proždrti, i s lica zemlje dignuti, te joj jedan dio dadoše Crnojgori, a jedan Srbiji, jedan Dalmaciji, a jedan Hrvatskoj, te tako ’Bosne ponosne’ i spomen u vieke utrnuti.
Vaša preuzvišenost! Sila može svašta učiniti, ali sila silniku nigda nikakvo pravo ne daje; zato Bošnjaci nigda dopustiti neće, da se tako od njih i od njihove dične Kraljevine učini, to će se boriti za svoja prava, dok jedan živ bude! Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove ’Zemaljskim’, i dopušta da se njeki zovu ’Srbi’ a njeki ’Hrvati’ umjesto da pravedno, i iskreno rekne ’zemlja Bosna’, ’žitelji Bošnjaci’, a njihov jezik ’bosanski’.
A zar ćemo dopustiti da se spomen nas, i naše kraljevine uništi! Nigda! To nigda dopustiti nećemo! Nek se naš Sbor sazove, i na njem će Bošnjaci slobodnom svojom voljom izjaviti šta žele, i s kim hoće da budu; uvijek prije osiguravši prava svoja, i svoje Kraljevine.“
Dva stara bosanska muslimana piju kafu početkom XX veka negde u Bosni. Foto: Arhiva
Tako je Benjaminu Kalaju, austrougarskom upravitelju Bosne-Hercegovine, pisao fra Antun Knežević te 1885. godine.
Ali, koliko se točno Bosanaca pravoslavne, islamske i katoličke vere slagalo sa njim, veliko je pitanje, na koje odgovara nemamo.
Možda jedan dio, jer na jednom drugom mjestu on kaže: „Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda.
Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju“.
(O. Š.)
wpDiscuz