Kolege glumci, obitelj, prijatelji, znanci, obožavatelji, cijela javnost u srijedu je bila šokirana tragičnom viješću. Nakon teške prometne nesreće i borbe s ozljedama, preminula je glumica Dolores Lambaša. Oni koji su je upoznali pamtit će je po nevjerojatnoj energiji, želji za životom. I upravo je tu životnu snagu izrazila u posljednjem intervjuu koji je dala Večernjem listu potkraj prošle godine. U dosad neobjavljenoj ispovijedi priznala nam je da je napokon sretna, da planira život u Dalmaciji te kako još čeka na riječi koje će joj promijeniti život.
Htjela se vratiti u Dalmaciju
Odgovarala je u žurbi jer je još snimala seriju “Ruža vjetrova” zbog koje se preselila u Split.
– Mama često dođe k meni, pomogne mi oko praktičnih stvari. Dvaput tjedno donese mi svakojakih delicija iz Šibenika, pogotovo ribe, školjki, liganja, a pravi božanstvene kolače pa sam se udebljala nekoliko kilograma. I baš mi pristaju, dobro se osjećam. Obožavam i konobe po Splitu. Za razliku od finih restorana, uvijek mogu pojesti domaću spizu i osjećam se stvarno kao da sam doma. Super mi je da mogu naručiti blitvu, gavune, jotu, pašticadu… Onako, kostimi iz serije postaju mi sve uži – u svom je stilu započela razgovor. Iako je tvrdila kako nema vremena za priču, jednom kada bi se uvukla u razgovor, teško ju je bilo zaustaviti.
– Nedostaje li vam Zagreb – zaustavila sam je pitanjem, aludirajući na ono što je ostavila ondje – život s Josipom Radeljakom s kojim je taman prekinula.
– Nepravedno pitanje nekome tko je podrijetlom iz Dalmacije – jednako mi je mudro odgovorila i nastavila: – Citirala bih ovdje jedan ulomak iz pjesme Arsena Dedića:
“Zagreb i ja se volimo tajno, u tuđoj sobi uz glazbu kiše, on meni bezbroj poklona daje, a ja mu nekad pjesmu pišem. On drukčije voli neke druge, veže ga mnogo starih veza, pa mora ljubav za me kriti, al’ nisam ni ja bez obaveza”.
>> Na pogreb Dolores Lambaše došao i Stojan Matavulj
>> ‘Bila si bećar, žena i djevojčica. Vatra, divlja rijeka. Bila si glumica!’
Nastavila je zatim hvaliti jug, pa se nametnulo logično pitanje hoće li se opet vratiti Dalmaciji.
– Moj životni ideal oduvijek je bio živjeti makar pola godine na moru, i to na brodu, a dio, ovisno o poslovima, u metropoli ili gdje mi već bude centar zanimanja. Split je u tom smislu idealan, dovoljno je otvoren i dovoljno zatvoren, ali brod nudi veću slobodu kretanja i istraživanja. Gušt je živjeti s toliko sunca, okružen plavetnilom i specifičnim, poznatim mirisima mora i prirode – najavila je svoje planove i činila se sretnom, a to je odmah u sljedećoj rečenici i potvrdila.
– Doista sam sretna. Raduju me svakodnevno razne sitnice, uvijek su to male stvari, mali znakovi pažnje, nekako mi je duša vedra i nasmiješena. Baš se veselim životu u posljednje vrijeme. A i ovaj posao mi omogućava da budem vječno zaigrano dijete – objasnila je.
Dodala je kako ne vjeruje u razne horoskope, predviđanja, pa čak ni u sudbinu: – Vjerujem da je na svijetu mnogo dobrih, vrijednih i pametnih ljudi i kada upoznam neke od tih i naučim ponešto od njih ili podijelim s njima, sretna sam. Vjerujem u životni instinkt. I njegovu nepogrešivost.
O poslu je govorila sa strašću, a na pitanje zašto je u posljednje vrijeme tako samozatajna i bježi od javnosti, rekla je samo da je po habitusu takva. Želje za budućnost bile su joj jednostavne.
– Želim si zdravlja, glume, ribolova, par iskrenih i čestitih prijatelja i nekoliko novih udica za ribolov. Evo, familijo i prijatelji, sad ste čuli. Stare tunje su mi za škovacu, triban nove – nasmijala se i nastavila.
– Za trideset godina voljela bih biti živa i zdrava. Voljela bih i dalje glumiti, ploviti i loviti ribu – rekla je.
>> ‘Snažna vanjština iza koje se krije krhka i osjetljiva srna’
>> Tijek tragične nesreće u kojoj je život izgubila Dolores Lambaša
Još je čekala najljepše riječi
Vrlo ste skromni – komentirala sam tada, a danas njezine želje zvuče tako teškima. Ona se samo nasmijala i nastavila pričati:
– Ma ne treba meni puno. Mene mogu povrijediti samo razočaranja. Znam koliko sam spremna učiniti za ljude koji uspiju ući u prvi krug mog srca, ta ljubav je bezuvjetna. Ali kada očekujem isto od tih ljudi, gotovo uvijek se razočaram. U životu je najbolje očekivati određene stvari samo od sebe i sam sebi dokazivati vlastiti rast – objasnila mi je svoj životni moto.
A za kraj zamolila sam je da mi kaže najljepše riječi koje su joj ikad bile upućene:
– Najljepše su mi one koje sam stigla iščitati iz jednih očiju i koje su i prije nego što su bile izgovorene zastale negdje u uskomešanoj utrobi jer nisu postojale riječi kojima bi ih se moglo izreći. Ali one najbolje će mi, volim vjerovati tako, netko tek izreći – završila je.